Janko Polić Kamov – Farces and Novellas

Work in progress – 12 short stories, 58,550 words, 4 years’ work – the translations are going through final editing and the book cover is almost finished.

Painting by Martin Mayhew – all rights reserved 2017.

Janko Polić Kamov portraithttps://www.facebook.com/groups/jpkamov/

England to India by automobile, via Fiume in 1924

An 8,527-mile Trip Through Ten Countries, from London to Quetta, Requires Five and a Half Months


Our next stop was at Fiume, the scene of the coup of Gabriele d’Annunzio, Italy’s poet patriot. It is also a fine port, but a mean city in comparison with Trieste. A narrow river separates it from Susak, the Yugoslavian frontier town.

An impressive sight in the city was the great number of apparently idle young men with shock heads of hair fluffed out like a lion’s mane. We thought this must be the latest thing in Fiume masculine styles until an English-speaking friend explained that this is the hall mark of d’Annunzio’s “lions,” who, with him, captured the city.

We were warned not to upset any of them, as they have the reputation of being excessively irascible and a law unto themselves.

After a night in Fiume, we crossed the frontier bridge to Yugoslavia. The incredible change made by those few yards is impossible to imagine – a jump from stagnation and slackness to hurry and bustle.

The only place into which the general energy had not penetrated was the customhouse. We had a letter of introduction to the chief revenue officer, who told us that, as a great favour, they would rush us through the formalities. The “rush” required six hours to deal with our small outfit!

The officials seemed to like our company. As soon as the papers were passed to a fresh clerk, he would come and have a friendly chat with us on European politics, our trip, and, in fact, anything but the business concerned. They were so cheery and genial that we could not take offense; so we smoked endless cigarettes and waited.

Overland from England to India in late 1924 by Major Forbes-Leith. Here seen in Baghdad on 20th August 1924.


We were now in a new kingdom, a charming country of delightful, music-loving people. Every little village café has its orchestra of young men playing the guitar and mandolin, and accompanied by a trio or quartette of girl singers. The former stand and play; the latter sit in a row in front and sing national songs from dusk to midnight.

The Croats and Serbs are fine fellows of good physique, very hard workers, great patriots, and among the finest soldiers in the world. Serbia, before the World War, was spoken of as a little Balkan state; now she must be reckoned as a power in Europe.

At Agram (Zagreb), the capital of Croatia, formerly part of the old Austrian Empire, we had a shock that made us rub our eyes. In front of us at the first crossroad, was the embodiment of an English policeman, with helmet, uniform, and baton complete. We heard afterward that the whole police force of the city was modeled and trained on British lines, even uniforms being supplied by outfitters in England.

In atmosphere, architecture, and general plan, Agram is a miniature Vienna. It has a fine opera house, and the architecture is for the most part typically Austrian.

Living is very cheap here for the man who carries either the pound sterling or the dollar.


The trip was made in 1924 and published by The National Geographic Magazine August 1925.

There was even a cameraman on the trip and there exists footage – called ‘Lure of the East’ of some of the trip available here on the British Pathe archives website. And on Vimeo – watch at 1:00 and you’ll see a Zagreb copper: https://vimeo.com/45439980

Thanks to Saša Dmitrović for the source material.

Rijeka Trails – website and brochure translations

Latest website and brochure translation for the tourist boards of Kastav, Klana, Viškovo, Jelenje, Čavle, Kostrena, Bakar, Kraljevica and Rijeka. Full of detailed paths and trails for all ages. It features the distances, difficulties, GPS coordinates, altitudes, walking times, sights and facilities of each route.

website: https://rijekatrails.com/en/
pdf brochure: http://www.visitrijeka.eu/docs/tzrijeka2013HR/documents/194/1.0/Original.pdf

Underground Secrets of Paklenica Centre

A new interpretation-educational centre was opened in 2016 in the former “secret” bunker tunnels in the Paklenica National Park of the Southern Velebit mountain range. It features 2 educational corridors, including exhibitions about the Velebit mountains, the history of the Croatian Mountain Rescue Service, a presentation centre, cafe, souvenir shop, interactive climbing displays and even an artificial climbing wall. Ideal for a family visit and also serious climbers who want to know more.
I provided all the English translations for the centre and the exhibitions in conjunction with Muze d.o.o.

Exhibition corridor – foto NP Paklenica

Interactive display of climbing knots – foto Muze

Presentation centre – foto NP Paklenica

Croatian Mountain Rescue Service display – foto Muze d.o.o.

Layout of Underground Secrets of Paklenica visitor centre.

More info via:
Paklenica National Park
Muze d.o.o.
Croatian Mountain Rescue Service

‘Routes of the Frankopans’ Cultural Route

  I am honoured to have been involved in the exceptional project ‘Putovima Frankopana‘, as the Croatian to English translator. It details the lives, history, stories and influence of this very important aristocratic Croatian family from 12th-17th centuries. It features 17 castles, 3 sacral buildings and a superb visitor centre in Kraljevica.

The route covers Primorje-Gorski Kotar County, including the island of Krk.

The visitor centre is housed in the Frankopan castle at Kraljevica.

All details can be found on the official website here, and via Muze d.o.o.

NEWS: 12.4.2017 The project received 47 million kunas from EU funds, info


MMSU 2016 exhibition translations

MMSU montageTwo exhibition guides I translated for MMSU (Museum of Modern and Contemporary Art, Rijeka). Milan Šober was a well respected photographer from Rijeka and this collection features images from the Rijeka environs in the 1950s – more info about the exhibition here. Ivan Marušić Klif is a modern experimenter in media using kinetic, light and video installations – more info about the exhibition here.

Milan Šober – Crtica iz riječke povijesti (A sketch from Rijeka’s photo-history) ISBN 978-953-8107-07-8
Ivan Marušić Klif – Novi radovi (New Works) ISBN 978-953-8107-10-8

Hrvatska mlada lirika

hrvatska-mlada-lirika-1914A superb new addition to my collection. An original copy from June 1914 of Hrvatska mlada lirika which features work by Ivo Andrić, Vladmir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Hausler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić and Ljubo Wiesner.

Nature – Laboratory of Colours exhibition

priroda - laboratorij bojaThis delightful, informative 56 page catalogue accompanies the ‘Priroda – laboratorij boja’ (‘Nature – the Laboratory of Colours’) exhibition at the Tehnički muzej – Nikola Tesla in Zagreb. The exhibition highlights the traditional use of natural colourants, dyes and limestone in the households of times past in Dalmatian Croatia.

priroda - laboratorij bojaThe exhibition and workshops run from May – September 2016.
Visit the museum’s website and Facebook pages for more info.

Hrvatski književni zbornik 1940 – Kamov

hrvatski-knjizevni-zbornik-1940The 1940 edition of Hrvatski književni zbornik published by HKN contained this essay about Janko Polić Kamov by Milan Selaković.


»Grob, rekoh, to je naše društvo… I ja se probudih u tome grobu. … Živ medu mrtvacima kojima je dobro… I onda izgrizao vene, razderao meso, uništio se sâm, pošto sam bacio zadnji i prvi pijev – labuđi pijev – božansku, satansku, veličanstvenu psovku.«

To je eto Kamov. Sablasan grohot »velikog psovača« i pjesnika »nemirnih, lelujavih čežnja«! No ne zaboravimo iznad svega, da je buntovnik najbuntovniji među revolucionarima, kome ni anarhizam nije dovoljan ekstrem u razornoj dosljednosti, šta više i premalo sposoban da sruši sve do temelja: nevaljalost društva i opačine ljudske ćudi. U tome je postupku, prema teorijama konzekventnosti i ustrajnosti, i značaj talenta Kamovljevog. Nesretni dečko Kamov, dvadesetgodišnjak i jedva nešto više, vršnjak maše mladosti, završio je nečujno u bolnici Santa Cruz u Barceloni, daleko od domovine, 1910. godine, kao prognanik i bosjak. Njegova jednostavna mladost, žedna romantike i doživljaja, biti će nam tim lakše shvatljiva, jer je takova mladost nekako i naša. Ništa ne smeta vremensko rastojanje između nas i Kamova, i »bit ondašnjeg vremena« za razliku od ovog »današnjeg«. Živeći u dobu muzikalne poezije hrvatskih modernista, danas od tih još živih: Ljube Wiesnera, Nikole Polića, Tina Ujevića, Vladimira Nazora i Ive Andrića, mi smo u stanju da tek izdalje osluškujemo puls tonova i snage čisto lirske i pjesničke, dakle poeziju samo u odjecima, no ličnu pulsaciju Kamovljeve sudbine osjećamo vlastito i neposredno, kao što je u svoje vrijeme osjećao sâm autor i tek bolji dio literarne publike. Mladost, luda no i požrtvovna, nemirna i bolna, ispunjena velikim željama, iluzijama i pokušajima nedohvatnih akcija! Bolna mladost Kamovljeva i bolna mladost naša. Koliko analognih životnih komponenata! Zbog toga nam je i lako pisati o njemu.


Smrt ga preotela životu, a njemu je jedva 23 godine[i]: djetinjstvo i zagrebačka, skitalačka mladost, glava puna literarnih zamjesa i revolucionarnih ideja, a nijedna godina, nijedan dan zrelog muža. Pa ipak, gle!, kako mu je samo zrelo to momaštvo i produbljeno upravo filozofskim shvaćanjem i dubokim iskustvom: od groznog života, u groznoj retrospektivi duhovnih doživljavanja materijalne stvarnosti, koliko samo sagrađenog duha, uma i čudnog dara, koji se, i prema Lombrosovim zakonima međusobnog prožimanja duhovnih krajnosti (genije ili luđak?) i prema Kamovljevom primjeru, spaja s luđakom-lutalicom u jedinstvu tih malobrojnih spisa. Kamov, kao Klabund, žudi promjenâ. Ogromnu i vječitu promjenu stvari i događaja, da u neprekidnom obnavljanju stvarnosti nađe tajanstvo nepoznatih stvari. »Nikad u gradu jednom ne ostaj dulje od pola godine« – pjeva Klabund. Na toj liniji uznemirenosti kreće se i Kamov. Klabundovski propovijeda promjenu života. Bježi od doma. Luta. U isprekidanom nizu grozničavih rečenica, koje su često puta forma nove ekspresionističke književnosti, on daje napore svoje mladosti i svoga talenta. Dvadesetitri godine života! Zar je time uopće i načet jedan zdravi ljudski vijek, jedna nemalo stoljetna faktičnost života? Odgovor, vrlo eklatantan i skoro precizan, iako još neizmodeliran do potpune glatkoće površine i forme, leži u sadržaju i smislu posljednjih godina Kamovljevih; one mu opravdavaju dostojanstvo mladog talenta, a riječi, koje prate njegov značaj (začudnu brzinu u primanju utisaka i proživljavanju stvarnosti), karakteriziraju najbolje ozbiljnost stanja: »Sve za tren! Za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren, što je u nečijem životu – stoljeće…« Iz malih opservacija rastu velike realnosti; život i tvar, ideje i životne konstelacije dodiruju se i odlučuju stvarnošću u presudnim momentima; kulmeni tada padaju kao popljuvani idoli u kal i blato, iz nirvane penje se ljudska misao do uzvišenosti. Uvijek tako: veliki gestovi svršavaju se u ludilu ili ludilo rodi čovjeka. Glè samo što nam reče Kamov: za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren; tren, što u nečijem životu znači stoljeće. Primjer Kamovljeva života i svršetka svjedoči taj pojam ljudskog ništavila i prolaznosti.

Čitajući danas Krležine knjige, »bez predaha«, nerijetko se osjeća vlastito udaljavanje od književnosti i ujedno nerazrješivu povezanost uz dotično djelo. To odbijanje i to vezanje uz neko knji­ževno djelo, taj paradoks disponacije psihe, to je ono strašno, nemilosrdno lomljenje duše mladih ljudi, kad se u potpunosti čitalac predaje onom zamahu i snazi velikog autora, koje sugestivno preobličuju majstori u formiranju ljudske psihe i karaktera, i koje se kod nas može osjetiti tako snažno i otrovno, izim kod Krleže, valjda samo još kod Kranjčevića i Kamova. Nemalo svi ostali potiču i privlače literaturi naklonost publike: Matoš, zabavan zbog duhovitih doskočica i poučan zbog evropske naobrazbe i znanja, ohrabruje; Wiesner i Nikola Polić, kontemplativni i blagi, zadivljuju i čine čitaoca na mah zaljubljenim u poeziju i književnost, ali ga i uspavljuju u oblomovski mir i samozadovoljstvo lične ugodnosti. To posljednje, što je najgore, to je konformizam. Kranjčević je među prvima antikonformist; on, naprotiv ovima, mrvi, budi iz letargičnog sna nesvijesti, ruši pred sobom naše bijedne samoautoritete i samopouzdanja, naše sentimentalne predisponacije lirske naravi, kontemplativne no ne i samovitalne, odgojene nježnim franjevačkim duhom nabožnosti i miomirisnim cvijećem školske i arnoldovske poezije. Ne Preradovićeve, istina, ne nacionalnu u ilirskom nazdravičarskom smislu, već poeziju suvremenih autora i još nekih. Napokon, što je već najnaprednije i najrevolucionarnije na toj liniji: u ime francuskog simbolizma i rasadništva parnasijanizma i dekadencije, u ime Baudelairea, Verlainea, Musseta i Rilkea; od modernističke poezije Hrvatske Moderne: Matoša, Wiesnera, Nikole Polica do Tina Ujevića danas i hrvatskih mladih: Cesarića i Tadijanovića na primjer – mi smo svikli na bunu ponajviše tek u lirski formalnom pogledu (verslibristika Tadijanovićeva) i brecamo se neugodno pri dodiru s vehementnom životnom lirikom Kranjčevićevog istinskog revolucionarstva, Kamovljeve razuzdanosti i Krležine nihilističke analize čovjeka i društva.

Čovjek i društvo – ta je koncepcija pratila sveg Kamova kroz kratkotrajnost njegovog životnog puta. Pokušao je problem riješiti psihologijski. Učinilo mu se to nedovoljnim – ne u konačnom smislu (jer u konačnom je smislu sve, uostalom, bespredmetno), već manjkavo i jednostrano zbog momentane neaktuelnosti te taktike. Kamov, dakle, misli na taktiku; taj, koji će malo iza toga izgubiti svaki takt i oprez, i predati se sav afektu i ljutini svog iskrenog karaktera. Ne zadovoljivši se prostim »psihologiziranjem«, on prijeđe u revolucionarstvo, u socijalnu i kulturnu opoziciju, da tako skrha šiju svemu, što bi se usudilo da usprotivi njegovoj samosvijesti, njemu samome: inkarnaciji poštenog mozga i prečiste savjesti. Takav je on bio individualitet. No kao i svaka borba, nepromišljena ali iskrena, ne lukava nego otvorena, morala se i ova svršiti negativno za autora, kao što je to, uostalom, stvar posve obična: u rezignaciji i u nihilizmu, u sve svjesnijoj težnji kidanja i samouništenja. Uzalud se Kamov otimao svojom anarhičnom naravi prilivu tih nebuloznih osjećaja slabosti. Njega muči progonstvo života. On bi htio biti slobodan, a sapinje ga se u ropstvo najgluplje svakidašnje konvencije. Gonjen životom, on nije toliko pogođen siromaštinom svog materijalnog stanja, koliko mizernim intelektualnim stanjem svoje građanske okoline, moralno zauvijek posrnule. On sâm sebe goni po trnju i po bespućima, nemiran i nestaložen kao Przybyszewski, u stalnoj krizi zdrave ljudske svijesti u bolesnoj i zaraženoj atmosferi društva. Mnogi smatrahu Kamova, kao što smatrahu još i Klabunda, zbog stalnog duševnog nemira i promjenljivosti skoro nestalnim, sve zbog silnog unutrašnjeg dinamizma; a baš je Kamov težio za mirom i gledao u hladnim, promišljenim sjevernjacima Ibsenovog kova vrjednijeg čovjeka, dok južnjaka, vatrenog i nemirnog, opisao je upravo s nekom nasladom od mržnje i psihološke brutalnosti na način pirandellizma: »on ne zna misli, što gazi prošlost; on ne ma intelekta, što pijucka na tradicije; on ne zna čovjeka. što ruši obitelj«. U grčevima vlastite stvarnosti, nervozan, tuberkulozan, otrovan, on ispušta krik sličan urliku i jauku, ali nikad ne i cviljenju i poniznosti. On je dobar i blag, kao onaj urednik nekih novina iz Hamsunove priče, ali njegove »riječi iza sebe gdje god bi pale, ostavljale bi krvave masnice«. Dosta je tih običnih, svako­dnevnih mozgova, kao da nam govori, mediokriteta i filistera, tih umnih piljarica; a svaki je građanin po jedna zdrava piljarica, i po intelektu i po karakteru. Dosta je tih običnih mozgova filisterskih, koji zbog te svoje vulgarne običnosti – gluposti i crvijivosti – postaju neugodno neobični: osobito zli i pokvareni, naročito plitki i maloumni. Mučen predosjećanjem kratkotrajnosti svog bivstvovanja, Kamov sâm nastoji da načinom svog živovanja skrati tok života, vjerujući da taj jedan momenat, »što gleda milijun drsko, porugljivo i prezirno«, ne vrijedi spram vječnosti sve one duševne patnje, koja ga obvladala. Njega ne progone uspomene, jer ih nije mogao da ima, zato što dvadesetgodišnjak više misli na budućnost nego na prošlost, a Kamov, vidjevši promašenost te prošlosti, uviđa i bezizlaznost položaja i s time i besmislenost budućeg. On se s baudelaireovskim odvraćanjem gadi svoje bolesne sredine i onog historij­skog nimbusa malograđanskog kulturnog uspeća, dokle je dotjerao dvadeseti vijek sa svojim građanstvom i društvom uopće, ljudima i idejama, umjetničkim tvorevinama i »ulicama, gdje stotine stopala ne ostavljaju na trotoaru ni jednoga traga« (Kamov). Tada još preostaje jedino neizbježivost smrti: Smrt će nas spasiti, nema više nikoga, tko bi nam prostro, umornim putnicima, mek ležaj i spasio nas muka. Hrist je promašen. Njegova etika jest etika donkihotštine i uzaludnosti: lijepa u osnovi, kao i svaka ideja u porođajnim mukama, nemoguća i izigrana u izvedbi. Istinski pjeva Kranjčević:

Na Golgoti je umr’o i sviet za to znade,
Al’ od te žrtve davne još ploda ne imade.

Teorija, koja će ostati vječita, ali i vječiti primjer, kako praksa stvarnosti znâ zanijekati koncepciju na prvom koraku u život; to je kao grimasa, koja ne može biti nikad tako zorno namještena, da bi adekvatno – forma i sadržaj – izrazila duh. Ona ostaje uvijek samo teatralna afektacija.


Spojivši u svom spontanom umjetničkom djelotvorstvu tri vrijedna ideološka momenta književnog smjera – momenat psihološki, momenat revolucionarstva i skeptičke rezignacije – Kamov daje impresivno sliku svoje hamletovske mladosti i hamletovskog svršetka: krvavi napor i duševnu bitku s podmuklim neprijateljem iracionalnih dimenzija, koji zbog svoje neopipljive i nesavladive obimnosti postaje već misterij, i konačno, ne samo kapitulaciju, nego i smrt. Kamov nije kapitulirao u svom neslaganju sa životom, to se ne bi moglo reći, ali je svakako pao već u početnoj ofanzivi svoje borbenosti – i to pao kruto, fizički i neočekivano. Njegovo izdvajanje iz životne stvarnosti vlastite sredine isprva nije moguće, čini se da je srastao uz tu svakidašnju realnost; iz nje on gradi svijet svoje poezije i svog mentalnog života, pomalo tek zanesen čarom ladanjskih rekvizita: priroda i osjećaji, a iznad svega neka panteistička, naturalna ljubav za život strasti i krvotoka. No pomalo on predstavlja sve više udaljavanje iz trivijalne i mlake svakidašnjosti, pliva u romantičarskim zanosima poput Kranjčevića: za borbu barikada, za impulzivniji život širih horizonata, makar i život bluda, krvi i mučenja, samo neka je život u punom intenzitetu kretanja doživljajnog kolopleta. On mrzi zatvoreni krug određene šenoinske šeme, on je, prema riječima VI. Čerine, »u vječnom ratu proti starom«, protiv sumnjivih i malovrijednih šenoinskih tradicija, koje usporavaju korak napretka, a podržavaju klerikalizam i reakcionarstvo. Od silne zakrvavljenosti doživljaja svijet Kamovljevih priča postaje neobično grozomoran i zaprepaštava svojim patološkim ekscesima; to je svijet njegovih duševnih senzacija: suptilnih, a istodobno grubih strasti, koje uzalud traži na raskrsnicama lutalaštva od Zagreba do Rima, Bologne i Barcelone; svijet doživljaja, kao magična mješavina različitih stvarnosti, onakovih kako se najčešće očituju u ljudskoj izobličenosti ludog života noćnih lokala (dakle naturalistički), i svijet literarnog proćućenja, proosjećanja životnog nihilizma svoje psihološke i filozofske konstrukcije intelekta i psihe. On gleda stvari senzualistički doživljajno, instinktom čovjeka-životinje, prema jasnoj i nedvojbenoj devizi toga stava: »nihil est in intellectu quod non prius fuerit in sensu« (ničeg nema u razumu, što prije ne bijaše u čulima). Njegova vlastita nesreća i tragična kob prošla je sva njegova čula i razum, i to je međusobno približavanje onih dvaju svjetova, čiji dodir znači bezuvjetno kata­strofu: nihilizam, rezignaciju na hamletovski način, i pod tim lu­đačkim modusom samouništenja – smrt. Možda je to »iđenje ususret smrti« nesvjesnije nego mi to mislimo, i instinktivno, no faktično je da to umorni mladić Kamov čeka kao »konačno rješenje« i kao izlaz iz zapletenosti svih onih životnih, ovozemaljskih i prekogrobnih problema, koji mu raspinjahu dušu, mutijahu mir stvaralaštva i stavljahu misli u nered. On sa smrću računa ne baš oduševljeno, jer tako nitko ne želi sebe likvidirati ni u najočajnijem momentu, ali predosjeća nužnost vrtloga, koji će ga povući iz ove glupe i dosadne površinske ustajalosti na šutljivo grobno dno. U dubinu, u dubinu, kliče mu mlada duša, svi nervi i sav um. On ječi bolno u duševnim ranama onemoćale mladosti, a to iz njega urliče i plače čovjek, koga su svukli i gologa ga išibali, popljuvali, ismijali. Izbijen, Kamov ipak ne klonjava do gogoljske pokornosti i puzanja, on je, sve tako ponižen i srušen, ipak još gord i superioran u donkihotski ustrajnom pristajanju uz svoju ideju i nepomirljivost s publikom, s gomilom, sa silom. On se ruga svojim ugnjetačima, koji su ujedno ugnjetači sviju slabih i porobljenih. On postaje buntovan do neizdržljivosti. On na svim linijama sprovodi konzekventno svoje revolucionarstvo i neslaganje s glupom većinom hrvatske javnosti i »kulturne oligarhije«, davajući, ako ne socijalni revolt, ono bar nesklad morala (izmišljenog i iskonstruiranog u građanskim zakonima) na jedan podvaljivački sablažnjivi način beskrupuloznog mladića (»Nema zakona vrhu mene i umrli su zakoni za mene … nema mi mjesta među ljudima i kažnjiva je riječ moja…«), željan pijane strasti bluda i alkohola, u neobuzdanom iživljavanju strasnog zanosa za ženu-bludnicu i za ljubav, nekad patetičnu, no nerijetko i prostituisanu sa centralnom tačkom u punom zadovoljenju »živinskih instinkata«: »Pođi pred oltar… a onda… u hladne plahte kreveca…, alkohol bijasmo bitka, alkohol bijasmo puti« (»Kitty«). Ta ljubav, vratolomna strast i čulni nagon prkosnog isticanja geni­talija, to je često puta toliko silna gromada seksualnog afekta, da mrvi moral i predrasude malograđana i kao »moral insanity« tjera da sablazni i perverznog veličanja seksualnih odnosa. Kod Kamova je to iživljavanje jedne mladosti, na uštrb moralnih shvaćanja konzervativnih artističkih usidjelica, neusiljeno, jer je nužno i uslovljeno onim bolnim krležijanskim osjećanjem ništavila i vlastite prolaznosti, i u očajnom trzanju kao smrtni trnci ono prožima i autora i čitaoca, kao nesumnjivi znaci neprobudive i vječne hladnoće. Samrtnički hropac Kamovljev nije sâm od sebe, no nije ni od straha, najmanje je pak silovan, – on je zato, jer sam Kamov tako hoće, jer je svjestan svoje nemoći i uzaludnosti svakog suzdržavanja, i jer je svjestan dotadanje dostatnosti, a u buduće – suvišnosti.


Teško bi bilo odrediti, dokle će psihologijska sposobnost Kamovljevog talenta razviti karakter njegove proze. Svakako je tačno, da bi mu bujnost temperamenta i revolucionarnost misli posmetali kod uspona do psihološkog vrhunca isključive psihologije, a da se pri tom ne razlije slobodno od psihologijskih do socijalnih kota literarne prostranosti, i tako – ne možda da pokori – već ublaži isključivost psihološkog razmatranja. Slučaj, koji je možda jasnije obilježen u sudbini i svršetku misaonog blizanca Kamovljevog – Ulderika Donadinia, za koga su kritičari tvrdili da obećava psihologije na varijantu à la Dostojevski, i koji je pao kao žrtva isto takovih unutrašnjih protivurječnosti kao i Kamov: borbenost socijalne naravi i nihilizam ličnog uvjerenja. Sve to odvelo je nesretnog Donadinia, kao i Kamova, iz teorijske ozbiljnosti psihološke analize, naučene kod Lombrosa, Sighelea i Ferria, u impulzivnost kritičara socijalnog nereda. Kamov, već u tako ranoj mladosti vrstan psiholog, ipak nije, kao ni Donadini, rođen da se razvije do takovog psihološkog pisca, koji će svakom sižeu, temi i objektu pristupati hladno maupassantski i realistički neposredno poput Stendhala, Zole, Andrejeva i Čehova, kao kirurg kad pristupa unutrašnjem seciranju ljudskog leša. U Kamovu vlada prije nered, zbog nemira, nego učenjački mir i staloženost; u njemu je sve disharmonično, još bolje reći: u njemu je samo vapaj za apolinskom harmonijom ljepote, stvarno tako »kržljave, mršave i šepave«, zablaćene sviješću, koja propovijeda – savjest, dok ta savjest i svijest i ljepota leži pokopana u dnu dna i uzalud ječi, kao povik »upomoć«; viče hoffmansthalovski prodirno, u osjećanju diskrepancije stvari i pojava, što muče i gone neizbježivo u donadinievski očaj, ludilo i smrt. To je stiliziralo konačno – ne samo njegov intelekt i karakter, već i njegovu književnost, njegov književni karakter i intelektualizam. Otud je svijet Kamovljevih priča donekle srodan svijetu iz Dostojevskijevih romana (no svakako bliži fantastičnom maštalaštvu Poeovom), koji se bliži opisu životnog dna i ljudskog taloga, mladom Gorkom i Čehovu uopće: luđaci, manijaci, hulje, paralitici, neurastenici. Taj svijet kandidata stenjevačkih (Kamov je na nesreću sâm takav kandidat, ili ludnice ili groblja, pa što odabere), kandidati tamnice i smrti, u Kamovljevoj prozi zahvaćeni su u manjem obimu, ne samo po opširnosti opisa, već i po ograničenosti koncepcije – što je i razumljivo kad se uvaži kraći vijek Kamovljevog stvaralaštva. U Kamovljevoj svijesti tek se počeše javljati prvi patološki motivi ljudskog zločina i pokvarenosti, i poduprt nastojanjima i otkrićima Lombrosovim, on brže stavlja to na papir, nervozan od žurbe i napetosti nerava, ne još toliko »motivirano« psihologijom, kako je to nadnaravno uspijevalo velikom Rusu, ali zato bliže socijalnoj uslovljenosti kolektiva i društva. Bez mistike i bez mraka, u punijem svjetlu znanstvenog otkrića, to što je Dostojevski bezumno izbjegavao! Kamov te svoje »patološke tipove«, koji nisu uvijek patološki s medicinskog stanovišta, već iskreni i časni individualiteti, i zato običnom građaninu nerazumljivi i ludi – ne iznosi iz mržnje prema čovječanstvu, već iz mržnje prema zlu i dvoličnosti u ljudskom rodu, zbog onog odvratnog socijalnog kastiranja ljudi na ljude i neljude, na manje vrijedne i na one privilegirane, misleći uvijek svim svojim simpatijama na dobrobit malih i siromašnih ljudi, grozeći se bogatašima, snobovima i silnicima. Na Kamova bi se mogle primijeniti njegove vlastite riječi uz leš pjesnika Kranjce vica: »U njeg ima trpnje, ali ne askeze«, najmanje pak prevrtljive, farizejske i katoličke, one prividno moralne i svetačke, stvarno fanatičke sumanutosti iz straha za vlastitu budućnost, ne toliko ovozemaljsku, koliko nebesku, u redovnom toku svog građanskog života. On ne bježi od ljudi poput onog Maupassantovog pustinjaka, kojeg besprimjerna vlastita razbludnost i rodoskvrnuće goni na kajanje i askezu, već iz osjećaja neslaganja s ljudima i njihovim životnim zakonima, bez obzira na vlastiti udes.

Zbog toga i zbog svega danas se Kamovljevi spisi još uvijek ne čine tako bezopasni, kao što se mnogima čine djela Dostojevskog; nakon dvadeset i više godina ona su još uvijek goruće aktuelna da se s rizikom preštampavaju i objavljuju hrvatskoj javnosti. Svjedočanstvo njegovih savremenih nakladnika o nepovoljnom dobu za izdavanje Kamova nije samo karakterizacija našeg vremena, već i karakterizacija Kamova. On još uvijek ostaje u rukopisima i rijetkim zastarjelim izdanjima, pristupačnim samo odabranim bibliofilima. Zar je premalo od njega ostalo, i od toga previše nemirnog, da se sav objavi svijetu kao pisac u najpotpunijem smislu književnih zadataka? Kao dvadesetgodišnjak Kamov je ostavio više nego bi se moglo očekivati od njegove mladosti, zrelije i ozbiljnije nego je to običaj među svršenim ljudima dubokih staračkih godina, renomi­ranih književničkih imena i ne na – indexu.

[i] Janko Polić Kamov rođen je 1886. u Pećinama kraj Sušaka.