Hrvatski književni zbornik 1940 – Kamov

hrvatski-knjizevni-zbornik-1940The 1940 edition of Hrvatski književni zbornik published by HKN contained this essay about Janko Polić Kamov by Milan Selaković.

JANKO POLIĆ KAMOV

»Grob, rekoh, to je naše društvo… I ja se probudih u tome grobu. … Živ medu mrtvacima kojima je dobro… I onda izgrizao vene, razderao meso, uništio se sâm, pošto sam bacio zadnji i prvi pijev – labuđi pijev – božansku, satansku, veličanstvenu psovku.«

To je eto Kamov. Sablasan grohot »velikog psovača« i pjesnika »nemirnih, lelujavih čežnja«! No ne zaboravimo iznad svega, da je buntovnik najbuntovniji među revolucionarima, kome ni anarhizam nije dovoljan ekstrem u razornoj dosljednosti, šta više i premalo sposoban da sruši sve do temelja: nevaljalost društva i opačine ljudske ćudi. U tome je postupku, prema teorijama konzekventnosti i ustrajnosti, i značaj talenta Kamovljevog. Nesretni dečko Kamov, dvadesetgodišnjak i jedva nešto više, vršnjak maše mladosti, završio je nečujno u bolnici Santa Cruz u Barceloni, daleko od domovine, 1910. godine, kao prognanik i bosjak. Njegova jednostavna mladost, žedna romantike i doživljaja, biti će nam tim lakše shvatljiva, jer je takova mladost nekako i naša. Ništa ne smeta vremensko rastojanje između nas i Kamova, i »bit ondašnjeg vremena« za razliku od ovog »današnjeg«. Živeći u dobu muzikalne poezije hrvatskih modernista, danas od tih još živih: Ljube Wiesnera, Nikole Polića, Tina Ujevića, Vladimira Nazora i Ive Andrića, mi smo u stanju da tek izdalje osluškujemo puls tonova i snage čisto lirske i pjesničke, dakle poeziju samo u odjecima, no ličnu pulsaciju Kamovljeve sudbine osjećamo vlastito i neposredno, kao što je u svoje vrijeme osjećao sâm autor i tek bolji dio literarne publike. Mladost, luda no i požrtvovna, nemirna i bolna, ispunjena velikim željama, iluzijama i pokušajima nedohvatnih akcija! Bolna mladost Kamovljeva i bolna mladost naša. Koliko analognih životnih komponenata! Zbog toga nam je i lako pisati o njemu.

*

Smrt ga preotela životu, a njemu je jedva 23 godine[i]: djetinjstvo i zagrebačka, skitalačka mladost, glava puna literarnih zamjesa i revolucionarnih ideja, a nijedna godina, nijedan dan zrelog muža. Pa ipak, gle!, kako mu je samo zrelo to momaštvo i produbljeno upravo filozofskim shvaćanjem i dubokim iskustvom: od groznog života, u groznoj retrospektivi duhovnih doživljavanja materijalne stvarnosti, koliko samo sagrađenog duha, uma i čudnog dara, koji se, i prema Lombrosovim zakonima međusobnog prožimanja duhovnih krajnosti (genije ili luđak?) i prema Kamovljevom primjeru, spaja s luđakom-lutalicom u jedinstvu tih malobrojnih spisa. Kamov, kao Klabund, žudi promjenâ. Ogromnu i vječitu promjenu stvari i događaja, da u neprekidnom obnavljanju stvarnosti nađe tajanstvo nepoznatih stvari. »Nikad u gradu jednom ne ostaj dulje od pola godine« – pjeva Klabund. Na toj liniji uznemirenosti kreće se i Kamov. Klabundovski propovijeda promjenu života. Bježi od doma. Luta. U isprekidanom nizu grozničavih rečenica, koje su često puta forma nove ekspresionističke književnosti, on daje napore svoje mladosti i svoga talenta. Dvadesetitri godine života! Zar je time uopće i načet jedan zdravi ljudski vijek, jedna nemalo stoljetna faktičnost života? Odgovor, vrlo eklatantan i skoro precizan, iako još neizmodeliran do potpune glatkoće površine i forme, leži u sadržaju i smislu posljednjih godina Kamovljevih; one mu opravdavaju dostojanstvo mladog talenta, a riječi, koje prate njegov značaj (začudnu brzinu u primanju utisaka i proživljavanju stvarnosti), karakteriziraju najbolje ozbiljnost stanja: »Sve za tren! Za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren, što je u nečijem životu – stoljeće…« Iz malih opservacija rastu velike realnosti; život i tvar, ideje i životne konstelacije dodiruju se i odlučuju stvarnošću u presudnim momentima; kulmeni tada padaju kao popljuvani idoli u kal i blato, iz nirvane penje se ljudska misao do uzvišenosti. Uvijek tako: veliki gestovi svršavaju se u ludilu ili ludilo rodi čovjeka. Glè samo što nam reče Kamov: za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren; tren, što u nečijem životu znači stoljeće. Primjer Kamovljeva života i svršetka svjedoči taj pojam ljudskog ništavila i prolaznosti.

Čitajući danas Krležine knjige, »bez predaha«, nerijetko se osjeća vlastito udaljavanje od književnosti i ujedno nerazrješivu povezanost uz dotično djelo. To odbijanje i to vezanje uz neko knji­ževno djelo, taj paradoks disponacije psihe, to je ono strašno, nemilosrdno lomljenje duše mladih ljudi, kad se u potpunosti čitalac predaje onom zamahu i snazi velikog autora, koje sugestivno preobličuju majstori u formiranju ljudske psihe i karaktera, i koje se kod nas može osjetiti tako snažno i otrovno, izim kod Krleže, valjda samo još kod Kranjčevića i Kamova. Nemalo svi ostali potiču i privlače literaturi naklonost publike: Matoš, zabavan zbog duhovitih doskočica i poučan zbog evropske naobrazbe i znanja, ohrabruje; Wiesner i Nikola Polić, kontemplativni i blagi, zadivljuju i čine čitaoca na mah zaljubljenim u poeziju i književnost, ali ga i uspavljuju u oblomovski mir i samozadovoljstvo lične ugodnosti. To posljednje, što je najgore, to je konformizam. Kranjčević je među prvima antikonformist; on, naprotiv ovima, mrvi, budi iz letargičnog sna nesvijesti, ruši pred sobom naše bijedne samoautoritete i samopouzdanja, naše sentimentalne predisponacije lirske naravi, kontemplativne no ne i samovitalne, odgojene nježnim franjevačkim duhom nabožnosti i miomirisnim cvijećem školske i arnoldovske poezije. Ne Preradovićeve, istina, ne nacionalnu u ilirskom nazdravičarskom smislu, već poeziju suvremenih autora i još nekih. Napokon, što je već najnaprednije i najrevolucionarnije na toj liniji: u ime francuskog simbolizma i rasadništva parnasijanizma i dekadencije, u ime Baudelairea, Verlainea, Musseta i Rilkea; od modernističke poezije Hrvatske Moderne: Matoša, Wiesnera, Nikole Polica do Tina Ujevića danas i hrvatskih mladih: Cesarića i Tadijanovića na primjer – mi smo svikli na bunu ponajviše tek u lirski formalnom pogledu (verslibristika Tadijanovićeva) i brecamo se neugodno pri dodiru s vehementnom životnom lirikom Kranjčevićevog istinskog revolucionarstva, Kamovljeve razuzdanosti i Krležine nihilističke analize čovjeka i društva.

Čovjek i društvo – ta je koncepcija pratila sveg Kamova kroz kratkotrajnost njegovog životnog puta. Pokušao je problem riješiti psihologijski. Učinilo mu se to nedovoljnim – ne u konačnom smislu (jer u konačnom je smislu sve, uostalom, bespredmetno), već manjkavo i jednostrano zbog momentane neaktuelnosti te taktike. Kamov, dakle, misli na taktiku; taj, koji će malo iza toga izgubiti svaki takt i oprez, i predati se sav afektu i ljutini svog iskrenog karaktera. Ne zadovoljivši se prostim »psihologiziranjem«, on prijeđe u revolucionarstvo, u socijalnu i kulturnu opoziciju, da tako skrha šiju svemu, što bi se usudilo da usprotivi njegovoj samosvijesti, njemu samome: inkarnaciji poštenog mozga i prečiste savjesti. Takav je on bio individualitet. No kao i svaka borba, nepromišljena ali iskrena, ne lukava nego otvorena, morala se i ova svršiti negativno za autora, kao što je to, uostalom, stvar posve obična: u rezignaciji i u nihilizmu, u sve svjesnijoj težnji kidanja i samouništenja. Uzalud se Kamov otimao svojom anarhičnom naravi prilivu tih nebuloznih osjećaja slabosti. Njega muči progonstvo života. On bi htio biti slobodan, a sapinje ga se u ropstvo najgluplje svakidašnje konvencije. Gonjen životom, on nije toliko pogođen siromaštinom svog materijalnog stanja, koliko mizernim intelektualnim stanjem svoje građanske okoline, moralno zauvijek posrnule. On sâm sebe goni po trnju i po bespućima, nemiran i nestaložen kao Przybyszewski, u stalnoj krizi zdrave ljudske svijesti u bolesnoj i zaraženoj atmosferi društva. Mnogi smatrahu Kamova, kao što smatrahu još i Klabunda, zbog stalnog duševnog nemira i promjenljivosti skoro nestalnim, sve zbog silnog unutrašnjeg dinamizma; a baš je Kamov težio za mirom i gledao u hladnim, promišljenim sjevernjacima Ibsenovog kova vrjednijeg čovjeka, dok južnjaka, vatrenog i nemirnog, opisao je upravo s nekom nasladom od mržnje i psihološke brutalnosti na način pirandellizma: »on ne zna misli, što gazi prošlost; on ne ma intelekta, što pijucka na tradicije; on ne zna čovjeka. što ruši obitelj«. U grčevima vlastite stvarnosti, nervozan, tuberkulozan, otrovan, on ispušta krik sličan urliku i jauku, ali nikad ne i cviljenju i poniznosti. On je dobar i blag, kao onaj urednik nekih novina iz Hamsunove priče, ali njegove »riječi iza sebe gdje god bi pale, ostavljale bi krvave masnice«. Dosta je tih običnih, svako­dnevnih mozgova, kao da nam govori, mediokriteta i filistera, tih umnih piljarica; a svaki je građanin po jedna zdrava piljarica, i po intelektu i po karakteru. Dosta je tih običnih mozgova filisterskih, koji zbog te svoje vulgarne običnosti – gluposti i crvijivosti – postaju neugodno neobični: osobito zli i pokvareni, naročito plitki i maloumni. Mučen predosjećanjem kratkotrajnosti svog bivstvovanja, Kamov sâm nastoji da načinom svog živovanja skrati tok života, vjerujući da taj jedan momenat, »što gleda milijun drsko, porugljivo i prezirno«, ne vrijedi spram vječnosti sve one duševne patnje, koja ga obvladala. Njega ne progone uspomene, jer ih nije mogao da ima, zato što dvadesetgodišnjak više misli na budućnost nego na prošlost, a Kamov, vidjevši promašenost te prošlosti, uviđa i bezizlaznost položaja i s time i besmislenost budućeg. On se s baudelaireovskim odvraćanjem gadi svoje bolesne sredine i onog historij­skog nimbusa malograđanskog kulturnog uspeća, dokle je dotjerao dvadeseti vijek sa svojim građanstvom i društvom uopće, ljudima i idejama, umjetničkim tvorevinama i »ulicama, gdje stotine stopala ne ostavljaju na trotoaru ni jednoga traga« (Kamov). Tada još preostaje jedino neizbježivost smrti: Smrt će nas spasiti, nema više nikoga, tko bi nam prostro, umornim putnicima, mek ležaj i spasio nas muka. Hrist je promašen. Njegova etika jest etika donkihotštine i uzaludnosti: lijepa u osnovi, kao i svaka ideja u porođajnim mukama, nemoguća i izigrana u izvedbi. Istinski pjeva Kranjčević:

Na Golgoti je umr’o i sviet za to znade,
Al’ od te žrtve davne još ploda ne imade.

Teorija, koja će ostati vječita, ali i vječiti primjer, kako praksa stvarnosti znâ zanijekati koncepciju na prvom koraku u život; to je kao grimasa, koja ne može biti nikad tako zorno namještena, da bi adekvatno – forma i sadržaj – izrazila duh. Ona ostaje uvijek samo teatralna afektacija.

*

Spojivši u svom spontanom umjetničkom djelotvorstvu tri vrijedna ideološka momenta književnog smjera – momenat psihološki, momenat revolucionarstva i skeptičke rezignacije – Kamov daje impresivno sliku svoje hamletovske mladosti i hamletovskog svršetka: krvavi napor i duševnu bitku s podmuklim neprijateljem iracionalnih dimenzija, koji zbog svoje neopipljive i nesavladive obimnosti postaje već misterij, i konačno, ne samo kapitulaciju, nego i smrt. Kamov nije kapitulirao u svom neslaganju sa životom, to se ne bi moglo reći, ali je svakako pao već u početnoj ofanzivi svoje borbenosti – i to pao kruto, fizički i neočekivano. Njegovo izdvajanje iz životne stvarnosti vlastite sredine isprva nije moguće, čini se da je srastao uz tu svakidašnju realnost; iz nje on gradi svijet svoje poezije i svog mentalnog života, pomalo tek zanesen čarom ladanjskih rekvizita: priroda i osjećaji, a iznad svega neka panteistička, naturalna ljubav za život strasti i krvotoka. No pomalo on predstavlja sve više udaljavanje iz trivijalne i mlake svakidašnjosti, pliva u romantičarskim zanosima poput Kranjčevića: za borbu barikada, za impulzivniji život širih horizonata, makar i život bluda, krvi i mučenja, samo neka je život u punom intenzitetu kretanja doživljajnog kolopleta. On mrzi zatvoreni krug određene šenoinske šeme, on je, prema riječima VI. Čerine, »u vječnom ratu proti starom«, protiv sumnjivih i malovrijednih šenoinskih tradicija, koje usporavaju korak napretka, a podržavaju klerikalizam i reakcionarstvo. Od silne zakrvavljenosti doživljaja svijet Kamovljevih priča postaje neobično grozomoran i zaprepaštava svojim patološkim ekscesima; to je svijet njegovih duševnih senzacija: suptilnih, a istodobno grubih strasti, koje uzalud traži na raskrsnicama lutalaštva od Zagreba do Rima, Bologne i Barcelone; svijet doživljaja, kao magična mješavina različitih stvarnosti, onakovih kako se najčešće očituju u ljudskoj izobličenosti ludog života noćnih lokala (dakle naturalistički), i svijet literarnog proćućenja, proosjećanja životnog nihilizma svoje psihološke i filozofske konstrukcije intelekta i psihe. On gleda stvari senzualistički doživljajno, instinktom čovjeka-životinje, prema jasnoj i nedvojbenoj devizi toga stava: »nihil est in intellectu quod non prius fuerit in sensu« (ničeg nema u razumu, što prije ne bijaše u čulima). Njegova vlastita nesreća i tragična kob prošla je sva njegova čula i razum, i to je međusobno približavanje onih dvaju svjetova, čiji dodir znači bezuvjetno kata­strofu: nihilizam, rezignaciju na hamletovski način, i pod tim lu­đačkim modusom samouništenja – smrt. Možda je to »iđenje ususret smrti« nesvjesnije nego mi to mislimo, i instinktivno, no faktično je da to umorni mladić Kamov čeka kao »konačno rješenje« i kao izlaz iz zapletenosti svih onih životnih, ovozemaljskih i prekogrobnih problema, koji mu raspinjahu dušu, mutijahu mir stvaralaštva i stavljahu misli u nered. On sa smrću računa ne baš oduševljeno, jer tako nitko ne želi sebe likvidirati ni u najočajnijem momentu, ali predosjeća nužnost vrtloga, koji će ga povući iz ove glupe i dosadne površinske ustajalosti na šutljivo grobno dno. U dubinu, u dubinu, kliče mu mlada duša, svi nervi i sav um. On ječi bolno u duševnim ranama onemoćale mladosti, a to iz njega urliče i plače čovjek, koga su svukli i gologa ga išibali, popljuvali, ismijali. Izbijen, Kamov ipak ne klonjava do gogoljske pokornosti i puzanja, on je, sve tako ponižen i srušen, ipak još gord i superioran u donkihotski ustrajnom pristajanju uz svoju ideju i nepomirljivost s publikom, s gomilom, sa silom. On se ruga svojim ugnjetačima, koji su ujedno ugnjetači sviju slabih i porobljenih. On postaje buntovan do neizdržljivosti. On na svim linijama sprovodi konzekventno svoje revolucionarstvo i neslaganje s glupom većinom hrvatske javnosti i »kulturne oligarhije«, davajući, ako ne socijalni revolt, ono bar nesklad morala (izmišljenog i iskonstruiranog u građanskim zakonima) na jedan podvaljivački sablažnjivi način beskrupuloznog mladića (»Nema zakona vrhu mene i umrli su zakoni za mene … nema mi mjesta među ljudima i kažnjiva je riječ moja…«), željan pijane strasti bluda i alkohola, u neobuzdanom iživljavanju strasnog zanosa za ženu-bludnicu i za ljubav, nekad patetičnu, no nerijetko i prostituisanu sa centralnom tačkom u punom zadovoljenju »živinskih instinkata«: »Pođi pred oltar… a onda… u hladne plahte kreveca…, alkohol bijasmo bitka, alkohol bijasmo puti« (»Kitty«). Ta ljubav, vratolomna strast i čulni nagon prkosnog isticanja geni­talija, to je često puta toliko silna gromada seksualnog afekta, da mrvi moral i predrasude malograđana i kao »moral insanity« tjera da sablazni i perverznog veličanja seksualnih odnosa. Kod Kamova je to iživljavanje jedne mladosti, na uštrb moralnih shvaćanja konzervativnih artističkih usidjelica, neusiljeno, jer je nužno i uslovljeno onim bolnim krležijanskim osjećanjem ništavila i vlastite prolaznosti, i u očajnom trzanju kao smrtni trnci ono prožima i autora i čitaoca, kao nesumnjivi znaci neprobudive i vječne hladnoće. Samrtnički hropac Kamovljev nije sâm od sebe, no nije ni od straha, najmanje je pak silovan, – on je zato, jer sam Kamov tako hoće, jer je svjestan svoje nemoći i uzaludnosti svakog suzdržavanja, i jer je svjestan dotadanje dostatnosti, a u buduće – suvišnosti.

*

Teško bi bilo odrediti, dokle će psihologijska sposobnost Kamovljevog talenta razviti karakter njegove proze. Svakako je tačno, da bi mu bujnost temperamenta i revolucionarnost misli posmetali kod uspona do psihološkog vrhunca isključive psihologije, a da se pri tom ne razlije slobodno od psihologijskih do socijalnih kota literarne prostranosti, i tako – ne možda da pokori – već ublaži isključivost psihološkog razmatranja. Slučaj, koji je možda jasnije obilježen u sudbini i svršetku misaonog blizanca Kamovljevog – Ulderika Donadinia, za koga su kritičari tvrdili da obećava psihologije na varijantu à la Dostojevski, i koji je pao kao žrtva isto takovih unutrašnjih protivurječnosti kao i Kamov: borbenost socijalne naravi i nihilizam ličnog uvjerenja. Sve to odvelo je nesretnog Donadinia, kao i Kamova, iz teorijske ozbiljnosti psihološke analize, naučene kod Lombrosa, Sighelea i Ferria, u impulzivnost kritičara socijalnog nereda. Kamov, već u tako ranoj mladosti vrstan psiholog, ipak nije, kao ni Donadini, rođen da se razvije do takovog psihološkog pisca, koji će svakom sižeu, temi i objektu pristupati hladno maupassantski i realistički neposredno poput Stendhala, Zole, Andrejeva i Čehova, kao kirurg kad pristupa unutrašnjem seciranju ljudskog leša. U Kamovu vlada prije nered, zbog nemira, nego učenjački mir i staloženost; u njemu je sve disharmonično, još bolje reći: u njemu je samo vapaj za apolinskom harmonijom ljepote, stvarno tako »kržljave, mršave i šepave«, zablaćene sviješću, koja propovijeda – savjest, dok ta savjest i svijest i ljepota leži pokopana u dnu dna i uzalud ječi, kao povik »upomoć«; viče hoffmansthalovski prodirno, u osjećanju diskrepancije stvari i pojava, što muče i gone neizbježivo u donadinievski očaj, ludilo i smrt. To je stiliziralo konačno – ne samo njegov intelekt i karakter, već i njegovu književnost, njegov književni karakter i intelektualizam. Otud je svijet Kamovljevih priča donekle srodan svijetu iz Dostojevskijevih romana (no svakako bliži fantastičnom maštalaštvu Poeovom), koji se bliži opisu životnog dna i ljudskog taloga, mladom Gorkom i Čehovu uopće: luđaci, manijaci, hulje, paralitici, neurastenici. Taj svijet kandidata stenjevačkih (Kamov je na nesreću sâm takav kandidat, ili ludnice ili groblja, pa što odabere), kandidati tamnice i smrti, u Kamovljevoj prozi zahvaćeni su u manjem obimu, ne samo po opširnosti opisa, već i po ograničenosti koncepcije – što je i razumljivo kad se uvaži kraći vijek Kamovljevog stvaralaštva. U Kamovljevoj svijesti tek se počeše javljati prvi patološki motivi ljudskog zločina i pokvarenosti, i poduprt nastojanjima i otkrićima Lombrosovim, on brže stavlja to na papir, nervozan od žurbe i napetosti nerava, ne još toliko »motivirano« psihologijom, kako je to nadnaravno uspijevalo velikom Rusu, ali zato bliže socijalnoj uslovljenosti kolektiva i društva. Bez mistike i bez mraka, u punijem svjetlu znanstvenog otkrića, to što je Dostojevski bezumno izbjegavao! Kamov te svoje »patološke tipove«, koji nisu uvijek patološki s medicinskog stanovišta, već iskreni i časni individualiteti, i zato običnom građaninu nerazumljivi i ludi – ne iznosi iz mržnje prema čovječanstvu, već iz mržnje prema zlu i dvoličnosti u ljudskom rodu, zbog onog odvratnog socijalnog kastiranja ljudi na ljude i neljude, na manje vrijedne i na one privilegirane, misleći uvijek svim svojim simpatijama na dobrobit malih i siromašnih ljudi, grozeći se bogatašima, snobovima i silnicima. Na Kamova bi se mogle primijeniti njegove vlastite riječi uz leš pjesnika Kranjce vica: »U njeg ima trpnje, ali ne askeze«, najmanje pak prevrtljive, farizejske i katoličke, one prividno moralne i svetačke, stvarno fanatičke sumanutosti iz straha za vlastitu budućnost, ne toliko ovozemaljsku, koliko nebesku, u redovnom toku svog građanskog života. On ne bježi od ljudi poput onog Maupassantovog pustinjaka, kojeg besprimjerna vlastita razbludnost i rodoskvrnuće goni na kajanje i askezu, već iz osjećaja neslaganja s ljudima i njihovim životnim zakonima, bez obzira na vlastiti udes.

Zbog toga i zbog svega danas se Kamovljevi spisi još uvijek ne čine tako bezopasni, kao što se mnogima čine djela Dostojevskog; nakon dvadeset i više godina ona su još uvijek goruće aktuelna da se s rizikom preštampavaju i objavljuju hrvatskoj javnosti. Svjedočanstvo njegovih savremenih nakladnika o nepovoljnom dobu za izdavanje Kamova nije samo karakterizacija našeg vremena, već i karakterizacija Kamova. On još uvijek ostaje u rukopisima i rijetkim zastarjelim izdanjima, pristupačnim samo odabranim bibliofilima. Zar je premalo od njega ostalo, i od toga previše nemirnog, da se sav objavi svijetu kao pisac u najpotpunijem smislu književnih zadataka? Kao dvadesetgodišnjak Kamov je ostavio više nego bi se moglo očekivati od njegove mladosti, zrelije i ozbiljnije nego je to običaj među svršenim ljudima dubokih staračkih godina, renomi­ranih književničkih imena i ne na – indexu.

[i] Janko Polić Kamov rođen je 1886. u Pećinama kraj Sušaka.

MILAN SELAKOVIĆ (Zagreb)

Lirika Janka Polića-Kamova 1921

kamov-kritika-1921Kritika – književno umjetnička revija – January 1921 edition contains part one of this essay about Janko Polić Kamov’s poetry by his brother Nikola Polić.

LIRIKA JANKA POLIĆA – KAMOVA

  1. PLAMENI STIHOVI.

„Ja sam plamen, ja sam mač“. (Heinrich Heine)

Još prije dvanaest i više godina — kao i danas — bili su stihovi Janka Polića – Kamova predmetom čudjenja i izrugivanja baš one štampe, najširoko-grudnije pa i prama najmladjima. Stihovi ovi, još uvijek neotkriveni, uranili su prije zore u crnom, ponornom i ponoćnom kliktaju vječno neumorne, vječno žedne i vječno nesretne duše. Sudbina svih iskrenih pjevača. Sivi, tmurni je albatros to poletio grozničavim platnom razderanog neba, ne pazeći na pravilni i ma­tematski lijet aeroplana. Za to su mnogi kazali: Evo ptice, koja leti loše!

Daleko prije Krleže, njegovih simfonija i njegovih nasljedovatelja živio je kod nas jedan — nazovimo ga tako, akoprem netačno — intelektualni, individualni, pa makar i aristokratski boljševik, Spartakus par exellence, raz­likujući se od današnjih time, što u ono vrijeme ne bijaše ultrarevolucionarnost u književnosti moda, šablona i reklama.

Tada se radjala — odvojena od nacionalizma — hrvatska, upravo zagrebačka moderna, pod protektoratom Velikog Meštra Augusta Drugog, koja je dala nepismenoj našoj javnosti nekoliko odličnih i gotovih književnih profila. Ta čisto lirska Plejada, zanešena i besprikorna, umjerena i tiha, nenasrtljiva i nereklamna, pjevala je starijim ritmom, ali uvijek novim emocijama i novim senzacijama, uvijek tradicionalno vezana uz ustaljene forme, da nastavi svojim vidicima i putovima — sama, zamišljena, daleka od savremenog neukusa, bez kompromisa ali i bez zaraze. Matoš, koji je — danas to mi svi pošteno priznajemo — znatno influisao na ovu plavu i mladu radost naših dana pasjih, nije djelovao nikako na unutarnji razvitak lirike Janka Polića-Kamova, akoprem je njihov put, kao i sudbina, bio gotovo kongruentan. Konkurencija, blagorodna gospodja Jalova bila je izmedju njih bespredmetna i nemoćna. Obojica proganjana od službene, doktorske i profesorske kritike, sastali se, vodjeni podzemnim putovima čitave Evrope u Zagrebu, kod „Frankopana” dabome, a zajedničko im je bilo samo grlo i mizerija našeg tričavog i tračavog ambienta.

Grupa oko Matoša pjevala je samo lijepo i o lijepome, osvojena rezignacijom i tišinama. U lirici Janka Polića – Kamova ne osjeća se ni najtanji trag svega toga. Moglo bi se općenito reći, da on ružno pjeva o ružnome. Anacionalan i prognanik, bez doma i bez pratnje, rabiatan i krvav do srži, on nije kanda pripadnik plemena S. H. S. Grabancijaš, ali ne onaj kafana i promenada, proputovao je do svoje osamnaeste godine pola Balkana, većinom pješke, po Gorkijevom uzoru, da nakon šest godina naiđe na svoj kobni i glupavi finale tamo negdje u španskoj Barceloni, što li je?

Taj tragični skitnik bez maske nosio je po cijelom svijetu, u srcu kao i u mozgu svirepu, viseću, veliku i crnu viziju, a njegovo ostentativno komadanje duše i nerava nije bio nikad sport, literatura i danguba.

Grupa oko Matoša, otmena i izrađena, nalazila je često svoju inspiraciju u neplaćenoj bijeloj kafi i to nije vic, zaboga! I Polić – Kamov imao je svoju Muzu, manje diskretnu, ali zato vrlo, vrlo ordinarnu i brutalnu, sastojeću se od četiri prapočela svih dekadenata: duhan, alkohol, žena i histerija. Njegov su moto ova četiri stiha:

„Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani!
A zaborav ću ljepšu nać’ u vinu
Neg u nirvani!“
(Strast bitka)

Alkohol je postao njegovom vitalnom potrebom, stvarajući od njega izraziti tip fiziološkog alkoličara. Svaka njegova pijača svršavaše ludim, konvulzivnim plačem, koji je ridanje, i svaka prolumpovana noć bila je jedan grč, jedna etapa, jedan fokus u ludom njegovom i bezglavom životu. Avaj, nije to rujno, rujansko, đulabijsko vino naših opjevanih Gorica! Nije to satirski, pudarski smijeh sa Vidrićevog Prekrižja i sa Haulikovog baroknog Maksimira. Nije to vino radosti, o kome pjeva Vilko Gabarić u svojem nasmijanom Vinogradu. Rakija, teška, olovna, vampirska rakija kitila je ognjenom aureolom ponorni pad njegovih ponoćnih strofa. To je lirika mȍre, što mori modra, muzička i mirna morâ. To su vizijski grčevi, okovani histeričkim plačem kao krvavi, razulareni bičevi:

„Nakvašeno, crno platno kožom
joj se zmijski svija
i kroz njega trzaj mesa u
ružičnom dahu sija.
To je žena trudnih sisâ
što sa neba sapu traži…
a morski je cjelov pljuska i grebeni nokat draži“.
(Voluptas)

Taj nas nenaravni, ali zdravi perverzitet malo zbunjuje, kad saznamo, da je to pisano u doba, kad se inače pjevaju soneti prvim naborima zaljubljenih hlača.

Samo jedna alkoholom povaljena strast kadra je rađati stihove guste i masne u embriu bolnog, bijesnog, bolesnog i bespomoćnog neutaženog užitka:

„Kroza zastor mast se cijedi ko sa smokve mast sladčine
pod raskošjem bujnog neba, po kome se priča lijeva, zalutala iz pjesama
ljiljana i cedrovine“.
(Poezija)

Pijani, crveni, krvavi i crni su to stihovi, kao boje na nekoj ustalasanoj, nemirnoj, neurednoj, burnoj i grozničavoj paleti:

„Duša dršće; to je priča zašaptala sa nebesa
u bojama, što se mijese u Gomori, na istoči,
kad se miješa karmin krvi, crno kosâ, bijelo mesa.
Duša dršće ko da akord jedna tanka struna toči
navinuta, ištipana, strašću prsti izbijena:
Bješe riječ, što se proli, klikćuć’ u šir: žena, žena!
(Poezija)

I ta pjesma (sonet) nazvana Poezija služi kao sentenca čitave te lirike, noseći u sebi sve jake karakteristike onog Polića – Kamova, koji još nije pošao na Zapad i na Jug, da svoj bujni, burni i bojovni duh smiri ironijskim rezignacijama i izigravanjem vlastitog srca. To je bila lirika bluda: čisto primarna i nejasno jasna, sa krikovima i trikovima duše što srlja, riga i pijucka.

Pjevači hrvatske mlade lirike (1908—1914) nisu nikad izravno pjevali ženi mesa, o fiziološkoj životinji i beštijici, shvatajući je tek kao kostur ili kao hostiju na oltaru svojih blijedih i bijelih vizija — i to ih je sačuvalo na pristojnoj visini, ne dajući im povoda, da se banališu i provulgare. Malo imade pjesama iz ove grupe, gdje bi fizis bio osjećaj, rima i ritam.

Drukčije je Polić-Kamov opjevao ženu, o kojoj najviše pjevaše, jer je ona meso njegovih rima i bȉlo njegovog ritma. Njegova žena ne udara nikad u pianino i ne voli da siše krv hrizantema; ne prelijeva se ona u zelenom otrovu što pada na noćno, usnulo i prigušeno svijetlo. Njegova je žena svačija i ničija, prostitutka iz najcrnjih dna života, što draži, svija, kida meso ispija mozak. To je persiflaža Turgenjevljevih Liza i Gjema, Dostojevskijevih Aglaja i Sonja; ona se približava Carmeni, crnom kriku seviljske svile i omamnom dimu Belladonna cigarete.

„Amo te ženo jeftinog mesa i skupog plača,
s haljinom trulom što vjetar snese ljudskog sred drača;
umor je zadro pospane crte na tvome oku,
a muški prsti modrice tupe po tvome boku’,
na tvome mesu svi smo mi pošli koracim’ grubim
i naše stope pričat će svijetu kako se ljubi.
(Blud duše)

„Dođi o trinaestljetna s valovljem nabrekle kože
ko koža napete svrži,
o živo takni me meso i s puti podatnom tvojom
i ovo savjesti sprži“.
(Krik)

U istom posvećenom hramu, u toj tišini tišina, sluša on krvavo golicanje bluda, grijeha i mesa:

„Orgulje bruji hramom,
a ženska grla raskvašena s poja
po njemu srču samom.
O nema stvora toga,
što ženskih struna ne bi lizno zvuka
u hramu istog Boga!“
(U hramu)

U ovim se pjesmama ništa ne retušira. Ovo je sve snimljeno na licu mjesta, u punokrvom nekom transu. Suvišak potencije, koji izbija poput čira.

Ali on nije uvijek napeto griješan. U časovima dobre volje on će zapjevati i Radičevićevim žargonom:

„O tuda prođite noškom: čarapa obijest joj zakri i none u crno zavi;
Planut će eter, kad proljet izdane požudno sapu i suknje o tijelo savi.
Šuškat će daleka priča: košuljom ovita tankom kroz goru prošla je dijeva
i tud je prosulo nebo i suze i podsmjeh i ljubav
i po njoj rosulju lijeva!”
(Nova proljet)

Samo onaj pjesnik, koji od iskona nosi povrh svih životinjskih ekscesa, u orgiji plamena, visoko gore, uvijek gore i gore jedan bludni, sveti i griješni vjeruju, kadar je da završi knjigu pjesama potresnim i ciničkim grčem poput Polića – Kamova, te svoju Golgotu krvi, požara, mesa, duše i nerava zaključuje đavoljim krstom Ridanjem jedne bludnice. Začepite uha, vi blijedi i eterni! Zakrilite oči vaše, mili i slađani! Okrenite se u grobu, vi, te u miru počivate! Pjesnik, pošto je slomio korbač na šiji glatkog i jeguljastog Snoba, pošto je pljunuo, formalno pljunuo na sve lijepe i nebeske vidokruge, te nakon što je prouzročio skandal, javnu sablazan, pada k nogama jedne jadne, ordinarne, glupe i zaražene bludnice. Ne iz prkosa, već zbog neke unutarnje, nesavladive i vizionarne ljubavi. On laže, kad se upoređuje sa Raskoljnikovom, ne iz proračunanosti, već iz samilosti prama sebi: on ljubi bludnicu, ženu na križ pribijenu, on ljubi sve ono vanzakonsko. Braća, čudna, čudna braća. Taj konačni rušeći povik nije kombinovan. Doživljeno je to, krvavo doživljeno. Crni taj liričar nije pjevao ženi obligatnim i mirisnim pervezitetom D’Annunzia iz brijačkih i modnih salona; njegovo ženstvo nije parfimisani žargon neumrlog Marcel Prevosta; nije ni pikantni sos za komije i sobarice Guy de Maupassanta. Taj gusti, masni i čemerni slador zalutao je tamo negdje sa biblijskih obala Salamunove pijane pjesme nad pjesmama. Vreli, uzavreli potok pobunjene krvi, što teče i nikad ne prestaje. Ta je dekandentska lirika — prepotentna i taj paradoks spada među aksiome, kad se citira ta neburžoaska i nesalonska lirika.

Histerija bauči i strahuje tu prekidanim i neuređenim ridanjem i izbitim, rastrganim smijehom, te siječe i reže njegove tanane, fine, ženske i razbludne usnice. Jedno nemirno sunce vise pred tim crnim Bosjakom, te poput Stanka Vraza ne poznavaše kompromisa između pjesme i života. Život je pjesma, pjesma je život. Dok i današnji književnici posjeduju spašenu životnu egzistenciju, Janko Polić – Kamov nije bio niti korektor. U pjesmi je živio, pjevajući kroz cijeli život nonšalansom La Fontaineovog cvrčka. Pitanje hrane, novca, odijela, stana i kuće bilo je tako daleko od njega, pa pošto je izdurao i najjadnije dane, plašila ga je samo pomisao na mir, dom i sitost.

Tom pjesniku, dalekom od svih koterija i škole, osporavahu pravo pjevanja, upućivajući ga na novinarstvo, na fejton, na bablju republiku. Po shvatanju kritičara, bilo je to njegovo „pravo polje rada”. Koliko kuriozne gluposti i stupidnog prenemaganja bogom nadahnute i na čast doktora promovirane kritike. Još i danas nekoji kritičari drže i Matoša lošim pjesnikom, držeći se valjda one „kritičar je gospodin koji se pokadšto miješa u ono, u što se ne razumije”. (S. Mallarmè.)

Polić-Kamov dao je svoje najpersonalnije, najkamovskije radove upravo u lirici, ne imajući preteča, počevši od sebe samoga. Ta elipsa bila je bez fokusa i jakost izraza njegovog stiha nije ni manja ni slabija ni providnija od najjačih verzova S. S. Kranjčevića, nadmašivši i autora Mramorne Venere svojim rapsodijama na prebitoj harfi (S gladi, Sunce, Dan gospodnji i t. d.)

U stvaranju silno nejednak, kao oluja što nosi na svome krilu tišinu i grom, on će nakon sadističkog buncanja zabugariti bukoličkom finesom razmaženog i suptilnog pjevača:

„Pod sunčanom krošnjom od zlatnijeg granja
Ko prašak im zlaćani list —
Poneso se smiješak što cjelove pruža,
a cjelov i draškav i čist.
I zadrhta atmos što pobud raznosi
i poljupce baca ko lud
i reko bi: negdje s plamtećega boštva
talasa se nečija grud.
(Nova Proljet)

Nije li to — čudno — kristalna slika vedrine i krajobraza:

„Cisto je nebo ko djetinja sanja
ko crno s ptičijih oči;
a sunce s dražesti mirisnu blagost
kroz oblak modrine toči“.
(Nova Proljet)

Ali tih svijetlih momenata ima malo kod njega.

Velika je griješka, upravo znak katastrofalnog i fatalnog neshvatanja, što gotovo svi nazrijevahu u njegovim stihovima ideju, tendensu i uvodni članak za anarhistična glasila. Pjesma ne pozna ideje, pa bila ta ideja i najbizarnija. Pjesma je samo izraz — kap sunca ili kap otrova. U pjesmi je Bog ili Ahasver. Metafizika ili rusvaj. Pjesma može biti plava, modra, crna, crvena, siva, ljubičasta, ali nikad komunistički — crvena, anarhistički — crna, nacionalno — trikolorna, naivno — plava i t. d. Takve pjesme uopće nema, a onaj, koji traži utilitarski ili revolucionarni monstrum u poeziji, neka traži i halbcilinder na olimpijskoj i prozirnoj glavi Monne Lise. Pjesma je tu radi pjesme, a žalosne su ambicije onih, čije stihovi imadu zadaću, da ruši sisteme. To su stvari Tolstoja, Lenjina, Radića, Bogumila i prvih kršćana.

*
*     *

Ispitana Hartija i tragični psaltir Psovka natrpani su abisnom bujnošću jedne crne, otrovane, beskućne i besnene lirike, koja nikad, vaj nikad ne zna za samotne i tihe senzacije uspavanih, muzičkih soba, kad pianino šuti i žuti se miris muti u miru zlaćanih mušica, u odsjevu slika i u bolovima strasnog jorgovana. Taj Ahasver sekundirao je moguće i besvijesno Cvijeću zla, samo što mu manjka linija, mjera i zlatni rez Bauderaireove strašne i tanane, muzičke ruke, koja će istim zamahom pogladiti zelenu kosu i savinuti gvozdenu šipku. Mi nemamo ni danas simpatičnih nasljedovatelja te poezije, koja je sakrivena u nas. Marjanović ga je jedini bez viclanja primio u ono vrijeme, prigovarajući mu ipak rimama, izrazu, stilu, dikciji („Suvremenik“ 1907.) ne znajući, da ovo nije knjiga za sladokusce, te da u tim stihovima nema spomenarske, secesionističke, donhuanske i zlatousne vibracije Xeres de la Maraja, monumentalne i dosadne širine Vl. Nazora i usiđeličkih suza Mihovila Nikolića i D.D. Domjanića.

Polić-Kamov nije kumovao mirnoj, modroj lirici, koja smatra svaki stih jednom cjelinom, jednom gotovom vizijom, jednim savršenim i svršenim unutarnjim titrajem, ukratko: jednom kombinaciom. Mirna je lirika našla svoj klimaks u pejzažima, harmoniziranim i jedinstvenim Wiesnerovim sonetima. To je život u košnici, deputacija k seoskim tornjevima, muzika sjenâ zastora i zvončići neba. Drukčija je arhitektura stihova Polića – Kamova. Njegova čitava knjiga, pa da je napisao i deset knjiga, sve bi to šumilo pritajenim orkanom, vrludavim strujama, razbješnjelim valovima jedne jedine pjesme, jednog jedinog stiha. Jedan njegov sonet nosi teret jedne jedine riječi i cijela je ta lirika ispravno okrštena štipajem. Da se jasnije izrazim: nije uzor-pjesnik, ne ulazi ni u koju antologiju, nije akademik i deklamator. Ovo nisu stihovi za recitaciono veče. Do smiješnosti katkad subjektivan, personalan do ekstrema uvijek, smatra knjigu vulgarnom i formalnom ispovijedaonicom, gdje je on, autor, i ispovijednik i griješnik, a čitaoci sveta inkvizicija. Ta je ispovijed zaglušni krik, od kojega će puknuti bubnjić u otmjenom uhu g. Popovića ili će pozliti ciklamskom Domjaniću.

Progonio ga je ovijek onaj krvavi, neboderni krik Marijev iz Tragedije mozgova: Probudite se živ u grobu! – kojim je zanosno i uhodrapateljno završio i Psovku. Ta grozna, strašna i crvljiva vizija, ta Poe-ova romantična i groteskna senzacija provlači se cijelom ovom lirikom, koja se nikad i nikad ne odmara u sjeni vrbinih pramenova i koja nikad ne ugleda kućnog praga obećane hemlje. Bez doma. Bez domovine. Bez ičesa. Bez korijena. Bez sidra. Ukleti Holandez. Jedna neugašena, žedna i bijedna želja, čežnja za eksploziom, za praskom, za gromom, za požarom, za provalom vulkana. Sve to bez futurističkih snobizama. To su pupoljci na majskoj, procvjetaloj svrži otrovanog, prokletog bilja, a prsnuvši, cijedi se iz njih paklena, crna i crvena smola. Odatle i indignacia ondašnje publike, te sitna, sita i žabarska psikaše nad ovim prvijencem čistog, nelicitarskog srca gospodina Bosjaka, koji ostade uvijek Gosparom. Ista nabikulenska i dembelska čeljad prošla je cinički, triumfatorski povrh umornog i viteškog srca Lazara Heine-a, te u smrtnom hropcu žali, što čovječanstvo nema jedne glave, pa da mu pljune u lice crnu, mrtvačku pjenu.

Prem nije poznavao Heine-a, nabasat ćemo često u Ištipanoj hartiji na čisto hajneovske šlagere, koji imadu katkad onu ženskiju od ženâ ciničku zlobu, ujed i frivolnost. Primjerice pjesma pod mističnim naslovom P. S. ima intonaciju, kao i ugođaj autora Buch der Lieder. I u Novoj proljeti kao i u „Mrtvoj Diani” viri ovaj umorni, žalosni i ružni žalac:

„Sjećaš li se? Nova proljet ponijela me k našoj klupi,
po kojoj su sjele sjene:
oličiše novom bojom i nasuše gustim pijeskom
sve što bješe uspomene.
A meni se nešto misli nasmijava crnim mozgom
ko kad jesen lišće mota
i pomišljam, bogzna tko će, da se tvoga hvata pasa
da te ‘nako opet smota!
O, ne drhti! Nije prezir! Negda bijah — znaš me dobro —
preko tebe težak i ja!
A sad možda kumpanija, da, i cijela regimenta
nije teška kad te svija!“
(Nova Proljet)

Svinjarija! Kaj ne? Praštajte, gospodo suci, moraliste, bašibozuci i eunusi! I Magdalena je griješna, a Polić-Kamov oprao je taj cinizam životom i jednom od svojih najumornijih, najljepših nostalgičnih pjesama Kitty. Ovi su nedelikatni, soldački stihovi skrojeni prokletstvom i nije nikad ružan onaj, koji diše previše iskreno. Taj cinik nije, nije cinik, jer je prošao kalvariju srca i pakao duše.

Ta drhtava, razderana i carmenska muzika ponoćne pohote ne zna za blage i tople nijanse pastela i akvarela, jer se ruši u nekom divljem i crnom prahu beskonačne disharmonije, koja je vrlo daleka od drakonskih zakona gospodina Bacha, Johana Sebastiana. Što bi bilo od njega, da ga poznavaše Skerlić, koji je onako po prstima lupio Pandurovića i jadnoga Disa, inače dvije blage i mirne dušice.

Kad danas, nakon deset i više godina listamo tu krajnju ljevičarsku i mladenačku liriku, posrtavamo svakim stihom u ovoj današnjoj blaženoj i učmaloj, selendarskoj monotoniji. Ovi krvavi trzaji, i one crne strofe tralaliču u pijanom i nakvašenom ritmu jedne ognjene konjice, poput đavolje fuge sa bezbroj temata u vječnoj, nezadovoljenoj stretti. Jedno more žeđi. Jedan bezdan prošnja. Flauta i fanfara. Prokletstvo i šumski mir. Tonika i povećana kvarta. Evo, kako zvoni tišina u ovom labirintu:

„A glava bukti i polijetava k’ zidu,
da tresnem njome! . . .
Svet, svet je prasak, a blagosloven Gospod
u miru svome!“
(U mrtvoj noći).

On ne zna za mistiku i u noći ne vidi modru boju violončela, oboe i šumskog roga. Ne sjeća se zelenih, dubokih tišina, a mliječni, vitorogi mjesec izaziva kod njega persiflažu simbolskih i samotnih Vrbanićevih jablanova:

„U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca
i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive —
i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca,
jablanovi strše u vis ko mesnate duše žive“.
(U nagonu).

Jedna negacija cijele naše lirike. Tamo od Vidrića, Dučića, Rakića, pa preko Wiesnera, Ujevića do Krleže, Šimića, Vinavera i Crnjanskog.

Kad se pojavio, bilo je u troimenom narodu duhovitih danguba, koji udariše u beskonačne burgije, neshvativši, šta više, ne pročitavši tu osebujnu i nikad neepigonsku liriku. Svaka se, pa i najboija stvarca dade izvrći ruglu, a tadanje Zeuse fejtona zbunila je i preplašila ta kuštrava. neelegantna i neštucana prilika, koja je svakom zgodom istupila smjelo, bez rukavica i bez hrizanteme u zapučku.

Bujnost, organsku cjelinu svog pjesničkog izraza kvario je često hotice i znalice nesklapnim stilističkim šiljcima. Vikao je, urlao, zaglušno, nenaštimano pjevao, bančio i strahovao u nekom herostratizmu, koji nikad i nikad nije bio poza ili gesta. Jezik, stil, tradicija, dikcija, Kosovo, Petrova gora, Croacija i t. d. bijahu mu stafažom za nemoćnike, a glupost što urla od Triglava do Vardara, slušao je u Torinu, u Barceloni, u Zagrebu i u Rimu: jer svijet je jedan. Prsnuše okviri Hrvatske, puknut će i remenje Jugoslavije, jer svijet je i opet jedan. Duša, koja živi, ne mari naći Nirvanu u drevnoj Heladi ili na tavanu kakve kamene kućice u Puntu, na otoku Krku.

Ne priznavaše a priori čistoću, plemenštinu i sigurnost stiha. Sveta Jednostavnost je njemu kao i Janu Husu znak gluposti i zlobe. Porušivši arhitekturu stiha, gubi akademsku vedrinu čiče Emersona i poeziju zdravlja, nacije i pobjede. Za Vidovdanski hram ne mari. Klasična, zvučna linija postala je bog te pita što. Ta je plamena lirika daleko od svih dobroćudnih, poltronskih forma; pa ipak je Polić-Kamov uzajmio od Dante-a tercinu, a od ostalih sonet i oktavu, valjda za to, jer ga je privlačila diabolika Dantea, Rinascimenta, papâ i kršćanskih perverziteta.

Poput Ahasvera ne zna za mir i dobrotu i ljepotu i taj čovjek morade umrijeti mlad — kao kaplja — jer je ritam svojih nerva našao u burnom udaranju bȉla, te najnormalnije udaraše stoičetrdeset puta u minuti.

(Svršetak u drugom broju).

Nikola Polić