Janko Polić Kamov – Prelude

kamov psvoka coverJanko Polić Kamov – Prelude

translated by Martin Mayhew

I will rape you, blank paper, virginal paper;
my passion is huge and you will barely stand it;
you flee my fury and you are pale with horror;
a kiss on your pallor – my kisses are black.

There is no law above you and for me the laws are dead;
I run from them and my escape is speedy;
I passed that way, where bowed napes grovel,
where dogs celebrate orgies and licking is their lechery.

You flee, shy doe, and you tremble like the first shame;
innocence is bewitching and madness is its echo;
I am wild, oh paper, and anger burns in my eye.

The people are pious and their tails are between their legs;
there is no sincerity in their eyes and their walk is drifting;
their job is sniffing around and their wages are rich;
there is no place amongst them and my word is punishable;
I swallow my thoughts and shame will choke me.

Stop, my love, listen to my pain;
you accept the word of man and the ass has not yet understood man;
oxen pull a plough and servitude brings them hay;
a little horse carries a boyar and its hair is shiny;
a hog is being fed richly and its meat is appetising:
the laws are slight and strict and the barns are crammed with oats.

Do not flee, kissed girl, there is no woman for me;
they don’t give themselves up for nervous kisses and tense complexion;
oh I have no gold, nor is there any diploma without it.

I love you, paper, and my love is warm;
warm like my blood and wild like my anger.
Give yourself to me forever – my kisses are black;
black are my kisses, and ruddy is the blood in them.

****

Translation – all rights reserved © Martin Mayhew

‘Preludij’ was first published in ‘Psvoka’ in 1907.

U potrazi sam za sponzorstvom ili drugim oblikom financijske potpore kao i prikladnog izdavača (za tisak knjige ili e-book verzije) kako bih završio svoj prijevod svih djela Janka Polića Kamova. Na prijevodu sam njegovih djela s hrvatskog na engleski jezik radim od 2012. godine. Tijekom tog procesa stvaram jedinstveni rječnik fraza i arhaičnih riječi koje Kamov koristi u svojim djelima, kao odraz i osobnog autorskog stila ali i vremena u kojem je pisao. Taj bi se rječnik mogao koristiti od strane budućih prevoditelja zainteresiranih za ovo značajno razdoblje hrvatske književnosti.
Molim vas, kontaktirajte me ako ste zainteresirani.

Lirika Janka Polića-Kamova 1921

kamov-kritika-1921Kritika – književno umjetnička revija – January 1921 edition contains part one of this essay about Janko Polić Kamov’s poetry by his brother Nikola Polić.

LIRIKA JANKA POLIĆA – KAMOVA

  1. PLAMENI STIHOVI.

„Ja sam plamen, ja sam mač“. (Heinrich Heine)

Još prije dvanaest i više godina — kao i danas — bili su stihovi Janka Polića – Kamova predmetom čudjenja i izrugivanja baš one štampe, najširoko-grudnije pa i prama najmladjima. Stihovi ovi, još uvijek neotkriveni, uranili su prije zore u crnom, ponornom i ponoćnom kliktaju vječno neumorne, vječno žedne i vječno nesretne duše. Sudbina svih iskrenih pjevača. Sivi, tmurni je albatros to poletio grozničavim platnom razderanog neba, ne pazeći na pravilni i ma­tematski lijet aeroplana. Za to su mnogi kazali: Evo ptice, koja leti loše!

Daleko prije Krleže, njegovih simfonija i njegovih nasljedovatelja živio je kod nas jedan — nazovimo ga tako, akoprem netačno — intelektualni, individualni, pa makar i aristokratski boljševik, Spartakus par exellence, raz­likujući se od današnjih time, što u ono vrijeme ne bijaše ultrarevolucionarnost u književnosti moda, šablona i reklama.

Tada se radjala — odvojena od nacionalizma — hrvatska, upravo zagrebačka moderna, pod protektoratom Velikog Meštra Augusta Drugog, koja je dala nepismenoj našoj javnosti nekoliko odličnih i gotovih književnih profila. Ta čisto lirska Plejada, zanešena i besprikorna, umjerena i tiha, nenasrtljiva i nereklamna, pjevala je starijim ritmom, ali uvijek novim emocijama i novim senzacijama, uvijek tradicionalno vezana uz ustaljene forme, da nastavi svojim vidicima i putovima — sama, zamišljena, daleka od savremenog neukusa, bez kompromisa ali i bez zaraze. Matoš, koji je — danas to mi svi pošteno priznajemo — znatno influisao na ovu plavu i mladu radost naših dana pasjih, nije djelovao nikako na unutarnji razvitak lirike Janka Polića-Kamova, akoprem je njihov put, kao i sudbina, bio gotovo kongruentan. Konkurencija, blagorodna gospodja Jalova bila je izmedju njih bespredmetna i nemoćna. Obojica proganjana od službene, doktorske i profesorske kritike, sastali se, vodjeni podzemnim putovima čitave Evrope u Zagrebu, kod „Frankopana” dabome, a zajedničko im je bilo samo grlo i mizerija našeg tričavog i tračavog ambienta.

Grupa oko Matoša pjevala je samo lijepo i o lijepome, osvojena rezignacijom i tišinama. U lirici Janka Polića – Kamova ne osjeća se ni najtanji trag svega toga. Moglo bi se općenito reći, da on ružno pjeva o ružnome. Anacionalan i prognanik, bez doma i bez pratnje, rabiatan i krvav do srži, on nije kanda pripadnik plemena S. H. S. Grabancijaš, ali ne onaj kafana i promenada, proputovao je do svoje osamnaeste godine pola Balkana, većinom pješke, po Gorkijevom uzoru, da nakon šest godina naiđe na svoj kobni i glupavi finale tamo negdje u španskoj Barceloni, što li je?

Taj tragični skitnik bez maske nosio je po cijelom svijetu, u srcu kao i u mozgu svirepu, viseću, veliku i crnu viziju, a njegovo ostentativno komadanje duše i nerava nije bio nikad sport, literatura i danguba.

Grupa oko Matoša, otmena i izrađena, nalazila je često svoju inspiraciju u neplaćenoj bijeloj kafi i to nije vic, zaboga! I Polić – Kamov imao je svoju Muzu, manje diskretnu, ali zato vrlo, vrlo ordinarnu i brutalnu, sastojeću se od četiri prapočela svih dekadenata: duhan, alkohol, žena i histerija. Njegov su moto ova četiri stiha:

„Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani!
A zaborav ću ljepšu nać’ u vinu
Neg u nirvani!“
(Strast bitka)

Alkohol je postao njegovom vitalnom potrebom, stvarajući od njega izraziti tip fiziološkog alkoličara. Svaka njegova pijača svršavaše ludim, konvulzivnim plačem, koji je ridanje, i svaka prolumpovana noć bila je jedan grč, jedna etapa, jedan fokus u ludom njegovom i bezglavom životu. Avaj, nije to rujno, rujansko, đulabijsko vino naših opjevanih Gorica! Nije to satirski, pudarski smijeh sa Vidrićevog Prekrižja i sa Haulikovog baroknog Maksimira. Nije to vino radosti, o kome pjeva Vilko Gabarić u svojem nasmijanom Vinogradu. Rakija, teška, olovna, vampirska rakija kitila je ognjenom aureolom ponorni pad njegovih ponoćnih strofa. To je lirika mȍre, što mori modra, muzička i mirna morâ. To su vizijski grčevi, okovani histeričkim plačem kao krvavi, razulareni bičevi:

„Nakvašeno, crno platno kožom
joj se zmijski svija
i kroz njega trzaj mesa u
ružičnom dahu sija.
To je žena trudnih sisâ
što sa neba sapu traži…
a morski je cjelov pljuska i grebeni nokat draži“.
(Voluptas)

Taj nas nenaravni, ali zdravi perverzitet malo zbunjuje, kad saznamo, da je to pisano u doba, kad se inače pjevaju soneti prvim naborima zaljubljenih hlača.

Samo jedna alkoholom povaljena strast kadra je rađati stihove guste i masne u embriu bolnog, bijesnog, bolesnog i bespomoćnog neutaženog užitka:

„Kroza zastor mast se cijedi ko sa smokve mast sladčine
pod raskošjem bujnog neba, po kome se priča lijeva, zalutala iz pjesama
ljiljana i cedrovine“.
(Poezija)

Pijani, crveni, krvavi i crni su to stihovi, kao boje na nekoj ustalasanoj, nemirnoj, neurednoj, burnoj i grozničavoj paleti:

„Duša dršće; to je priča zašaptala sa nebesa
u bojama, što se mijese u Gomori, na istoči,
kad se miješa karmin krvi, crno kosâ, bijelo mesa.
Duša dršće ko da akord jedna tanka struna toči
navinuta, ištipana, strašću prsti izbijena:
Bješe riječ, što se proli, klikćuć’ u šir: žena, žena!
(Poezija)

I ta pjesma (sonet) nazvana Poezija služi kao sentenca čitave te lirike, noseći u sebi sve jake karakteristike onog Polića – Kamova, koji još nije pošao na Zapad i na Jug, da svoj bujni, burni i bojovni duh smiri ironijskim rezignacijama i izigravanjem vlastitog srca. To je bila lirika bluda: čisto primarna i nejasno jasna, sa krikovima i trikovima duše što srlja, riga i pijucka.

Pjevači hrvatske mlade lirike (1908—1914) nisu nikad izravno pjevali ženi mesa, o fiziološkoj životinji i beštijici, shvatajući je tek kao kostur ili kao hostiju na oltaru svojih blijedih i bijelih vizija — i to ih je sačuvalo na pristojnoj visini, ne dajući im povoda, da se banališu i provulgare. Malo imade pjesama iz ove grupe, gdje bi fizis bio osjećaj, rima i ritam.

Drukčije je Polić-Kamov opjevao ženu, o kojoj najviše pjevaše, jer je ona meso njegovih rima i bȉlo njegovog ritma. Njegova žena ne udara nikad u pianino i ne voli da siše krv hrizantema; ne prelijeva se ona u zelenom otrovu što pada na noćno, usnulo i prigušeno svijetlo. Njegova je žena svačija i ničija, prostitutka iz najcrnjih dna života, što draži, svija, kida meso ispija mozak. To je persiflaža Turgenjevljevih Liza i Gjema, Dostojevskijevih Aglaja i Sonja; ona se približava Carmeni, crnom kriku seviljske svile i omamnom dimu Belladonna cigarete.

„Amo te ženo jeftinog mesa i skupog plača,
s haljinom trulom što vjetar snese ljudskog sred drača;
umor je zadro pospane crte na tvome oku,
a muški prsti modrice tupe po tvome boku’,
na tvome mesu svi smo mi pošli koracim’ grubim
i naše stope pričat će svijetu kako se ljubi.
(Blud duše)

„Dođi o trinaestljetna s valovljem nabrekle kože
ko koža napete svrži,
o živo takni me meso i s puti podatnom tvojom
i ovo savjesti sprži“.
(Krik)

U istom posvećenom hramu, u toj tišini tišina, sluša on krvavo golicanje bluda, grijeha i mesa:

„Orgulje bruji hramom,
a ženska grla raskvašena s poja
po njemu srču samom.
O nema stvora toga,
što ženskih struna ne bi lizno zvuka
u hramu istog Boga!“
(U hramu)

U ovim se pjesmama ništa ne retušira. Ovo je sve snimljeno na licu mjesta, u punokrvom nekom transu. Suvišak potencije, koji izbija poput čira.

Ali on nije uvijek napeto griješan. U časovima dobre volje on će zapjevati i Radičevićevim žargonom:

„O tuda prođite noškom: čarapa obijest joj zakri i none u crno zavi;
Planut će eter, kad proljet izdane požudno sapu i suknje o tijelo savi.
Šuškat će daleka priča: košuljom ovita tankom kroz goru prošla je dijeva
i tud je prosulo nebo i suze i podsmjeh i ljubav
i po njoj rosulju lijeva!”
(Nova proljet)

Samo onaj pjesnik, koji od iskona nosi povrh svih životinjskih ekscesa, u orgiji plamena, visoko gore, uvijek gore i gore jedan bludni, sveti i griješni vjeruju, kadar je da završi knjigu pjesama potresnim i ciničkim grčem poput Polića – Kamova, te svoju Golgotu krvi, požara, mesa, duše i nerava zaključuje đavoljim krstom Ridanjem jedne bludnice. Začepite uha, vi blijedi i eterni! Zakrilite oči vaše, mili i slađani! Okrenite se u grobu, vi, te u miru počivate! Pjesnik, pošto je slomio korbač na šiji glatkog i jeguljastog Snoba, pošto je pljunuo, formalno pljunuo na sve lijepe i nebeske vidokruge, te nakon što je prouzročio skandal, javnu sablazan, pada k nogama jedne jadne, ordinarne, glupe i zaražene bludnice. Ne iz prkosa, već zbog neke unutarnje, nesavladive i vizionarne ljubavi. On laže, kad se upoređuje sa Raskoljnikovom, ne iz proračunanosti, već iz samilosti prama sebi: on ljubi bludnicu, ženu na križ pribijenu, on ljubi sve ono vanzakonsko. Braća, čudna, čudna braća. Taj konačni rušeći povik nije kombinovan. Doživljeno je to, krvavo doživljeno. Crni taj liričar nije pjevao ženi obligatnim i mirisnim pervezitetom D’Annunzia iz brijačkih i modnih salona; njegovo ženstvo nije parfimisani žargon neumrlog Marcel Prevosta; nije ni pikantni sos za komije i sobarice Guy de Maupassanta. Taj gusti, masni i čemerni slador zalutao je tamo negdje sa biblijskih obala Salamunove pijane pjesme nad pjesmama. Vreli, uzavreli potok pobunjene krvi, što teče i nikad ne prestaje. Ta je dekandentska lirika — prepotentna i taj paradoks spada među aksiome, kad se citira ta neburžoaska i nesalonska lirika.

Histerija bauči i strahuje tu prekidanim i neuređenim ridanjem i izbitim, rastrganim smijehom, te siječe i reže njegove tanane, fine, ženske i razbludne usnice. Jedno nemirno sunce vise pred tim crnim Bosjakom, te poput Stanka Vraza ne poznavaše kompromisa između pjesme i života. Život je pjesma, pjesma je život. Dok i današnji književnici posjeduju spašenu životnu egzistenciju, Janko Polić – Kamov nije bio niti korektor. U pjesmi je živio, pjevajući kroz cijeli život nonšalansom La Fontaineovog cvrčka. Pitanje hrane, novca, odijela, stana i kuće bilo je tako daleko od njega, pa pošto je izdurao i najjadnije dane, plašila ga je samo pomisao na mir, dom i sitost.

Tom pjesniku, dalekom od svih koterija i škole, osporavahu pravo pjevanja, upućivajući ga na novinarstvo, na fejton, na bablju republiku. Po shvatanju kritičara, bilo je to njegovo „pravo polje rada”. Koliko kuriozne gluposti i stupidnog prenemaganja bogom nadahnute i na čast doktora promovirane kritike. Još i danas nekoji kritičari drže i Matoša lošim pjesnikom, držeći se valjda one „kritičar je gospodin koji se pokadšto miješa u ono, u što se ne razumije”. (S. Mallarmè.)

Polić-Kamov dao je svoje najpersonalnije, najkamovskije radove upravo u lirici, ne imajući preteča, počevši od sebe samoga. Ta elipsa bila je bez fokusa i jakost izraza njegovog stiha nije ni manja ni slabija ni providnija od najjačih verzova S. S. Kranjčevića, nadmašivši i autora Mramorne Venere svojim rapsodijama na prebitoj harfi (S gladi, Sunce, Dan gospodnji i t. d.)

U stvaranju silno nejednak, kao oluja što nosi na svome krilu tišinu i grom, on će nakon sadističkog buncanja zabugariti bukoličkom finesom razmaženog i suptilnog pjevača:

„Pod sunčanom krošnjom od zlatnijeg granja
Ko prašak im zlaćani list —
Poneso se smiješak što cjelove pruža,
a cjelov i draškav i čist.
I zadrhta atmos što pobud raznosi
i poljupce baca ko lud
i reko bi: negdje s plamtećega boštva
talasa se nečija grud.
(Nova Proljet)

Nije li to — čudno — kristalna slika vedrine i krajobraza:

„Cisto je nebo ko djetinja sanja
ko crno s ptičijih oči;
a sunce s dražesti mirisnu blagost
kroz oblak modrine toči“.
(Nova Proljet)

Ali tih svijetlih momenata ima malo kod njega.

Velika je griješka, upravo znak katastrofalnog i fatalnog neshvatanja, što gotovo svi nazrijevahu u njegovim stihovima ideju, tendensu i uvodni članak za anarhistična glasila. Pjesma ne pozna ideje, pa bila ta ideja i najbizarnija. Pjesma je samo izraz — kap sunca ili kap otrova. U pjesmi je Bog ili Ahasver. Metafizika ili rusvaj. Pjesma može biti plava, modra, crna, crvena, siva, ljubičasta, ali nikad komunistički — crvena, anarhistički — crna, nacionalno — trikolorna, naivno — plava i t. d. Takve pjesme uopće nema, a onaj, koji traži utilitarski ili revolucionarni monstrum u poeziji, neka traži i halbcilinder na olimpijskoj i prozirnoj glavi Monne Lise. Pjesma je tu radi pjesme, a žalosne su ambicije onih, čije stihovi imadu zadaću, da ruši sisteme. To su stvari Tolstoja, Lenjina, Radića, Bogumila i prvih kršćana.

*
*     *

Ispitana Hartija i tragični psaltir Psovka natrpani su abisnom bujnošću jedne crne, otrovane, beskućne i besnene lirike, koja nikad, vaj nikad ne zna za samotne i tihe senzacije uspavanih, muzičkih soba, kad pianino šuti i žuti se miris muti u miru zlaćanih mušica, u odsjevu slika i u bolovima strasnog jorgovana. Taj Ahasver sekundirao je moguće i besvijesno Cvijeću zla, samo što mu manjka linija, mjera i zlatni rez Bauderaireove strašne i tanane, muzičke ruke, koja će istim zamahom pogladiti zelenu kosu i savinuti gvozdenu šipku. Mi nemamo ni danas simpatičnih nasljedovatelja te poezije, koja je sakrivena u nas. Marjanović ga je jedini bez viclanja primio u ono vrijeme, prigovarajući mu ipak rimama, izrazu, stilu, dikciji („Suvremenik“ 1907.) ne znajući, da ovo nije knjiga za sladokusce, te da u tim stihovima nema spomenarske, secesionističke, donhuanske i zlatousne vibracije Xeres de la Maraja, monumentalne i dosadne širine Vl. Nazora i usiđeličkih suza Mihovila Nikolića i D.D. Domjanića.

Polić-Kamov nije kumovao mirnoj, modroj lirici, koja smatra svaki stih jednom cjelinom, jednom gotovom vizijom, jednim savršenim i svršenim unutarnjim titrajem, ukratko: jednom kombinaciom. Mirna je lirika našla svoj klimaks u pejzažima, harmoniziranim i jedinstvenim Wiesnerovim sonetima. To je život u košnici, deputacija k seoskim tornjevima, muzika sjenâ zastora i zvončići neba. Drukčija je arhitektura stihova Polića – Kamova. Njegova čitava knjiga, pa da je napisao i deset knjiga, sve bi to šumilo pritajenim orkanom, vrludavim strujama, razbješnjelim valovima jedne jedine pjesme, jednog jedinog stiha. Jedan njegov sonet nosi teret jedne jedine riječi i cijela je ta lirika ispravno okrštena štipajem. Da se jasnije izrazim: nije uzor-pjesnik, ne ulazi ni u koju antologiju, nije akademik i deklamator. Ovo nisu stihovi za recitaciono veče. Do smiješnosti katkad subjektivan, personalan do ekstrema uvijek, smatra knjigu vulgarnom i formalnom ispovijedaonicom, gdje je on, autor, i ispovijednik i griješnik, a čitaoci sveta inkvizicija. Ta je ispovijed zaglušni krik, od kojega će puknuti bubnjić u otmjenom uhu g. Popovića ili će pozliti ciklamskom Domjaniću.

Progonio ga je ovijek onaj krvavi, neboderni krik Marijev iz Tragedije mozgova: Probudite se živ u grobu! – kojim je zanosno i uhodrapateljno završio i Psovku. Ta grozna, strašna i crvljiva vizija, ta Poe-ova romantična i groteskna senzacija provlači se cijelom ovom lirikom, koja se nikad i nikad ne odmara u sjeni vrbinih pramenova i koja nikad ne ugleda kućnog praga obećane hemlje. Bez doma. Bez domovine. Bez ičesa. Bez korijena. Bez sidra. Ukleti Holandez. Jedna neugašena, žedna i bijedna želja, čežnja za eksploziom, za praskom, za gromom, za požarom, za provalom vulkana. Sve to bez futurističkih snobizama. To su pupoljci na majskoj, procvjetaloj svrži otrovanog, prokletog bilja, a prsnuvši, cijedi se iz njih paklena, crna i crvena smola. Odatle i indignacia ondašnje publike, te sitna, sita i žabarska psikaše nad ovim prvijencem čistog, nelicitarskog srca gospodina Bosjaka, koji ostade uvijek Gosparom. Ista nabikulenska i dembelska čeljad prošla je cinički, triumfatorski povrh umornog i viteškog srca Lazara Heine-a, te u smrtnom hropcu žali, što čovječanstvo nema jedne glave, pa da mu pljune u lice crnu, mrtvačku pjenu.

Prem nije poznavao Heine-a, nabasat ćemo često u Ištipanoj hartiji na čisto hajneovske šlagere, koji imadu katkad onu ženskiju od ženâ ciničku zlobu, ujed i frivolnost. Primjerice pjesma pod mističnim naslovom P. S. ima intonaciju, kao i ugođaj autora Buch der Lieder. I u Novoj proljeti kao i u „Mrtvoj Diani” viri ovaj umorni, žalosni i ružni žalac:

„Sjećaš li se? Nova proljet ponijela me k našoj klupi,
po kojoj su sjele sjene:
oličiše novom bojom i nasuše gustim pijeskom
sve što bješe uspomene.
A meni se nešto misli nasmijava crnim mozgom
ko kad jesen lišće mota
i pomišljam, bogzna tko će, da se tvoga hvata pasa
da te ‘nako opet smota!
O, ne drhti! Nije prezir! Negda bijah — znaš me dobro —
preko tebe težak i ja!
A sad možda kumpanija, da, i cijela regimenta
nije teška kad te svija!“
(Nova Proljet)

Svinjarija! Kaj ne? Praštajte, gospodo suci, moraliste, bašibozuci i eunusi! I Magdalena je griješna, a Polić-Kamov oprao je taj cinizam životom i jednom od svojih najumornijih, najljepših nostalgičnih pjesama Kitty. Ovi su nedelikatni, soldački stihovi skrojeni prokletstvom i nije nikad ružan onaj, koji diše previše iskreno. Taj cinik nije, nije cinik, jer je prošao kalvariju srca i pakao duše.

Ta drhtava, razderana i carmenska muzika ponoćne pohote ne zna za blage i tople nijanse pastela i akvarela, jer se ruši u nekom divljem i crnom prahu beskonačne disharmonije, koja je vrlo daleka od drakonskih zakona gospodina Bacha, Johana Sebastiana. Što bi bilo od njega, da ga poznavaše Skerlić, koji je onako po prstima lupio Pandurovića i jadnoga Disa, inače dvije blage i mirne dušice.

Kad danas, nakon deset i više godina listamo tu krajnju ljevičarsku i mladenačku liriku, posrtavamo svakim stihom u ovoj današnjoj blaženoj i učmaloj, selendarskoj monotoniji. Ovi krvavi trzaji, i one crne strofe tralaliču u pijanom i nakvašenom ritmu jedne ognjene konjice, poput đavolje fuge sa bezbroj temata u vječnoj, nezadovoljenoj stretti. Jedno more žeđi. Jedan bezdan prošnja. Flauta i fanfara. Prokletstvo i šumski mir. Tonika i povećana kvarta. Evo, kako zvoni tišina u ovom labirintu:

„A glava bukti i polijetava k’ zidu,
da tresnem njome! . . .
Svet, svet je prasak, a blagosloven Gospod
u miru svome!“
(U mrtvoj noći).

On ne zna za mistiku i u noći ne vidi modru boju violončela, oboe i šumskog roga. Ne sjeća se zelenih, dubokih tišina, a mliječni, vitorogi mjesec izaziva kod njega persiflažu simbolskih i samotnih Vrbanićevih jablanova:

„U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca
i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive —
i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca,
jablanovi strše u vis ko mesnate duše žive“.
(U nagonu).

Jedna negacija cijele naše lirike. Tamo od Vidrića, Dučića, Rakića, pa preko Wiesnera, Ujevića do Krleže, Šimića, Vinavera i Crnjanskog.

Kad se pojavio, bilo je u troimenom narodu duhovitih danguba, koji udariše u beskonačne burgije, neshvativši, šta više, ne pročitavši tu osebujnu i nikad neepigonsku liriku. Svaka se, pa i najboija stvarca dade izvrći ruglu, a tadanje Zeuse fejtona zbunila je i preplašila ta kuštrava. neelegantna i neštucana prilika, koja je svakom zgodom istupila smjelo, bez rukavica i bez hrizanteme u zapučku.

Bujnost, organsku cjelinu svog pjesničkog izraza kvario je često hotice i znalice nesklapnim stilističkim šiljcima. Vikao je, urlao, zaglušno, nenaštimano pjevao, bančio i strahovao u nekom herostratizmu, koji nikad i nikad nije bio poza ili gesta. Jezik, stil, tradicija, dikcija, Kosovo, Petrova gora, Croacija i t. d. bijahu mu stafažom za nemoćnike, a glupost što urla od Triglava do Vardara, slušao je u Torinu, u Barceloni, u Zagrebu i u Rimu: jer svijet je jedan. Prsnuše okviri Hrvatske, puknut će i remenje Jugoslavije, jer svijet je i opet jedan. Duša, koja živi, ne mari naći Nirvanu u drevnoj Heladi ili na tavanu kakve kamene kućice u Puntu, na otoku Krku.

Ne priznavaše a priori čistoću, plemenštinu i sigurnost stiha. Sveta Jednostavnost je njemu kao i Janu Husu znak gluposti i zlobe. Porušivši arhitekturu stiha, gubi akademsku vedrinu čiče Emersona i poeziju zdravlja, nacije i pobjede. Za Vidovdanski hram ne mari. Klasična, zvučna linija postala je bog te pita što. Ta je plamena lirika daleko od svih dobroćudnih, poltronskih forma; pa ipak je Polić-Kamov uzajmio od Dante-a tercinu, a od ostalih sonet i oktavu, valjda za to, jer ga je privlačila diabolika Dantea, Rinascimenta, papâ i kršćanskih perverziteta.

Poput Ahasvera ne zna za mir i dobrotu i ljepotu i taj čovjek morade umrijeti mlad — kao kaplja — jer je ritam svojih nerva našao u burnom udaranju bȉla, te najnormalnije udaraše stoičetrdeset puta u minuti.

(Svršetak u drugom broju).

Nikola Polić

Andro Vid Mihičić – poetry in English

andro_vid_mihicic_youngAndro Vid Mihičić was born in the idyllic village of Beli on the island of Cres on 26th March 1896. He was an art historian, professor and poet. At an early age he enjoyed nature and philosophy. He was educated in Paris as a Franciscan Tertiary Friar and there he graduated from the Faculty of Art History at La Sorbonne. During the Second World War he joined the anti-fascist movement as a military chaplain. In 1944 he left the Franciscan Order. After the war he was chosen as professor at the Academy of Fine Arts in Zagreb. He only began to publish his poems when he was 92. Here are some excerpts from his beautiful short poems, translated from the original Croatian into English, which accompany the sculptures of Ljubo de Karina on the trails in the forests of Tramuntana on the northern part of the island of Cres.

Testament I have no sons, no grandsons. To whom shall I leave my poem and my dream and the great wings of foreboding which in infinity flap? To you, my people! From you I sprang, through you I return to immortality so I flow through the underground again with the flowers in the fields I blossom and build stalactites underground for a temple of beauty and dreams. All to you and only to you, my Croatian people.

beli alleyWhen I arrived in Beli it was dark. Stables full of dying sounds. Gorges and glens full of ghosts and spectres, the sea full of stars and the sky, full of deep secrets and an infinite blueness.

beli flowerHave you ever heard flowers talking at night? Around us everything is full of secrets. Even in a rock life is hidden – nothing is dead.

 

life in a rockLife is also hidden in a rock, dreamt of, but it’s there. Hit it, you’ll hear its heart beating.

 

beli ruined houseWhat are you looking for – a flower asks me – In the mist in front of the ruined houses In the darkness even trees pray. Talk to me, wind, about the sun On the field.

 

beli pathNature cleanses the man, It fills him with power of the mind, instinct and the forces of life, And reveals a secret of modesty.

 

beli cliff viewOn the cliff near my village griffons build nests into the sky they dive they circle they rise up and defy the storms.

*****

His poetry accompanies the sculptures of Ljubo de Karina on the eco-trails in the forests of Tramuntana on the northern part of the island of Cres.

Ljubo-de-Karina-montageHe died on 26th January 1992 in Mali Lošinj.

Andro Vid Mihičić - picture from Tramuntana guide book, published by Eko Centar Caput Insulae 2007

Andro Vid Mihičić – picture from Tramuntana guide book, published by Eko Centar Caput Insulae 2007

Andro_vid_mihicic_bustA bust of Andro Vid Mihičić is placed on the side of the parish church in Beli in his honour.

Beli - the idyllic hilltop village on the island of Cres where Mihičić was born.

Beli – the idyllic hilltop village on the island of Cres where Mihičić was born.

Full texts:

The Testament
I have no sons, no grandsons.
Whom shall I leave my poem and my dream
and big wings of Foreboding
that wave in the infinity?
To you, my people!
From you I sprang,
through you I return to immortality
to ring through the underground
and like a flower blossom in the fields
and build the shapes in underground
for a temple of beauty and dreams.
All to You and only to You,
my Croatian people.

————–

When I arrived in Beli
it was dark.
Stables full of dying sounds
Gorges and glens full of ghosts and phantoms
the sea full of stars
and the sky
full of deep secrets
and indefinite blueness.

————–

Kneel before the truth,
Knock and pray before the door of the secret.

————–

Roads and dreams and sorrows travel
with no shadow or trace on the road.
Loneliness dashes and smiles to the day
that climbs the hill
while the ants carry
their load silently.

————–

Those who search for beauty, find God.

————–

Have you ever heard flowers talking in the night?
Everything is full of secrets around us.
Even in a rock life is hidden
-nothing is dead.

————–

It is hard to tread on the earth without
having support in the clouds.
Only those who search discover the truth,
the treasure, themselves and other worlds.

————–

On hills, in forests, on meadows
the word of the soul is louder.

————–

Life is hidden in a rock,
dreamed of, but present.
Hit him, you will hear his heart beat.

————–

Light to everyone, everyone
until they notice the growth of a tree
in a grain
the beauty of a leaf on a thorn
and a brother in a worm
until they feel the brotherhood with
the bird, the wolf and the doe.

————–

Life without religion is like desert
swept by desert winds.

————–

What are you looking for – asks a flower –
Here, in the mist in front of the ruined house?
Even trees pray in the darkness.
Talk to me, wind, about the sun
On the plough-land.

————–

You who sit on the throne of the Secret
Unknown
Eternal
Mover of the world and the universe…
I am looking for you.
I wander through the spaces
of the centuries and worlds,
… and call your name all the time…

————–

Nature cleanses the man,
It fills him with power of the mind,
instinct and living forces,
And unveils the secret of modesty.

————–

Spirit is cleansed in the beauty of the nature,
it is being calmed,
it becomes wider and deeper.

————–

Stop and let me hear
the grass waking up
to the light
and offering itself to be kissed by the sun……

————–

He is silent
and he is lighting the stars
to shed light on the paths and ways,
tracks and roads
and minds
that lead to the Truth.

————–

On the Crown near my village
griffons nest
into the sky they dive
They circle
They fly up
and challenge the storms.

————–

I always come back to you, oh bella Libella,
difana snella
with no veil
as you fly like an arrow –
over a well
by the water, near the water
always in the light and
world of the freedom
twinkling, easy
woven from searays
Libella, si cara, si bella, sorella
A.V.M.

————–

Auf Deutsch:

Vermächtnis
Söhne habe ich nicht, noch habe ich Enkel.
Wem soll ich hinterlassen das Gedicht und den
Traum und die großen Flügel der Ahnung,
die über alle Grenzen reichen?
Dir, mein Volk!
Aus Dir bin ich hervorgegangen,
durch dich kehre ich zurück
in die Unsterblichkeit,
um weiter zu strömen durch den Untergrund,
um mit den Blumen auf den Feldern zu wuchern
und mit Tropfstein unter der Erde zu bauen
am Tempel der Schönheit und des Traums.
Alles Dir und nur Dir,
mein kroatisches Volk.

————————

Als ich in Beli ankahm,
war Finsternis.
Ställe voller ersterbender Klänge,
Schluchten und Schlachten voller Geister
und Gespänstergedränge,
das Meer voller Sterne und der Himmel
– voll von tiefem Geheimnis
und von unendlichem Blau.

————–

Vor der Wahrheit verneige dich,
an die Pforte des Geheimnisses kolpfe an und bitte!

—————

Es laufen Straßen und Träume und Leiden
ohne Schatten und ohne Spuren.
Die Einsamkeit eilt vorbei und lächelt dem
Tag zu, der sich den Berg hinaufwindet,
auch de Ameise trägt ihre Bürde ohne ein Wort.

————————-

Wer die Schönheit sucht, findet Gott.

————————–

Hast du jemals gehört das Gespräch
der Blumen in der Nacht?
Alles ist voller Geheimnis um uns herum.
Leben verbirgt sich auch in einem Stein
– nichts ist tot.

——————————–

Schwer ist’s die Erde zu betreten ohne Halt
in den Wolken.
Nur die Suchenden entdecken die Wahrheit,
die Schätze, sich selbst
und die Welten.

——————————-

Auf den Bergen, in den Wäldern
und auf den Wiesen hört sich
das Wort der Seele besser.

 

————————–

Auch im Stein verbirgt sich das Leben,
im Traum zwar, doch ist es da.
Klopfst du ihn,
hörst du sein Herz schlagen.

—————————–

Licht für alle, alle, bis sie erblicken
das Wachsen eines Baumes aus dem
Samen, die Schönheit eines Blattes auf
einem Dorn, den Bruder in einem Wurm,
und bis sie fühlen die Verwandtschaft
mit Vogel, Wolf, Reh…

————————–

Ein Leben ohne Glauben
ist wie ein Ödland,
über dem die Wüstenwinde wehen.

——————————

Was suchst du – fragt mich die Blume –
im Nebel vor den Häusern mit den zerfallenen Dächern?
Im Dunkeln beten auch die Bäume.
Erzähl mir, Wind, von der Sonne
auf dem Feld.

——————————

Du, der du sitzt
auf dem Thron des Geheimnisses,
unbekannt, ewig,
Beweger der Welt und des Universums…
Dich suche ich.
Ich wandere durch die Räume
der Zeiten und Welten
…und rufe immer nach Dir…

————————————

Die Natur läutert den Menschen,
erfüllt ihn mit der Stärke des Geistes,
des Instinkts und der Lebenskraft,
Und sie offenbart das Geheimnis
der Bescheidenheit.

———————————-

In der Schönheit der Natur reinigt sich der Geist,
kommt zur Ruhe und wird weiter und tiefer.

————————–

Warte, dass ich höre
wie das Gras erwacht
und dem Licht zuruft
und die Sonne um einen Kuss bittet…..

——————————-

Er hüllt sich in Schweigen
und entzündet die Sterne,
um zu beleuchten Pfade und Wege,
Landstraßen und Stege
und den Verstand,
der zur Wahrheit führt.

———————————-

Auf der Krone über meinem Dorf
bauen die Adler ihre Horste,
sie tauchen in den Himmel,
sie kreisen,
sie steigen empor
und trotzen den Stürmen…

——————————-

Immer kehre ich zurück zu dir, schöne Libelle,
durchsichtige Schnelle, ohne Schleier
fliegst du dahin wie ein Pfeil –
über die Quelle
auf dem Wasser, an dem Wasser,
immer leicht im Licht
und in der Welt der Freiheit
schwirrend,
wie ein Geflecht aus
Sonnenstrahlen.
Libella, du liebe, du schöne
Sorella.
A.V.M.


In italiano:

Testamento
Non ho figli ne nipoti.
A chi lascio la canzone ed il sogno
E grandi ali del Presentimento
Che salutano nell’infinito?
A te, popolo mio!
Da te ho germogliato,
Attraveso te, torno all’immortalità
Per scorrere poi nel sottosuolo
Crescendo poi con i fiori sui campi
E costruendo i stalagmiti nel sottosuolo
Per il tempio di sognante bellezza.
Tutto a Te e per Te
Popolo mio Croato.

——————-

Quando arrivai a Beli
Fu buio.
Le stalle piene di suoni morenti
I passi e valici pieni di spiriti e fantasmi
Il mare pieno di stelle
Ed il cielo
Pieno di segreto profondo
E di un infinito azzurro.

——————-

Inchìnati davanti alla verità
Bussa davanti alla porta del segreto e prega.

——————-

Viaggiano le vie ed i sogni e le tristezze

Senz’ombra etraccia sulla via.
Corre la solitudine e sorride al giorno
Che si arrampica sul monte
E le formiche portano i carichi
Zitte.

—————–

Chi cerca la bellezza, trova il Dio.

—————–

Hai mai sentito la conversazione dei fiori nella notte?
Attorno a noi ci sono tanti misteri.
La vita si nasconde anche nei sassi
– non e morto niente.

—————–

È diffidle calpestare Ia terra senza punto d’appoggio
Sulle nuvole
Soh i ricercatori scoprono Ia verita, il tesoro,
Se stessi ed il mondo.

—————–

Sui monti, nei boschi, sui prati
La parola dell’anima
si sente più fortemente.

—————–

La vita si nasconde anche nel sasso
Addormentata, ma è sempre Ii.
Dagli un colpo,
e sentirai il palpito del suo cuore.

—————-

La luce a tutti, a tutti
Finche non vedano la crescita dell’albero nel grano
La bellezza del foglio sulla spina
Il fratello nel verme
E sentano la fratellanza con l’uccello,
il lupo e
Il capriuolo.

—————-

La vita senza religione e come
il deserto su cui
Soffiano i venti del deserto.

—————-

Cosa stai cercando – mi chiede il fiore –
Nella nebbia davanti alle case dei tetti crollati?
Nel buio anche gli alberi pregano.
Raccontami, vento, del sole
Sul campo.

——————

Tu che stai seduto sul trono del Segreto
Ignoto
Eterno
Inizatore del mondo e dell’universo…
Ti sto cercando.
Vago per i vasti spazi dei secoli e
Dei mondi.
… e Ti chiamo sempre…

—————-

La natura purifica l’uomo
Gli da la forza dell’intelleto, istinto e
Le forze di vita
E svela il segreto della modestia.

—————–

Nella bellezza della natura lo spirito si purifica,
Si calma, e diventa più largo e profondo.

—————-

Fermati ch’io senta
Come si sveglia l’erba
E come riceve la luce
E come si offre al sole per esser baciata…

—————–

Lui tace
E accende le stelle
Per illuminare le vie e viuzze
I sentieri e le strade
Ed anche le menti
Che guidano verso la verità.

—————–

A Kruna vicino al mio villaggio
Le aquile si annidano
Scoscendono in cielo
Girano
Prendono il volo
E affrontano le tempeste

——————-

Ritorno sempre a te, o bella Libella,
Difana snella
Senza velo
Mentre voli come una freccia-
Sopra la fonte
Vicino all’acqua, lungo l’acqua
Sempre alla luce e nell mondo
della libertà
Tremolante, leggiera
Intrecciata dai raggi di sole
Libella, sì cara, sì bella, sorella
A.V.M.

 

Janko Polić Kamov – more poetry in English

Janko Polić Kamov’s other collection of poetry ‘Ištipana hartija’ (‘The Pinched Paper’) was published in 1907.

kamov ištipana hartija coverIt featured many more pieces than Psovka with the same themes.
Here is my translation of one short piece ‘Sunce’ (‘The Sun‘)

The Sun
Through the lines, where the flesh is already rotting
and where lie the broken bones,
where agony idiotically laughs
and where the tongue has parched from cursing,
It moves great like a tale of Christ!
And it began to row with a lighter wing
then the wave is strewn with warmth
and the kiss pressed onto the faces I gather,
where the flame of happiness and brightness is faded –
as with the cherub choir of Bethlehem!
And today from lavish bosoms
as the gold that spilled from the hair
and in that moment… the people crawled out
as though the earth from madness had strewn them –
and its breath – as Jehovah’s breath!

The original Croatian language text can be found here:
http://www.kamov.hr/
more Kamov:
Kamov’s short stories in English
Kamov’s novel, Dora Maar and Picasso, Croatian avant garde
More of Kamov’s poetry in English

Janko Polic Kamov signatureU potrazi sam za sponzorstvom ili drugim oblikom financijske potpore kao i prikladnog izdavača (za tisak knjige ili e-book verzije) kako bih završio svoj prijevod svih djela Janka Polića Kamova. Na prijevodu sam njegovih djela s hrvatskog na engleski jezik radim od 2012. godine. Tijekom tog procesa stvaram jedinstveni rječnik fraza i arhaičnih riječi koje Kamov koristi u svojim djelima, kao odraz i osobnog autorskog stila ali i vremena u kojem je pisao. Taj bi se rječnik mogao koristiti od strane budućih prevoditelja zainteresiranih za ovo značajno razdoblje hrvatske književnosti.

Molim vas, kontaktirajte me ako ste zainteresirani.

I am looking for sponsorship or funding and a suitable publisher (printed or online) in order to complete my translations of all of Kamov’s work. I have been working on translating his works into English since 2012. During this process I am compiling a unique glossary which could be used by future translators interested in this important period of Croatian literature.

You can read more about my work here: interview
Please contact me if you are interested.

More Kamov…

Get more Kamov in English quotes on Twitter

Janko Polić Kamov – poetry in English

Janko Polić Kamov had two collections of his poetry published during his short lifetime (1886-1910). ‘Psovka’ (‘The Curse’) in 1907 and ‘Ištipana hartija’ (‘The Pinched Paper’) in 1907.
kamov psvoka cover
‘Psovka‘ contains nine pieces of poetic discourse including themes of blasphemy, love and sex, nature, surrealism, the human condition and basic instincts.
These poems have never been fully translated into English.

Here is my translation of one piece from ‘Psovka‘ entitled ‘Dan mrtvih’.

Day of the Dead

I took a pilgrimage, to the dead, to you and look, my soul is not sorrowful;
my thought is not of despair – oh the universe is not cruel.

I would sing psalms and sadden people;
my accusation would be the charge of nature, and the people would be the guilty;
shy as a prayer, distorted as Christ, holy as the air of the church.
Godly is their fear and headless as a flock of sheep;
it is like the mania of the hungry and the dread of slaves;
fear is their crime and misdoing is their child.

Damp earth, the sun’s rays kiss you and heavenly drops caress you:
woman of milky breasts and secrets of love;
woman of fiery verses and love of a heavenly betrothed.
Divine are your children and green is their name;
joyful are your children and birds are their strings;
fragrant are your children and the breeze is their song;
you are just a village girl and you have no city colours;
full is your body and love is its penchant;
your soul is like a body:
you are all harmony, you are all beauty as eternal truth.

But a man lunged:

your body is beaten and a curse is your blessing;
syphilis of bones and rottenness of the lungs is your sustenance;
a dead member is your love and your cross is green;
decay are your strings and grief is your chord –
tolling are tears – oh dead is your betrothed and your children are worms.

A depository of waste and decay, of man’s great crime;
mute is your accusation, whipped flesh;
bitter is your judgement, violated virgin;
devastating is your tragedy like death and your pain has no measure.
The pen is my trumpet:
dark are your acts, oh you dead;
dark as the love of Socrates and repulsive as the body of an ascetic;
mighty are your misdoings and there is no forgiveness for them;
there is no forgiveness for them and your die has been rolled;

dead are your souls – dead is the resurrection!

The pen is my trumpet and the universe its echo;
eternity smiles – the earth has not died;
the crosses break and time destroys the graves –
wanton is my poem: that the living live!

Milenko Bosanac 5*******

The original Croatian language text can be found at: http://www.kamov.hr/

more Kamov:
Kamov’s short stories in English
Kamov’s novel, Dora Maar and Picasso, Croatian avant garde
More of Kamov’s poetry in English

janko polić kamov signature

Janko Polić Kamov portraitU potrazi sam za sponzorstvom ili drugim oblikom financijske potpore kao i prikladnog izdavača (za tisak knjige ili e-book verzije) kako bih završio svoj prijevod svih djela Janka Polića Kamova. Na prijevodu sam njegovih djela s hrvatskog na engleski jezik radim od 2012. godine. Tijekom tog procesa stvaram jedinstveni rječnik fraza i arhaičnih riječi koje Kamov koristi u svojim djelima, kao odraz i osobnog autorskog stila ali i vremena u kojem je pisao. Taj bi se rječnik mogao koristiti od strane budućih prevoditelja zainteresiranih za ovo značajno razdoblje hrvatske književnosti.

Molim vas, kontaktirajte me ako ste zainteresirani.

I am looking for sponsorship or funding and a suitable publisher (printed or online) in order to complete my translations of all of Kamov’s work. I have been working on translating his works into English since 2012. During this process I am compiling a unique glossary which could be used by future translators interested in this important period of Croatian literature.

You can read more about my work here: interview
Please contact me if you are interested.

More Kamov…

Get more Kamov in English quotes on Twitter