Janko Polić Kamov – Farces & Novellas


My first book of my translations of Janko Polić Kamov’s work is now available on Amazon and all major ebook channels… Apple, Nook, Kobo, Kindle….

The Beard – Brada
In The Country – Selo
Woman – Žena
The Disaster – Katastrofa
The Suit – Odijelo
The Earthquake – Potres
The Bedbug – Stjenica
‘A Confession’ – ‘Ispovijest’


‘Ecce homo!’
Grief – Žalost
Freedom – Sloboda

ebook: ISBN: 978-1-912643-16-5
Printed edition ISBN: 978-1717088611

++Thank you to all those who helped and supported me in completing this important work 🙂 ++

Press clipping from Novi List 02.06.2018

Novi list – članak

Interview for Radio Rojc about Kamov, the book and publishing, in English here


Janko Polić Kamov – Finale

kamov psvoka cover


Translated by Martin Mayhew

Behold, I see living bodies and dead are their souls;
the elation has died away and the thought of judgement;
the spirit prostitutes itself and sterile is the love of harlots;
subversion has been disfigured and perverse are its acts –
the grave is my home – a grand graveyard of souls.

Of the stillborn and premature dead – oh unlucky love!
I see great tombs and golden are their crosses;
marble are the monuments and inscriptions glint on them;
beautiful are the wreaths and paper flowers;
rich are your robes, oh the great dead.

Behold, I hear the words of a poet and lies of the sadder notes;
infected is the muse of the people and he composes anthems for the dead.
Oh graveyard of souls, my sombre homeland;
my lips sing and the song is my curse;
it is despair and rage and in its pain is anger;
it is short and wild like the scream of one awakened in a grave.

Living souls will come and dig up our graveyard;
will they find my body and my scratchings?
will they find my frayed lips and my torn body?
will they realise the greatness and dread of the deceased in the grave?
will they kiss the clotted blood as the ashes of Bruno and the heart of Prometheus?
will not the abyss of time devour our graveyard
and will no one ever know: that souls also lived there?

Oh shivering is my pain and great are its ideas;
I will crack the icy coffin and rummage through the earth;
battered bones will crawl out and my large eyes will shine –
The sun is there and the resurrection and dithyrambs flit in the air!

Zagreb, 30th October – 4th November 1905


Translation – all rights reserved © Martin Mayhew

‘Finale’ was first published in ‘Psvoka’ in 1907.

U potrazi sam za sponzorstvom ili drugim oblikom financijske potpore kao i prikladnog izdavača (za tisak knjige ili e-book verzije) kako bih završio svoj prijevod svih djela Janka Polića Kamova. Na prijevodu sam njegovih djela s hrvatskog na engleski jezik radim od 2012. godine. Tijekom tog procesa stvaram jedinstveni rječnik fraza i arhaičnih riječi koje Kamov koristi u svojim djelima, kao odraz i osobnog autorskog stila ali i vremena u kojem je pisao. Taj bi se rječnik mogao koristiti od strane budućih prevoditelja zainteresiranih za ovo značajno razdoblje hrvatske književnosti.
Molim vas, kontaktirajte me ako ste zainteresirani.

Janko Polić Kamov – Prelude

kamov psvoka coverJanko Polić Kamov – Prelude

translated by Martin Mayhew

I will rape you, blank paper, virginal paper;
my passion is huge and you will barely stand it;
you flee my fury and you are pale with horror;
a kiss on your pallor – my kisses are black.

There is no law above you and for me the laws are dead;
I run from them and my escape is speedy;
I passed that way, where bowed napes grovel,
where dogs celebrate orgies and licking is their lechery.

You flee, shy doe, and you tremble like the first shame;
innocence is bewitching and madness is its echo;
I am wild, oh paper, and anger burns in my eye.

The people are pious and their tails are between their legs;
there is no sincerity in their eyes and their walk is drifting;
their job is sniffing around and their wages are rich;
there is no place amongst them and my word is punishable;
I swallow my thoughts and shame will choke me.

Stop, my love, listen to my pain;
you accept the word of man and the ass has not yet understood man;
oxen pull a plough and servitude brings them hay;
a little horse carries a boyar and its hair is shiny;
a hog is being fed richly and its meat is appetising:
the laws are slight and strict and the barns are crammed with oats.

Do not flee, kissed girl, there is no woman for me;
they don’t give themselves up for nervous kisses and tense complexion;
oh I have no gold, nor is there any diploma without it.

I love you, paper, and my love is warm;
warm like my blood and wild like my anger.
Give yourself to me forever – my kisses are black;
black are my kisses, and ruddy is the blood in them.


Translation – all rights reserved © Martin Mayhew

‘Preludij’ was first published in ‘Psvoka’ in 1907.

U potrazi sam za sponzorstvom ili drugim oblikom financijske potpore kao i prikladnog izdavača (za tisak knjige ili e-book verzije) kako bih završio svoj prijevod svih djela Janka Polića Kamova. Na prijevodu sam njegovih djela s hrvatskog na engleski jezik radim od 2012. godine. Tijekom tog procesa stvaram jedinstveni rječnik fraza i arhaičnih riječi koje Kamov koristi u svojim djelima, kao odraz i osobnog autorskog stila ali i vremena u kojem je pisao. Taj bi se rječnik mogao koristiti od strane budućih prevoditelja zainteresiranih za ovo značajno razdoblje hrvatske književnosti.
Molim vas, kontaktirajte me ako ste zainteresirani.

Janko Polić Kamov – Lacerba, 1913

In the 15th June 1913 issue of the Italian literary journal ‘Lacerba’ there appeared a page of maxims entitled ‘Accenni’ attributed to one ‘Gian Paolo’.

‘Lacerba’ was published in Florence from 1913-1915, edited by Giovanni Papini and was associated with the emerging Futurist movement. This particular issue amongst others also featured pieces by leading figures such as Filippo Tommaso Marinetti, Ardengo Soffici, Max Jacob and even an illustration by Pablo Picasso.

Kamov’s text appeared alongside the works of Pablo Picasso, Filippo Tommaso Marinetti and Ardengo Soffici.

Vladimir Čerina, an exponent of Kamov, was also a contributer. It was most likely under his auspices that these fragments of Kamov’s maxims were included under the pseudonym of ‘Gian Paolo’, in ‘Lacerba’ in 1913 three years after his death. Čerina had alluded to their publication in his study of Kamov published earlier in the same year, although they were not properly authenticated until the mid-1980s by Tonko Maroević and Dragutin Tadijanović.


Gian Paolo – Accenni

translated by Martin Mayhew from the Croatian translations of Tonko Maroević

A good way to forgive someone who is angry at us because of some non-existent insult is to really insult them.

If a man just wants to grow old and remain permanently healthy there is no more useful exercise nor better exposure to the fresh air than begging.

The greatest number of fatherly and nitpicker’s advice resembles the sign on certain entrances: “Closed”, and which cannot be read when the door is open and the doorframe is up against the wall.

Within human contradictions there already exists man’s belief that there are none.

I was infuriated by of the noises that people were making below my window and I only fell asleep again when I found out that they were horses.

On one foot life wears a cothurnus, whilst on the other a clown’s slipper.

The one who is carrying the lamp will stumble sooner than the one who is following him.

The wheel of fortune transports the upright but breaks the bones of the recumbent.

I cannot imagine anything more insane than our life, our Earth, our people and our comprehension of this insanity.

The ancient, incurable cancer of philosophy: contrary to the misconception of ordinary people who believe that they understand something just because they see it, it, however, assumes that it sees something just by thinking about it.

At the moment of death there is no more extravagance because death is the ultimate extravagance.

Dying one doesn’t recognise the present only the future and the past.

In their most sublime notions philosophers always describe a single circular line; I however happily note their arrangements as architects mark the lavatories on the ground plan of some building, it’s like a circle with a dash… Each one has a dash which serves as a handle.

I (perceived empirically) detest myself (perceived absolutely), the dreadful demagogue who resides inside me.

If decapitation did not deprive life, nobody would worry about it.

Man’s eternal hunger, the insatiableness of his heart, does not seek more abundant food but more varied, in other words, it wants a meal instead of just grazing.

To a dumb animal the world represents a unique impression, and in the absence of two it doesn’t even know to count to one.

Spiritual beings are similar to the physical who, according to the opinion of ancient Romans, had to touch the Earth in order to learn how to speak.

It is easier to sacrifice oneself for people than to love them.

Clothes are a weapon which beauties fight with; and, like soldiers, they discard them as soon as they are defeated.

Great spirits begin to despise themselves first of all.

Rather than his duty man does more than his duty.

The greatest blessing of philosophy is not that it makes us happy when we are in distress but when we are happy.

If Miss Robinson Crusoe found herself on a deserted island with no one else but her own reflection in the water, she would nevertheless make and wear the latest fashionable clothes every day.


Translation – all rights reserved © Martin Mayhew

Note: The 15th June 1913 issue of ‘Lacerba’ can be found for sale on the Internet and I have only come across the front page and not the page featuring Kamov’s ‘Accenni’. If a copy is available I would very much like to see it in order to compare and back translate the Italian versions with the Croatian, and therefore improve my English versions.

Janko Polić Kamov – Edgar Allan Poe

Janko Polić Kamov – Poe

Translated by Martin Mayhew

Turgenjev brings tears to our eyes; Maupassant tickles our lips; Poe makes our hair stand on end: the first grabs us by the heartstrings, the second by the spirit, the third by the nerves.

Tears, a smile and a chill – those are their comments, and not erudition. Because erudition is just the comment of comments and one hair of a sensitive intellectual is more competent in the understanding of Poe, than all the dissertations of bald professors.

To me Poe appears like an ominous bird, which has flown over the mute field of our inner self; and when it plunged somewhere into space, it left a shadow of its great, black wings behind itself. Or even like the memory of a cat’s eyes in the dark; of a dog’s tucked under tail on a deserted road; of a snake’s tongue on a scorched cliff; of the ridge of a dolphin on an oily surface and of the shadows of the deceased that pull us by the legs in a dream.

And this is why Poe is mysterious – because of the fear irrational like all beauty and mysticism, living buried in the hands of our psyche, where in the glory of the Absurd they were also born.

Poe’s life was quite miserable so even a Croatian literate could envy him. He was born in Baltimore[1], in the North American state of Maryland[2], which we only know about because of tobacco. He was educated in England; he attended university in America, causing trouble, until they drove him out. He went to Greece, to fight for freedom like Lord Byron, and some would say that he also went Saint Petersburg like Stjepan Radić. He returned to America and enrolled at the war academy, but instead of a general he just became – a journalist. His foster father died not leaving him two pennies to rub together, because on account of his boozing he was not worthy of his charity. He published a collection of poems – which went unnoticed. He became well-known only with the tale ‘MS. Found in a Bottle’, which secured him the prize as “the first of geniuses, who had written legibly”. From then on he worked at other people’s journals always imagining an independent newspaper, about which we know not, whether he had in mind to call it The Rooster or something else. He married his cousin Virginia, who then died of consumption.

Whereupon he hit the bottle, even joining the “temperance society” like all alcoholics. He was engaged for a second time, however the engagement was called off, and aged 40 they found him at the door of one drinking den penniless, with no baptismal certificate and incoherent. And as such he died in hospital in a state of “delirium tremens”.


Aubrey Beardsley’s portrait of Poe.

Poe’s drunkenness has already become universally known and is more popular here today than his works. However this is does not surprise us, being that the English breed is also very well-known for its “totality of inebriation”. It is known that Shakespeare was a drunk, about whom it is still not known today whether he “as such” even existed at all. And maybe the actor Edmund Kean too was a drunk just because of an anecdote, which they circulated about him.

However, Poe himself also wrote somewhere: “science has not yet shown nor proven, whether all of this is eminently and deeply the consequence of mental illness”.[3] Whilst his exponent Charles Baudelaire: “A part of that, which today makes up, when we read Poe, our pleasure, killed him”. Did therefore this poet of the death rattle and horror, of living graves and corpses look into the glass for inspiration or oblivion – the enjoyment of vulgarity or the pleasures of the aesthetes?

It is a question, which can quite duly remain a question. However, this alcoholic has not one rakija drinker’s, compassionate little tear; not one shouter’s tendency of our tendentiously moral and drunken Croatia.

And even if his stories are like an event of fantasy, nevertheless they are narrated with a devastating logic and realism, which also makes up – at least for us – the essence of Poe’s art: i.e. Poe also uncovers the logic of the absurd – and hands us his fantasies like a verist.

Alphonse Legros – Illustration for ‘The Pit and the Pendulum’ 1861

How and why did Berenice’s teeth become ideas? Because Egaeus sees only them, he senses only them and thinks only about them. Is this not really the palpable logic of all fixed ideas?… Yet when that prisoner (‘The Pit and the Pendulum’) sees, how the deadly scythe descends to cut him in half like a saveloy, he is amused with the thought, what kind of sound might be produced in his auditory nerve – the slitting of the cloth… But this is such a simple psychological verism that really each and every man is able to experience it. Because you don’t exactly have to be under the pressure of a deadly scythe, to come to such a thought: you could also be under the pressure of diarrhoea, that drives you down the street and you are afraid of its effect like a prisoner is of death… So, you count the windows and storeys or you are entertained by the smell, that is already touching your nose…

Illustration for Poe’s ‘The Black Cat’ by Aubrey Beardsley, from Brighton, England. Click on pic for link to all his drawings.

The hero of ‘The Black Cat’ starts an evil deed, for which Poe has just a couple for lines; yet one feeling or thought before the act or after the act he describes over pages… Just as every deed (we can identify that with our most ordinary loves) – has its “maximum” of the spiritual life and psychological analysis in that “ante” and “post” – in motives and reflections – whilst in the very act – its “minimum”. However, when the same hero of ‘The Black Cat’ or ‘The Tell-Tale Heart’ considers on the spot all the circumstances, he proves just that, that in great moments our intellect (like reasoning and calculation) in momentary ecstasy and tension just so, because our soul is, like emotion and feeling, absent. And so intellect can act and work – unconscionably.



Beardsley’s drawing for ‘The Fall of the House of Usher’ Click on pic for more.

And the sounds, that manifest in the howling of the whirlwind, that swirls around Usher’s house – the sounds of darkness, mysteries and graves – and the beating of a heart buried in a carcass under the wooden floor (‘The Tell-Tale Heart’), which is getting stronger, always stronger – all of these sounds in all of their monstrous potentiality to us as to normal people are also all too well known. That the silence echoing in our ears like the clatter of cargo wagons and that that echo gets noisier the quieter we are – everyone knows, who has tried to listen to – the silence. And the man, who sings in seclusion at night at the top of his voice, thus drowning out only the echoes, which they fear with his sense of hearing coming from our bottomless soul. So that one also sees the fantasy, who looks into the darkness and inevitably reveals the logic of the absurd, if he has not absolutely peered into Đuro Arnold’s ‘Logic’ and ‘Psychology’.

These few random examples (and the book is full of all of them) become even more remarkable, when we place them under Poe’s artistic credo: that “modern – educational fiction” is namely the main heresy. And because Poe also had an artist’s conscience and an artist’s disposition, he did not infect his stories with tendentiousness and instructiveness, which makes a street poster of art, where that painted monkey with the painted bottle makes an advertisement for Volani Refosco and lye.

Poster for Volani’s Lye (Volanijeva-lužina)

So, today Poe is more modern than ever. His “art of nerves for nerves” has perhaps paved those paths where French poetry has gone with such elegance, which is generally called “symbolism”. That poetry, namely, full more with sensitivity than feelings, more taciturn and less emotional, which being scared and crying has written verses pale, gentle and hazy like the mists, that obscure our eyes, our mountains and our universe… However, Poe spent more time being scared than crying.

Poe was frightening. And so he also paved newer ways, down which that dramatist André de Lorde is going, this – what’s his name Albert Sorel – “the distiller of anxiety and the alchemist of uneasiness”, and Henri de Régnier “the terrorist”. And in this frightening and terrifying Poe’s tears probably drowned in a torrent of deathly sweat.

Poe has remained the poet of fear.

So as Silvije Strahimir Kranjčević captured a tear with the vulgar alcoholics and everyday spinsters of literature for those who still have no moustaches nor stomachs; as Chekhov captured laughter with the Auguste clowns and cinema of literature for those, who long ago had already grown both moustaches and a stomach – so Poe captured the horror in religion and the circus and from it made an artistic sensation, which everyone might enjoy, if they have that “artist’s ability”, which “ages” our old and young – as they consciously and arrogantly only emphasise – they don’t have!

Punat, 7.IV.1910

[1] Boston
[2] Massachusetts
[3] “science has not yet taught us if madness is or is not the sublimity of the intelligence”.

Translation – all rights reserved © Martin Mayhew

NB: Aubrey Beardsley (1872-1898) was an illustrator and author, born in Brighton, England.

Janko Polić Kamov – Beneath the aeroplane


Translated by Martin Mayhew

Italy is flying: in Turin, Milan, Verona, Naples, Bologna and – on page three of the newspapers. Horse, automobile and cycling races (all of these are a daily occurrence, and the cycling one has been annoying the whole peninsula for a week, or two) are interesting, but they aren’t thrilling. The ground is dust, when it isn’t muddy, even if it is asphalted. Humanity, symbolised as a reptile, is now looking for a symbol in the bird, and the 20th century is beginning to spread its energies into the air, as the 19th had spread them on the ground and beneath it.

Bleriot’s monoplane

On seeing the first aeroplane, Blériot’s elegant, light and I would say slender monoplane, which passed over the top of my head with the racket of an automobile and the ease of a white bird with spread wings – I had the impression of simplicity, harmony and naïveté. And an impression of piousness. I did not flinch not even for an instant: it would fall on my head; as I believed, when it rushed past, white, on the green grass, to take off. Faith is great, because it is young, as in those who were watching the Assumption, as the old painters particularly the mighty Titian show us. Even the scene is the same.

That man, dressed from head to foot like a diver who dives into space, gives the impression of a captain, of the greatest absolutist and a solitary autocrat on board and at sea. When he climbs into his aeroplane, the whole audience fixate their eyes on him, wondering: ‘Would we do it? Wouldn’t we? Is it the right time? Isn’t it?’ When this one man flies, everyone around flies. His ‘passion for space’, his craving now for height, for the caper, for speed, for the battle with the wind – the throng also senses it, in the eyes that are rising. And this throng of aristocrats to plebeians, of old men to little boys – is just a single child in front of the same wonder with the same emotion. And if the aeroplane cannot take off, the throng suffers just like the aviator; to us it seems: ‘we’re not able to fly – the machine has broken down and we are denied a joy’. And when the machine is damaged, everyone cries inside…

Frenchman Louis Paulhan.

It is not like that at the circus: a chilling sensation, curiosity and astonishment. In front of the birdman the audience is a child; our spirit senses the height, the clouds, space; we are elated, not irritated; something cools us down, like a midnight breeze, when we watch the stars; we are sad and glad, like when we lie on our backs, with our eyes immersed in the deep blueness: and above all: we sense the bliss of a smile, innocence, freedom.

Maybe it is because, that by looking at the aeroplane, we are looking at the sky? That because of it we have begun to observe the unspoilt beauty of space, where not even the birds leave a trace? That inside us it awakens stories about transparent fairies that emerged from the mist of Slavic fields, like a Greek goddess from the foam of the sea? Or even because it reminds us of an eagle’s flight, envied by the captive of Sarajevo, the worldly spirit Silvije Kranjčević?… Or because the aeroplane is a white traveller in the heights, like a cloud, which returns to the earth? And like a cloud it can be likened to a sigh, and sighs fly either in the sky or its reflection – the sea…

A gondola endures the most intense embrace and kiss; an automobile, as well as a train, is irritating like an animal with its rough friction, contact and throwing about; but in an aeroplane lovers will probably only have the grasp of hands, the most sublime, deepest and finest expression of love. Yet the kisses are an illusion, the embrace a moment, like lust, and eyes the more deceptive, the more beautiful they are.


Aerial navigation (and flight is navigation!) has spread nationwide, since international contests have been more frequent.

Today the automobile is just a servant to the aeroplane and actually performs the duty of a lackey, a male nurse, an assistant. And look, after just a few years it has become the public ‘omnibus’, vulgarised and democratised. Le Matin newspaper, which had initiated that Peking-Paris trip, will now initiate one across France, but – by aeroplane. A year or two ago the Itala and Barzini’s automobile travelogue thrilled us, but now – we’ve already forgotten about them. Centuries are becoming years and we live by the second.

Luigi Barzini and Scipione Borghese won the 1907 Peking-Paris race in an Itala automobile.

Italy has four aerial contests at the same time, and for the duration of the international exposition, as a celebration of Italian unification, there will be a flight from Turin to Rome and back. Reading the less up to date Italian newspapers, you sense, how national megalomania or patriotism is suffering, because in Verona Cattaneo (an Italian) lags behind the Frenchman Paulhan, whilst in Bologna Vivaldi is behind the Belgian Olieslagers.

French aviator Louis Paulhan

Aviator Ugolino Vivaldi was killed in an aeroplane crash in August 1910

The Italians are feverishly moving, to reach and overtake the others, and sport generally has its largest audience there today, and La Gazzetta Sportiva has the most captivated readers. Milan will even open a school for aviators, whilst – the style poets call their poems: Aeroplani. As did the young Buzzi, a follower of Marinetti’s ‘futurism’ or Bazarov’s nihilism: ‘Let’s destroy the past!’, – which has also already given a nihilistic title to one collection of poems: Revolverate

‘Aeroplani’ and ‘Revolverate’ – click on links above to read the full editions online.

So, the author of the novel Forse che sì forse che no (Gabriele D’Annunzio) who in the aeroplane saw the Latin bicep and – imperialism and described flight, having readers with the sought after phrases, in place of a harmonious, charming and graceful impression of a Latin monoplane left the impression of an unwieldy, tasteless, German Zeppelin.

‘Forse che sì forse che no’ by Gabriele D’Annunzio, published in 1910.

However, besides the entertaining aerial literature, the Italians also have an aviator periodical (L’aviatore italiano) and as everything else aerial – disappointments. I will not mention the names, although the beginnings recall the exploits of Petrica Kerempuh.

Petrica Kerempuh had, to wit, told the Zagreb burghers, that he ‘for the highest price would jump over the steeple of the cathedral.’ Pertica, having collected the ticket money, took a run-up as the crowd looked on once, twice, thrice, but didn’t go… The burghers wanted to beat him because he had deceived them, nevertheless, Petrica had nothing but ingenuity, and so said: ‘I want to – but I cannot…’

Every piece of history starts with a story; the history of inventions, however, begins with anecdotes and jokes and King and Kaiser Wilhelm, who looked at a Zeppelin through binoculars, yet what came up close to him was a common insect – the history of contemporary aerial navigation begins. From the beginning the first audience was either the one, that was afraid, or the one, that was mocking, and today as there is already a sufficient audience, which has begun to get bored, it is the clearest sign, that man is also conquering the air. In Bologna at the last contests there was the least amount of people and – enthusiasm… Nobody was injured or killed…

Italian aviator Bartolomeo Cattaneo.

Today, for example, the winners of the contest in Verona are still amazing: the young, little Paulhan, who reached the greatest altitude of 1,260 m, and who even took a bouquet of flowers in his aeroplane to the grave of the brothers killed at Solferino for the freedom of Italy; and Efimov, that herald, the aviator of the storm, as they call him, they say he resembles Gorky in that respect, because he speaks only Russian, then Cattaneo, the pride of all Italy, who is also known abroad. Whilst here in Bologna the strong and mighty Van der Born and the other Belgian Olieslagers, who left the most pleasant impression with his flights now similar to the flight of a swallow, now that of a seagull.

Mikhail Efimov

Belgian aviator Charles Van der Born

Belgian aviator Jan Olieslagers

However, in a few decades, when the aeroplane becomes a means of transport will not the aviator become a plain chauffeur, who today is not much different from a coachman? And when shopkeepers begin to fly, smelling like a shoe shop, a barber’s and sausage maker’s, – will they not reduce the flight of the eagle to the flight of the mosquito?

Behold man: he has left his dirty and tyrannical footsteps of desecration everywhere: in the forest, on the field, in the mountains, in the earth… Now a craving is driving him into the air… But there at least he will leave no trace. The azure-fair space will remain innocent, and aerial navigation ideal.

Janko Polić Kamov, Bologna, 31st May 1910

Translation – all rights reserved © Martin Mayhew
Aviator pictures source http://www.earlyaviators.com

Hrvatska mlada lirika

hrvatska-mlada-lirika-1914A superb new addition to my collection. An original copy from June 1914 of Hrvatska mlada lirika which features work by Ivo Andrić, Vladmir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Hausler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić and Ljubo Wiesner.

Hrvatski književni zbornik 1940 – Kamov

hrvatski-knjizevni-zbornik-1940The 1940 edition of Hrvatski književni zbornik published by HKN contained this essay about Janko Polić Kamov by Milan Selaković.


»Grob, rekoh, to je naše društvo… I ja se probudih u tome grobu. … Živ medu mrtvacima kojima je dobro… I onda izgrizao vene, razderao meso, uništio se sâm, pošto sam bacio zadnji i prvi pijev – labuđi pijev – božansku, satansku, veličanstvenu psovku.«

To je eto Kamov. Sablasan grohot »velikog psovača« i pjesnika »nemirnih, lelujavih čežnja«! No ne zaboravimo iznad svega, da je buntovnik najbuntovniji među revolucionarima, kome ni anarhizam nije dovoljan ekstrem u razornoj dosljednosti, šta više i premalo sposoban da sruši sve do temelja: nevaljalost društva i opačine ljudske ćudi. U tome je postupku, prema teorijama konzekventnosti i ustrajnosti, i značaj talenta Kamovljevog. Nesretni dečko Kamov, dvadesetgodišnjak i jedva nešto više, vršnjak maše mladosti, završio je nečujno u bolnici Santa Cruz u Barceloni, daleko od domovine, 1910. godine, kao prognanik i bosjak. Njegova jednostavna mladost, žedna romantike i doživljaja, biti će nam tim lakše shvatljiva, jer je takova mladost nekako i naša. Ništa ne smeta vremensko rastojanje između nas i Kamova, i »bit ondašnjeg vremena« za razliku od ovog »današnjeg«. Živeći u dobu muzikalne poezije hrvatskih modernista, danas od tih još živih: Ljube Wiesnera, Nikole Polića, Tina Ujevića, Vladimira Nazora i Ive Andrića, mi smo u stanju da tek izdalje osluškujemo puls tonova i snage čisto lirske i pjesničke, dakle poeziju samo u odjecima, no ličnu pulsaciju Kamovljeve sudbine osjećamo vlastito i neposredno, kao što je u svoje vrijeme osjećao sâm autor i tek bolji dio literarne publike. Mladost, luda no i požrtvovna, nemirna i bolna, ispunjena velikim željama, iluzijama i pokušajima nedohvatnih akcija! Bolna mladost Kamovljeva i bolna mladost naša. Koliko analognih životnih komponenata! Zbog toga nam je i lako pisati o njemu.


Smrt ga preotela životu, a njemu je jedva 23 godine[i]: djetinjstvo i zagrebačka, skitalačka mladost, glava puna literarnih zamjesa i revolucionarnih ideja, a nijedna godina, nijedan dan zrelog muža. Pa ipak, gle!, kako mu je samo zrelo to momaštvo i produbljeno upravo filozofskim shvaćanjem i dubokim iskustvom: od groznog života, u groznoj retrospektivi duhovnih doživljavanja materijalne stvarnosti, koliko samo sagrađenog duha, uma i čudnog dara, koji se, i prema Lombrosovim zakonima međusobnog prožimanja duhovnih krajnosti (genije ili luđak?) i prema Kamovljevom primjeru, spaja s luđakom-lutalicom u jedinstvu tih malobrojnih spisa. Kamov, kao Klabund, žudi promjenâ. Ogromnu i vječitu promjenu stvari i događaja, da u neprekidnom obnavljanju stvarnosti nađe tajanstvo nepoznatih stvari. »Nikad u gradu jednom ne ostaj dulje od pola godine« – pjeva Klabund. Na toj liniji uznemirenosti kreće se i Kamov. Klabundovski propovijeda promjenu života. Bježi od doma. Luta. U isprekidanom nizu grozničavih rečenica, koje su često puta forma nove ekspresionističke književnosti, on daje napore svoje mladosti i svoga talenta. Dvadesetitri godine života! Zar je time uopće i načet jedan zdravi ljudski vijek, jedna nemalo stoljetna faktičnost života? Odgovor, vrlo eklatantan i skoro precizan, iako još neizmodeliran do potpune glatkoće površine i forme, leži u sadržaju i smislu posljednjih godina Kamovljevih; one mu opravdavaju dostojanstvo mladog talenta, a riječi, koje prate njegov značaj (začudnu brzinu u primanju utisaka i proživljavanju stvarnosti), karakteriziraju najbolje ozbiljnost stanja: »Sve za tren! Za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren, što je u nečijem životu – stoljeće…« Iz malih opservacija rastu velike realnosti; život i tvar, ideje i životne konstelacije dodiruju se i odlučuju stvarnošću u presudnim momentima; kulmeni tada padaju kao popljuvani idoli u kal i blato, iz nirvane penje se ljudska misao do uzvišenosti. Uvijek tako: veliki gestovi svršavaju se u ludilu ili ludilo rodi čovjeka. Glè samo što nam reče Kamov: za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren; tren, što u nečijem životu znači stoljeće. Primjer Kamovljeva života i svršetka svjedoči taj pojam ljudskog ništavila i prolaznosti.

Čitajući danas Krležine knjige, »bez predaha«, nerijetko se osjeća vlastito udaljavanje od književnosti i ujedno nerazrješivu povezanost uz dotično djelo. To odbijanje i to vezanje uz neko knji­ževno djelo, taj paradoks disponacije psihe, to je ono strašno, nemilosrdno lomljenje duše mladih ljudi, kad se u potpunosti čitalac predaje onom zamahu i snazi velikog autora, koje sugestivno preobličuju majstori u formiranju ljudske psihe i karaktera, i koje se kod nas može osjetiti tako snažno i otrovno, izim kod Krleže, valjda samo još kod Kranjčevića i Kamova. Nemalo svi ostali potiču i privlače literaturi naklonost publike: Matoš, zabavan zbog duhovitih doskočica i poučan zbog evropske naobrazbe i znanja, ohrabruje; Wiesner i Nikola Polić, kontemplativni i blagi, zadivljuju i čine čitaoca na mah zaljubljenim u poeziju i književnost, ali ga i uspavljuju u oblomovski mir i samozadovoljstvo lične ugodnosti. To posljednje, što je najgore, to je konformizam. Kranjčević je među prvima antikonformist; on, naprotiv ovima, mrvi, budi iz letargičnog sna nesvijesti, ruši pred sobom naše bijedne samoautoritete i samopouzdanja, naše sentimentalne predisponacije lirske naravi, kontemplativne no ne i samovitalne, odgojene nježnim franjevačkim duhom nabožnosti i miomirisnim cvijećem školske i arnoldovske poezije. Ne Preradovićeve, istina, ne nacionalnu u ilirskom nazdravičarskom smislu, već poeziju suvremenih autora i još nekih. Napokon, što je već najnaprednije i najrevolucionarnije na toj liniji: u ime francuskog simbolizma i rasadništva parnasijanizma i dekadencije, u ime Baudelairea, Verlainea, Musseta i Rilkea; od modernističke poezije Hrvatske Moderne: Matoša, Wiesnera, Nikole Polica do Tina Ujevića danas i hrvatskih mladih: Cesarića i Tadijanovića na primjer – mi smo svikli na bunu ponajviše tek u lirski formalnom pogledu (verslibristika Tadijanovićeva) i brecamo se neugodno pri dodiru s vehementnom životnom lirikom Kranjčevićevog istinskog revolucionarstva, Kamovljeve razuzdanosti i Krležine nihilističke analize čovjeka i društva.

Čovjek i društvo – ta je koncepcija pratila sveg Kamova kroz kratkotrajnost njegovog životnog puta. Pokušao je problem riješiti psihologijski. Učinilo mu se to nedovoljnim – ne u konačnom smislu (jer u konačnom je smislu sve, uostalom, bespredmetno), već manjkavo i jednostrano zbog momentane neaktuelnosti te taktike. Kamov, dakle, misli na taktiku; taj, koji će malo iza toga izgubiti svaki takt i oprez, i predati se sav afektu i ljutini svog iskrenog karaktera. Ne zadovoljivši se prostim »psihologiziranjem«, on prijeđe u revolucionarstvo, u socijalnu i kulturnu opoziciju, da tako skrha šiju svemu, što bi se usudilo da usprotivi njegovoj samosvijesti, njemu samome: inkarnaciji poštenog mozga i prečiste savjesti. Takav je on bio individualitet. No kao i svaka borba, nepromišljena ali iskrena, ne lukava nego otvorena, morala se i ova svršiti negativno za autora, kao što je to, uostalom, stvar posve obična: u rezignaciji i u nihilizmu, u sve svjesnijoj težnji kidanja i samouništenja. Uzalud se Kamov otimao svojom anarhičnom naravi prilivu tih nebuloznih osjećaja slabosti. Njega muči progonstvo života. On bi htio biti slobodan, a sapinje ga se u ropstvo najgluplje svakidašnje konvencije. Gonjen životom, on nije toliko pogođen siromaštinom svog materijalnog stanja, koliko mizernim intelektualnim stanjem svoje građanske okoline, moralno zauvijek posrnule. On sâm sebe goni po trnju i po bespućima, nemiran i nestaložen kao Przybyszewski, u stalnoj krizi zdrave ljudske svijesti u bolesnoj i zaraženoj atmosferi društva. Mnogi smatrahu Kamova, kao što smatrahu još i Klabunda, zbog stalnog duševnog nemira i promjenljivosti skoro nestalnim, sve zbog silnog unutrašnjeg dinamizma; a baš je Kamov težio za mirom i gledao u hladnim, promišljenim sjevernjacima Ibsenovog kova vrjednijeg čovjeka, dok južnjaka, vatrenog i nemirnog, opisao je upravo s nekom nasladom od mržnje i psihološke brutalnosti na način pirandellizma: »on ne zna misli, što gazi prošlost; on ne ma intelekta, što pijucka na tradicije; on ne zna čovjeka. što ruši obitelj«. U grčevima vlastite stvarnosti, nervozan, tuberkulozan, otrovan, on ispušta krik sličan urliku i jauku, ali nikad ne i cviljenju i poniznosti. On je dobar i blag, kao onaj urednik nekih novina iz Hamsunove priče, ali njegove »riječi iza sebe gdje god bi pale, ostavljale bi krvave masnice«. Dosta je tih običnih, svako­dnevnih mozgova, kao da nam govori, mediokriteta i filistera, tih umnih piljarica; a svaki je građanin po jedna zdrava piljarica, i po intelektu i po karakteru. Dosta je tih običnih mozgova filisterskih, koji zbog te svoje vulgarne običnosti – gluposti i crvijivosti – postaju neugodno neobični: osobito zli i pokvareni, naročito plitki i maloumni. Mučen predosjećanjem kratkotrajnosti svog bivstvovanja, Kamov sâm nastoji da načinom svog živovanja skrati tok života, vjerujući da taj jedan momenat, »što gleda milijun drsko, porugljivo i prezirno«, ne vrijedi spram vječnosti sve one duševne patnje, koja ga obvladala. Njega ne progone uspomene, jer ih nije mogao da ima, zato što dvadesetgodišnjak više misli na budućnost nego na prošlost, a Kamov, vidjevši promašenost te prošlosti, uviđa i bezizlaznost položaja i s time i besmislenost budućeg. On se s baudelaireovskim odvraćanjem gadi svoje bolesne sredine i onog historij­skog nimbusa malograđanskog kulturnog uspeća, dokle je dotjerao dvadeseti vijek sa svojim građanstvom i društvom uopće, ljudima i idejama, umjetničkim tvorevinama i »ulicama, gdje stotine stopala ne ostavljaju na trotoaru ni jednoga traga« (Kamov). Tada još preostaje jedino neizbježivost smrti: Smrt će nas spasiti, nema više nikoga, tko bi nam prostro, umornim putnicima, mek ležaj i spasio nas muka. Hrist je promašen. Njegova etika jest etika donkihotštine i uzaludnosti: lijepa u osnovi, kao i svaka ideja u porođajnim mukama, nemoguća i izigrana u izvedbi. Istinski pjeva Kranjčević:

Na Golgoti je umr’o i sviet za to znade,
Al’ od te žrtve davne još ploda ne imade.

Teorija, koja će ostati vječita, ali i vječiti primjer, kako praksa stvarnosti znâ zanijekati koncepciju na prvom koraku u život; to je kao grimasa, koja ne može biti nikad tako zorno namještena, da bi adekvatno – forma i sadržaj – izrazila duh. Ona ostaje uvijek samo teatralna afektacija.


Spojivši u svom spontanom umjetničkom djelotvorstvu tri vrijedna ideološka momenta književnog smjera – momenat psihološki, momenat revolucionarstva i skeptičke rezignacije – Kamov daje impresivno sliku svoje hamletovske mladosti i hamletovskog svršetka: krvavi napor i duševnu bitku s podmuklim neprijateljem iracionalnih dimenzija, koji zbog svoje neopipljive i nesavladive obimnosti postaje već misterij, i konačno, ne samo kapitulaciju, nego i smrt. Kamov nije kapitulirao u svom neslaganju sa životom, to se ne bi moglo reći, ali je svakako pao već u početnoj ofanzivi svoje borbenosti – i to pao kruto, fizički i neočekivano. Njegovo izdvajanje iz životne stvarnosti vlastite sredine isprva nije moguće, čini se da je srastao uz tu svakidašnju realnost; iz nje on gradi svijet svoje poezije i svog mentalnog života, pomalo tek zanesen čarom ladanjskih rekvizita: priroda i osjećaji, a iznad svega neka panteistička, naturalna ljubav za život strasti i krvotoka. No pomalo on predstavlja sve više udaljavanje iz trivijalne i mlake svakidašnjosti, pliva u romantičarskim zanosima poput Kranjčevića: za borbu barikada, za impulzivniji život širih horizonata, makar i život bluda, krvi i mučenja, samo neka je život u punom intenzitetu kretanja doživljajnog kolopleta. On mrzi zatvoreni krug određene šenoinske šeme, on je, prema riječima VI. Čerine, »u vječnom ratu proti starom«, protiv sumnjivih i malovrijednih šenoinskih tradicija, koje usporavaju korak napretka, a podržavaju klerikalizam i reakcionarstvo. Od silne zakrvavljenosti doživljaja svijet Kamovljevih priča postaje neobično grozomoran i zaprepaštava svojim patološkim ekscesima; to je svijet njegovih duševnih senzacija: suptilnih, a istodobno grubih strasti, koje uzalud traži na raskrsnicama lutalaštva od Zagreba do Rima, Bologne i Barcelone; svijet doživljaja, kao magična mješavina različitih stvarnosti, onakovih kako se najčešće očituju u ljudskoj izobličenosti ludog života noćnih lokala (dakle naturalistički), i svijet literarnog proćućenja, proosjećanja životnog nihilizma svoje psihološke i filozofske konstrukcije intelekta i psihe. On gleda stvari senzualistički doživljajno, instinktom čovjeka-životinje, prema jasnoj i nedvojbenoj devizi toga stava: »nihil est in intellectu quod non prius fuerit in sensu« (ničeg nema u razumu, što prije ne bijaše u čulima). Njegova vlastita nesreća i tragična kob prošla je sva njegova čula i razum, i to je međusobno približavanje onih dvaju svjetova, čiji dodir znači bezuvjetno kata­strofu: nihilizam, rezignaciju na hamletovski način, i pod tim lu­đačkim modusom samouništenja – smrt. Možda je to »iđenje ususret smrti« nesvjesnije nego mi to mislimo, i instinktivno, no faktično je da to umorni mladić Kamov čeka kao »konačno rješenje« i kao izlaz iz zapletenosti svih onih životnih, ovozemaljskih i prekogrobnih problema, koji mu raspinjahu dušu, mutijahu mir stvaralaštva i stavljahu misli u nered. On sa smrću računa ne baš oduševljeno, jer tako nitko ne želi sebe likvidirati ni u najočajnijem momentu, ali predosjeća nužnost vrtloga, koji će ga povući iz ove glupe i dosadne površinske ustajalosti na šutljivo grobno dno. U dubinu, u dubinu, kliče mu mlada duša, svi nervi i sav um. On ječi bolno u duševnim ranama onemoćale mladosti, a to iz njega urliče i plače čovjek, koga su svukli i gologa ga išibali, popljuvali, ismijali. Izbijen, Kamov ipak ne klonjava do gogoljske pokornosti i puzanja, on je, sve tako ponižen i srušen, ipak još gord i superioran u donkihotski ustrajnom pristajanju uz svoju ideju i nepomirljivost s publikom, s gomilom, sa silom. On se ruga svojim ugnjetačima, koji su ujedno ugnjetači sviju slabih i porobljenih. On postaje buntovan do neizdržljivosti. On na svim linijama sprovodi konzekventno svoje revolucionarstvo i neslaganje s glupom većinom hrvatske javnosti i »kulturne oligarhije«, davajući, ako ne socijalni revolt, ono bar nesklad morala (izmišljenog i iskonstruiranog u građanskim zakonima) na jedan podvaljivački sablažnjivi način beskrupuloznog mladića (»Nema zakona vrhu mene i umrli su zakoni za mene … nema mi mjesta među ljudima i kažnjiva je riječ moja…«), željan pijane strasti bluda i alkohola, u neobuzdanom iživljavanju strasnog zanosa za ženu-bludnicu i za ljubav, nekad patetičnu, no nerijetko i prostituisanu sa centralnom tačkom u punom zadovoljenju »živinskih instinkata«: »Pođi pred oltar… a onda… u hladne plahte kreveca…, alkohol bijasmo bitka, alkohol bijasmo puti« (»Kitty«). Ta ljubav, vratolomna strast i čulni nagon prkosnog isticanja geni­talija, to je često puta toliko silna gromada seksualnog afekta, da mrvi moral i predrasude malograđana i kao »moral insanity« tjera da sablazni i perverznog veličanja seksualnih odnosa. Kod Kamova je to iživljavanje jedne mladosti, na uštrb moralnih shvaćanja konzervativnih artističkih usidjelica, neusiljeno, jer je nužno i uslovljeno onim bolnim krležijanskim osjećanjem ništavila i vlastite prolaznosti, i u očajnom trzanju kao smrtni trnci ono prožima i autora i čitaoca, kao nesumnjivi znaci neprobudive i vječne hladnoće. Samrtnički hropac Kamovljev nije sâm od sebe, no nije ni od straha, najmanje je pak silovan, – on je zato, jer sam Kamov tako hoće, jer je svjestan svoje nemoći i uzaludnosti svakog suzdržavanja, i jer je svjestan dotadanje dostatnosti, a u buduće – suvišnosti.


Teško bi bilo odrediti, dokle će psihologijska sposobnost Kamovljevog talenta razviti karakter njegove proze. Svakako je tačno, da bi mu bujnost temperamenta i revolucionarnost misli posmetali kod uspona do psihološkog vrhunca isključive psihologije, a da se pri tom ne razlije slobodno od psihologijskih do socijalnih kota literarne prostranosti, i tako – ne možda da pokori – već ublaži isključivost psihološkog razmatranja. Slučaj, koji je možda jasnije obilježen u sudbini i svršetku misaonog blizanca Kamovljevog – Ulderika Donadinia, za koga su kritičari tvrdili da obećava psihologije na varijantu à la Dostojevski, i koji je pao kao žrtva isto takovih unutrašnjih protivurječnosti kao i Kamov: borbenost socijalne naravi i nihilizam ličnog uvjerenja. Sve to odvelo je nesretnog Donadinia, kao i Kamova, iz teorijske ozbiljnosti psihološke analize, naučene kod Lombrosa, Sighelea i Ferria, u impulzivnost kritičara socijalnog nereda. Kamov, već u tako ranoj mladosti vrstan psiholog, ipak nije, kao ni Donadini, rođen da se razvije do takovog psihološkog pisca, koji će svakom sižeu, temi i objektu pristupati hladno maupassantski i realistički neposredno poput Stendhala, Zole, Andrejeva i Čehova, kao kirurg kad pristupa unutrašnjem seciranju ljudskog leša. U Kamovu vlada prije nered, zbog nemira, nego učenjački mir i staloženost; u njemu je sve disharmonično, još bolje reći: u njemu je samo vapaj za apolinskom harmonijom ljepote, stvarno tako »kržljave, mršave i šepave«, zablaćene sviješću, koja propovijeda – savjest, dok ta savjest i svijest i ljepota leži pokopana u dnu dna i uzalud ječi, kao povik »upomoć«; viče hoffmansthalovski prodirno, u osjećanju diskrepancije stvari i pojava, što muče i gone neizbježivo u donadinievski očaj, ludilo i smrt. To je stiliziralo konačno – ne samo njegov intelekt i karakter, već i njegovu književnost, njegov književni karakter i intelektualizam. Otud je svijet Kamovljevih priča donekle srodan svijetu iz Dostojevskijevih romana (no svakako bliži fantastičnom maštalaštvu Poeovom), koji se bliži opisu životnog dna i ljudskog taloga, mladom Gorkom i Čehovu uopće: luđaci, manijaci, hulje, paralitici, neurastenici. Taj svijet kandidata stenjevačkih (Kamov je na nesreću sâm takav kandidat, ili ludnice ili groblja, pa što odabere), kandidati tamnice i smrti, u Kamovljevoj prozi zahvaćeni su u manjem obimu, ne samo po opširnosti opisa, već i po ograničenosti koncepcije – što je i razumljivo kad se uvaži kraći vijek Kamovljevog stvaralaštva. U Kamovljevoj svijesti tek se počeše javljati prvi patološki motivi ljudskog zločina i pokvarenosti, i poduprt nastojanjima i otkrićima Lombrosovim, on brže stavlja to na papir, nervozan od žurbe i napetosti nerava, ne još toliko »motivirano« psihologijom, kako je to nadnaravno uspijevalo velikom Rusu, ali zato bliže socijalnoj uslovljenosti kolektiva i društva. Bez mistike i bez mraka, u punijem svjetlu znanstvenog otkrića, to što je Dostojevski bezumno izbjegavao! Kamov te svoje »patološke tipove«, koji nisu uvijek patološki s medicinskog stanovišta, već iskreni i časni individualiteti, i zato običnom građaninu nerazumljivi i ludi – ne iznosi iz mržnje prema čovječanstvu, već iz mržnje prema zlu i dvoličnosti u ljudskom rodu, zbog onog odvratnog socijalnog kastiranja ljudi na ljude i neljude, na manje vrijedne i na one privilegirane, misleći uvijek svim svojim simpatijama na dobrobit malih i siromašnih ljudi, grozeći se bogatašima, snobovima i silnicima. Na Kamova bi se mogle primijeniti njegove vlastite riječi uz leš pjesnika Kranjce vica: »U njeg ima trpnje, ali ne askeze«, najmanje pak prevrtljive, farizejske i katoličke, one prividno moralne i svetačke, stvarno fanatičke sumanutosti iz straha za vlastitu budućnost, ne toliko ovozemaljsku, koliko nebesku, u redovnom toku svog građanskog života. On ne bježi od ljudi poput onog Maupassantovog pustinjaka, kojeg besprimjerna vlastita razbludnost i rodoskvrnuće goni na kajanje i askezu, već iz osjećaja neslaganja s ljudima i njihovim životnim zakonima, bez obzira na vlastiti udes.

Zbog toga i zbog svega danas se Kamovljevi spisi još uvijek ne čine tako bezopasni, kao što se mnogima čine djela Dostojevskog; nakon dvadeset i više godina ona su još uvijek goruće aktuelna da se s rizikom preštampavaju i objavljuju hrvatskoj javnosti. Svjedočanstvo njegovih savremenih nakladnika o nepovoljnom dobu za izdavanje Kamova nije samo karakterizacija našeg vremena, već i karakterizacija Kamova. On još uvijek ostaje u rukopisima i rijetkim zastarjelim izdanjima, pristupačnim samo odabranim bibliofilima. Zar je premalo od njega ostalo, i od toga previše nemirnog, da se sav objavi svijetu kao pisac u najpotpunijem smislu književnih zadataka? Kao dvadesetgodišnjak Kamov je ostavio više nego bi se moglo očekivati od njegove mladosti, zrelije i ozbiljnije nego je to običaj među svršenim ljudima dubokih staračkih godina, renomi­ranih književničkih imena i ne na – indexu.

[i] Janko Polić Kamov rođen je 1886. u Pećinama kraj Sušaka.


Janko Polić Kamov – sabrana djela

All four original volumes of Kamov’s work, with dust jackets. Published by the ‘Otokar Keršovani’ publishing company in Rijeka. Edited by Dragutin Tadijanović, artwork by Miljenko Stančić.
Vol. 1 – Pjesme, novele i lakrdije 1956
Vol. 2 – Isušena Kaljuža 1957
Vol. 3 – Drame 1957
Vol. 4 – Članci i feljtoni – pisma 1958
Kamov sabrana djela

Lirika Janka Polića-Kamova 1921

kamov-kritika-1921Kritika – književno umjetnička revija – January 1921 edition contains part one of this essay about Janko Polić Kamov’s poetry by his brother Nikola Polić.



„Ja sam plamen, ja sam mač“. (Heinrich Heine)

Još prije dvanaest i više godina — kao i danas — bili su stihovi Janka Polića – Kamova predmetom čudjenja i izrugivanja baš one štampe, najširoko-grudnije pa i prama najmladjima. Stihovi ovi, još uvijek neotkriveni, uranili su prije zore u crnom, ponornom i ponoćnom kliktaju vječno neumorne, vječno žedne i vječno nesretne duše. Sudbina svih iskrenih pjevača. Sivi, tmurni je albatros to poletio grozničavim platnom razderanog neba, ne pazeći na pravilni i ma­tematski lijet aeroplana. Za to su mnogi kazali: Evo ptice, koja leti loše!

Daleko prije Krleže, njegovih simfonija i njegovih nasljedovatelja živio je kod nas jedan — nazovimo ga tako, akoprem netačno — intelektualni, individualni, pa makar i aristokratski boljševik, Spartakus par exellence, raz­likujući se od današnjih time, što u ono vrijeme ne bijaše ultrarevolucionarnost u književnosti moda, šablona i reklama.

Tada se radjala — odvojena od nacionalizma — hrvatska, upravo zagrebačka moderna, pod protektoratom Velikog Meštra Augusta Drugog, koja je dala nepismenoj našoj javnosti nekoliko odličnih i gotovih književnih profila. Ta čisto lirska Plejada, zanešena i besprikorna, umjerena i tiha, nenasrtljiva i nereklamna, pjevala je starijim ritmom, ali uvijek novim emocijama i novim senzacijama, uvijek tradicionalno vezana uz ustaljene forme, da nastavi svojim vidicima i putovima — sama, zamišljena, daleka od savremenog neukusa, bez kompromisa ali i bez zaraze. Matoš, koji je — danas to mi svi pošteno priznajemo — znatno influisao na ovu plavu i mladu radost naših dana pasjih, nije djelovao nikako na unutarnji razvitak lirike Janka Polića-Kamova, akoprem je njihov put, kao i sudbina, bio gotovo kongruentan. Konkurencija, blagorodna gospodja Jalova bila je izmedju njih bespredmetna i nemoćna. Obojica proganjana od službene, doktorske i profesorske kritike, sastali se, vodjeni podzemnim putovima čitave Evrope u Zagrebu, kod „Frankopana” dabome, a zajedničko im je bilo samo grlo i mizerija našeg tričavog i tračavog ambienta.

Grupa oko Matoša pjevala je samo lijepo i o lijepome, osvojena rezignacijom i tišinama. U lirici Janka Polića – Kamova ne osjeća se ni najtanji trag svega toga. Moglo bi se općenito reći, da on ružno pjeva o ružnome. Anacionalan i prognanik, bez doma i bez pratnje, rabiatan i krvav do srži, on nije kanda pripadnik plemena S. H. S. Grabancijaš, ali ne onaj kafana i promenada, proputovao je do svoje osamnaeste godine pola Balkana, većinom pješke, po Gorkijevom uzoru, da nakon šest godina naiđe na svoj kobni i glupavi finale tamo negdje u španskoj Barceloni, što li je?

Taj tragični skitnik bez maske nosio je po cijelom svijetu, u srcu kao i u mozgu svirepu, viseću, veliku i crnu viziju, a njegovo ostentativno komadanje duše i nerava nije bio nikad sport, literatura i danguba.

Grupa oko Matoša, otmena i izrađena, nalazila je često svoju inspiraciju u neplaćenoj bijeloj kafi i to nije vic, zaboga! I Polić – Kamov imao je svoju Muzu, manje diskretnu, ali zato vrlo, vrlo ordinarnu i brutalnu, sastojeću se od četiri prapočela svih dekadenata: duhan, alkohol, žena i histerija. Njegov su moto ova četiri stiha:

„Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani!
A zaborav ću ljepšu nać’ u vinu
Neg u nirvani!“
(Strast bitka)

Alkohol je postao njegovom vitalnom potrebom, stvarajući od njega izraziti tip fiziološkog alkoličara. Svaka njegova pijača svršavaše ludim, konvulzivnim plačem, koji je ridanje, i svaka prolumpovana noć bila je jedan grč, jedna etapa, jedan fokus u ludom njegovom i bezglavom životu. Avaj, nije to rujno, rujansko, đulabijsko vino naših opjevanih Gorica! Nije to satirski, pudarski smijeh sa Vidrićevog Prekrižja i sa Haulikovog baroknog Maksimira. Nije to vino radosti, o kome pjeva Vilko Gabarić u svojem nasmijanom Vinogradu. Rakija, teška, olovna, vampirska rakija kitila je ognjenom aureolom ponorni pad njegovih ponoćnih strofa. To je lirika mȍre, što mori modra, muzička i mirna morâ. To su vizijski grčevi, okovani histeričkim plačem kao krvavi, razulareni bičevi:

„Nakvašeno, crno platno kožom
joj se zmijski svija
i kroz njega trzaj mesa u
ružičnom dahu sija.
To je žena trudnih sisâ
što sa neba sapu traži…
a morski je cjelov pljuska i grebeni nokat draži“.

Taj nas nenaravni, ali zdravi perverzitet malo zbunjuje, kad saznamo, da je to pisano u doba, kad se inače pjevaju soneti prvim naborima zaljubljenih hlača.

Samo jedna alkoholom povaljena strast kadra je rađati stihove guste i masne u embriu bolnog, bijesnog, bolesnog i bespomoćnog neutaženog užitka:

„Kroza zastor mast se cijedi ko sa smokve mast sladčine
pod raskošjem bujnog neba, po kome se priča lijeva, zalutala iz pjesama
ljiljana i cedrovine“.

Pijani, crveni, krvavi i crni su to stihovi, kao boje na nekoj ustalasanoj, nemirnoj, neurednoj, burnoj i grozničavoj paleti:

„Duša dršće; to je priča zašaptala sa nebesa
u bojama, što se mijese u Gomori, na istoči,
kad se miješa karmin krvi, crno kosâ, bijelo mesa.
Duša dršće ko da akord jedna tanka struna toči
navinuta, ištipana, strašću prsti izbijena:
Bješe riječ, što se proli, klikćuć’ u šir: žena, žena!

I ta pjesma (sonet) nazvana Poezija služi kao sentenca čitave te lirike, noseći u sebi sve jake karakteristike onog Polića – Kamova, koji još nije pošao na Zapad i na Jug, da svoj bujni, burni i bojovni duh smiri ironijskim rezignacijama i izigravanjem vlastitog srca. To je bila lirika bluda: čisto primarna i nejasno jasna, sa krikovima i trikovima duše što srlja, riga i pijucka.

Pjevači hrvatske mlade lirike (1908—1914) nisu nikad izravno pjevali ženi mesa, o fiziološkoj životinji i beštijici, shvatajući je tek kao kostur ili kao hostiju na oltaru svojih blijedih i bijelih vizija — i to ih je sačuvalo na pristojnoj visini, ne dajući im povoda, da se banališu i provulgare. Malo imade pjesama iz ove grupe, gdje bi fizis bio osjećaj, rima i ritam.

Drukčije je Polić-Kamov opjevao ženu, o kojoj najviše pjevaše, jer je ona meso njegovih rima i bȉlo njegovog ritma. Njegova žena ne udara nikad u pianino i ne voli da siše krv hrizantema; ne prelijeva se ona u zelenom otrovu što pada na noćno, usnulo i prigušeno svijetlo. Njegova je žena svačija i ničija, prostitutka iz najcrnjih dna života, što draži, svija, kida meso ispija mozak. To je persiflaža Turgenjevljevih Liza i Gjema, Dostojevskijevih Aglaja i Sonja; ona se približava Carmeni, crnom kriku seviljske svile i omamnom dimu Belladonna cigarete.

„Amo te ženo jeftinog mesa i skupog plača,
s haljinom trulom što vjetar snese ljudskog sred drača;
umor je zadro pospane crte na tvome oku,
a muški prsti modrice tupe po tvome boku’,
na tvome mesu svi smo mi pošli koracim’ grubim
i naše stope pričat će svijetu kako se ljubi.
(Blud duše)

„Dođi o trinaestljetna s valovljem nabrekle kože
ko koža napete svrži,
o živo takni me meso i s puti podatnom tvojom
i ovo savjesti sprži“.

U istom posvećenom hramu, u toj tišini tišina, sluša on krvavo golicanje bluda, grijeha i mesa:

„Orgulje bruji hramom,
a ženska grla raskvašena s poja
po njemu srču samom.
O nema stvora toga,
što ženskih struna ne bi lizno zvuka
u hramu istog Boga!“
(U hramu)

U ovim se pjesmama ništa ne retušira. Ovo je sve snimljeno na licu mjesta, u punokrvom nekom transu. Suvišak potencije, koji izbija poput čira.

Ali on nije uvijek napeto griješan. U časovima dobre volje on će zapjevati i Radičevićevim žargonom:

„O tuda prođite noškom: čarapa obijest joj zakri i none u crno zavi;
Planut će eter, kad proljet izdane požudno sapu i suknje o tijelo savi.
Šuškat će daleka priča: košuljom ovita tankom kroz goru prošla je dijeva
i tud je prosulo nebo i suze i podsmjeh i ljubav
i po njoj rosulju lijeva!”
(Nova proljet)

Samo onaj pjesnik, koji od iskona nosi povrh svih životinjskih ekscesa, u orgiji plamena, visoko gore, uvijek gore i gore jedan bludni, sveti i griješni vjeruju, kadar je da završi knjigu pjesama potresnim i ciničkim grčem poput Polića – Kamova, te svoju Golgotu krvi, požara, mesa, duše i nerava zaključuje đavoljim krstom Ridanjem jedne bludnice. Začepite uha, vi blijedi i eterni! Zakrilite oči vaše, mili i slađani! Okrenite se u grobu, vi, te u miru počivate! Pjesnik, pošto je slomio korbač na šiji glatkog i jeguljastog Snoba, pošto je pljunuo, formalno pljunuo na sve lijepe i nebeske vidokruge, te nakon što je prouzročio skandal, javnu sablazan, pada k nogama jedne jadne, ordinarne, glupe i zaražene bludnice. Ne iz prkosa, već zbog neke unutarnje, nesavladive i vizionarne ljubavi. On laže, kad se upoređuje sa Raskoljnikovom, ne iz proračunanosti, već iz samilosti prama sebi: on ljubi bludnicu, ženu na križ pribijenu, on ljubi sve ono vanzakonsko. Braća, čudna, čudna braća. Taj konačni rušeći povik nije kombinovan. Doživljeno je to, krvavo doživljeno. Crni taj liričar nije pjevao ženi obligatnim i mirisnim pervezitetom D’Annunzia iz brijačkih i modnih salona; njegovo ženstvo nije parfimisani žargon neumrlog Marcel Prevosta; nije ni pikantni sos za komije i sobarice Guy de Maupassanta. Taj gusti, masni i čemerni slador zalutao je tamo negdje sa biblijskih obala Salamunove pijane pjesme nad pjesmama. Vreli, uzavreli potok pobunjene krvi, što teče i nikad ne prestaje. Ta je dekandentska lirika — prepotentna i taj paradoks spada među aksiome, kad se citira ta neburžoaska i nesalonska lirika.

Histerija bauči i strahuje tu prekidanim i neuređenim ridanjem i izbitim, rastrganim smijehom, te siječe i reže njegove tanane, fine, ženske i razbludne usnice. Jedno nemirno sunce vise pred tim crnim Bosjakom, te poput Stanka Vraza ne poznavaše kompromisa između pjesme i života. Život je pjesma, pjesma je život. Dok i današnji književnici posjeduju spašenu životnu egzistenciju, Janko Polić – Kamov nije bio niti korektor. U pjesmi je živio, pjevajući kroz cijeli život nonšalansom La Fontaineovog cvrčka. Pitanje hrane, novca, odijela, stana i kuće bilo je tako daleko od njega, pa pošto je izdurao i najjadnije dane, plašila ga je samo pomisao na mir, dom i sitost.

Tom pjesniku, dalekom od svih koterija i škole, osporavahu pravo pjevanja, upućivajući ga na novinarstvo, na fejton, na bablju republiku. Po shvatanju kritičara, bilo je to njegovo „pravo polje rada”. Koliko kuriozne gluposti i stupidnog prenemaganja bogom nadahnute i na čast doktora promovirane kritike. Još i danas nekoji kritičari drže i Matoša lošim pjesnikom, držeći se valjda one „kritičar je gospodin koji se pokadšto miješa u ono, u što se ne razumije”. (S. Mallarmè.)

Polić-Kamov dao je svoje najpersonalnije, najkamovskije radove upravo u lirici, ne imajući preteča, počevši od sebe samoga. Ta elipsa bila je bez fokusa i jakost izraza njegovog stiha nije ni manja ni slabija ni providnija od najjačih verzova S. S. Kranjčevića, nadmašivši i autora Mramorne Venere svojim rapsodijama na prebitoj harfi (S gladi, Sunce, Dan gospodnji i t. d.)

U stvaranju silno nejednak, kao oluja što nosi na svome krilu tišinu i grom, on će nakon sadističkog buncanja zabugariti bukoličkom finesom razmaženog i suptilnog pjevača:

„Pod sunčanom krošnjom od zlatnijeg granja
Ko prašak im zlaćani list —
Poneso se smiješak što cjelove pruža,
a cjelov i draškav i čist.
I zadrhta atmos što pobud raznosi
i poljupce baca ko lud
i reko bi: negdje s plamtećega boštva
talasa se nečija grud.
(Nova Proljet)

Nije li to — čudno — kristalna slika vedrine i krajobraza:

„Cisto je nebo ko djetinja sanja
ko crno s ptičijih oči;
a sunce s dražesti mirisnu blagost
kroz oblak modrine toči“.
(Nova Proljet)

Ali tih svijetlih momenata ima malo kod njega.

Velika je griješka, upravo znak katastrofalnog i fatalnog neshvatanja, što gotovo svi nazrijevahu u njegovim stihovima ideju, tendensu i uvodni članak za anarhistična glasila. Pjesma ne pozna ideje, pa bila ta ideja i najbizarnija. Pjesma je samo izraz — kap sunca ili kap otrova. U pjesmi je Bog ili Ahasver. Metafizika ili rusvaj. Pjesma može biti plava, modra, crna, crvena, siva, ljubičasta, ali nikad komunistički — crvena, anarhistički — crna, nacionalno — trikolorna, naivno — plava i t. d. Takve pjesme uopće nema, a onaj, koji traži utilitarski ili revolucionarni monstrum u poeziji, neka traži i halbcilinder na olimpijskoj i prozirnoj glavi Monne Lise. Pjesma je tu radi pjesme, a žalosne su ambicije onih, čije stihovi imadu zadaću, da ruši sisteme. To su stvari Tolstoja, Lenjina, Radića, Bogumila i prvih kršćana.

*     *

Ispitana Hartija i tragični psaltir Psovka natrpani su abisnom bujnošću jedne crne, otrovane, beskućne i besnene lirike, koja nikad, vaj nikad ne zna za samotne i tihe senzacije uspavanih, muzičkih soba, kad pianino šuti i žuti se miris muti u miru zlaćanih mušica, u odsjevu slika i u bolovima strasnog jorgovana. Taj Ahasver sekundirao je moguće i besvijesno Cvijeću zla, samo što mu manjka linija, mjera i zlatni rez Bauderaireove strašne i tanane, muzičke ruke, koja će istim zamahom pogladiti zelenu kosu i savinuti gvozdenu šipku. Mi nemamo ni danas simpatičnih nasljedovatelja te poezije, koja je sakrivena u nas. Marjanović ga je jedini bez viclanja primio u ono vrijeme, prigovarajući mu ipak rimama, izrazu, stilu, dikciji („Suvremenik“ 1907.) ne znajući, da ovo nije knjiga za sladokusce, te da u tim stihovima nema spomenarske, secesionističke, donhuanske i zlatousne vibracije Xeres de la Maraja, monumentalne i dosadne širine Vl. Nazora i usiđeličkih suza Mihovila Nikolića i D.D. Domjanića.

Polić-Kamov nije kumovao mirnoj, modroj lirici, koja smatra svaki stih jednom cjelinom, jednom gotovom vizijom, jednim savršenim i svršenim unutarnjim titrajem, ukratko: jednom kombinaciom. Mirna je lirika našla svoj klimaks u pejzažima, harmoniziranim i jedinstvenim Wiesnerovim sonetima. To je život u košnici, deputacija k seoskim tornjevima, muzika sjenâ zastora i zvončići neba. Drukčija je arhitektura stihova Polića – Kamova. Njegova čitava knjiga, pa da je napisao i deset knjiga, sve bi to šumilo pritajenim orkanom, vrludavim strujama, razbješnjelim valovima jedne jedine pjesme, jednog jedinog stiha. Jedan njegov sonet nosi teret jedne jedine riječi i cijela je ta lirika ispravno okrštena štipajem. Da se jasnije izrazim: nije uzor-pjesnik, ne ulazi ni u koju antologiju, nije akademik i deklamator. Ovo nisu stihovi za recitaciono veče. Do smiješnosti katkad subjektivan, personalan do ekstrema uvijek, smatra knjigu vulgarnom i formalnom ispovijedaonicom, gdje je on, autor, i ispovijednik i griješnik, a čitaoci sveta inkvizicija. Ta je ispovijed zaglušni krik, od kojega će puknuti bubnjić u otmjenom uhu g. Popovića ili će pozliti ciklamskom Domjaniću.

Progonio ga je ovijek onaj krvavi, neboderni krik Marijev iz Tragedije mozgova: Probudite se živ u grobu! – kojim je zanosno i uhodrapateljno završio i Psovku. Ta grozna, strašna i crvljiva vizija, ta Poe-ova romantična i groteskna senzacija provlači se cijelom ovom lirikom, koja se nikad i nikad ne odmara u sjeni vrbinih pramenova i koja nikad ne ugleda kućnog praga obećane hemlje. Bez doma. Bez domovine. Bez ičesa. Bez korijena. Bez sidra. Ukleti Holandez. Jedna neugašena, žedna i bijedna želja, čežnja za eksploziom, za praskom, za gromom, za požarom, za provalom vulkana. Sve to bez futurističkih snobizama. To su pupoljci na majskoj, procvjetaloj svrži otrovanog, prokletog bilja, a prsnuvši, cijedi se iz njih paklena, crna i crvena smola. Odatle i indignacia ondašnje publike, te sitna, sita i žabarska psikaše nad ovim prvijencem čistog, nelicitarskog srca gospodina Bosjaka, koji ostade uvijek Gosparom. Ista nabikulenska i dembelska čeljad prošla je cinički, triumfatorski povrh umornog i viteškog srca Lazara Heine-a, te u smrtnom hropcu žali, što čovječanstvo nema jedne glave, pa da mu pljune u lice crnu, mrtvačku pjenu.

Prem nije poznavao Heine-a, nabasat ćemo često u Ištipanoj hartiji na čisto hajneovske šlagere, koji imadu katkad onu ženskiju od ženâ ciničku zlobu, ujed i frivolnost. Primjerice pjesma pod mističnim naslovom P. S. ima intonaciju, kao i ugođaj autora Buch der Lieder. I u Novoj proljeti kao i u „Mrtvoj Diani” viri ovaj umorni, žalosni i ružni žalac:

„Sjećaš li se? Nova proljet ponijela me k našoj klupi,
po kojoj su sjele sjene:
oličiše novom bojom i nasuše gustim pijeskom
sve što bješe uspomene.
A meni se nešto misli nasmijava crnim mozgom
ko kad jesen lišće mota
i pomišljam, bogzna tko će, da se tvoga hvata pasa
da te ‘nako opet smota!
O, ne drhti! Nije prezir! Negda bijah — znaš me dobro —
preko tebe težak i ja!
A sad možda kumpanija, da, i cijela regimenta
nije teška kad te svija!“
(Nova Proljet)

Svinjarija! Kaj ne? Praštajte, gospodo suci, moraliste, bašibozuci i eunusi! I Magdalena je griješna, a Polić-Kamov oprao je taj cinizam životom i jednom od svojih najumornijih, najljepših nostalgičnih pjesama Kitty. Ovi su nedelikatni, soldački stihovi skrojeni prokletstvom i nije nikad ružan onaj, koji diše previše iskreno. Taj cinik nije, nije cinik, jer je prošao kalvariju srca i pakao duše.

Ta drhtava, razderana i carmenska muzika ponoćne pohote ne zna za blage i tople nijanse pastela i akvarela, jer se ruši u nekom divljem i crnom prahu beskonačne disharmonije, koja je vrlo daleka od drakonskih zakona gospodina Bacha, Johana Sebastiana. Što bi bilo od njega, da ga poznavaše Skerlić, koji je onako po prstima lupio Pandurovića i jadnoga Disa, inače dvije blage i mirne dušice.

Kad danas, nakon deset i više godina listamo tu krajnju ljevičarsku i mladenačku liriku, posrtavamo svakim stihom u ovoj današnjoj blaženoj i učmaloj, selendarskoj monotoniji. Ovi krvavi trzaji, i one crne strofe tralaliču u pijanom i nakvašenom ritmu jedne ognjene konjice, poput đavolje fuge sa bezbroj temata u vječnoj, nezadovoljenoj stretti. Jedno more žeđi. Jedan bezdan prošnja. Flauta i fanfara. Prokletstvo i šumski mir. Tonika i povećana kvarta. Evo, kako zvoni tišina u ovom labirintu:

„A glava bukti i polijetava k’ zidu,
da tresnem njome! . . .
Svet, svet je prasak, a blagosloven Gospod
u miru svome!“
(U mrtvoj noći).

On ne zna za mistiku i u noći ne vidi modru boju violončela, oboe i šumskog roga. Ne sjeća se zelenih, dubokih tišina, a mliječni, vitorogi mjesec izaziva kod njega persiflažu simbolskih i samotnih Vrbanićevih jablanova:

„U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca
i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive —
i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca,
jablanovi strše u vis ko mesnate duše žive“.
(U nagonu).

Jedna negacija cijele naše lirike. Tamo od Vidrića, Dučića, Rakića, pa preko Wiesnera, Ujevića do Krleže, Šimića, Vinavera i Crnjanskog.

Kad se pojavio, bilo je u troimenom narodu duhovitih danguba, koji udariše u beskonačne burgije, neshvativši, šta više, ne pročitavši tu osebujnu i nikad neepigonsku liriku. Svaka se, pa i najboija stvarca dade izvrći ruglu, a tadanje Zeuse fejtona zbunila je i preplašila ta kuštrava. neelegantna i neštucana prilika, koja je svakom zgodom istupila smjelo, bez rukavica i bez hrizanteme u zapučku.

Bujnost, organsku cjelinu svog pjesničkog izraza kvario je često hotice i znalice nesklapnim stilističkim šiljcima. Vikao je, urlao, zaglušno, nenaštimano pjevao, bančio i strahovao u nekom herostratizmu, koji nikad i nikad nije bio poza ili gesta. Jezik, stil, tradicija, dikcija, Kosovo, Petrova gora, Croacija i t. d. bijahu mu stafažom za nemoćnike, a glupost što urla od Triglava do Vardara, slušao je u Torinu, u Barceloni, u Zagrebu i u Rimu: jer svijet je jedan. Prsnuše okviri Hrvatske, puknut će i remenje Jugoslavije, jer svijet je i opet jedan. Duša, koja živi, ne mari naći Nirvanu u drevnoj Heladi ili na tavanu kakve kamene kućice u Puntu, na otoku Krku.

Ne priznavaše a priori čistoću, plemenštinu i sigurnost stiha. Sveta Jednostavnost je njemu kao i Janu Husu znak gluposti i zlobe. Porušivši arhitekturu stiha, gubi akademsku vedrinu čiče Emersona i poeziju zdravlja, nacije i pobjede. Za Vidovdanski hram ne mari. Klasična, zvučna linija postala je bog te pita što. Ta je plamena lirika daleko od svih dobroćudnih, poltronskih forma; pa ipak je Polić-Kamov uzajmio od Dante-a tercinu, a od ostalih sonet i oktavu, valjda za to, jer ga je privlačila diabolika Dantea, Rinascimenta, papâ i kršćanskih perverziteta.

Poput Ahasvera ne zna za mir i dobrotu i ljepotu i taj čovjek morade umrijeti mlad — kao kaplja — jer je ritam svojih nerva našao u burnom udaranju bȉla, te najnormalnije udaraše stoičetrdeset puta u minuti.

(Svršetak u drugom broju).

Nikola Polić