Kako je nastao Veli Jože?

An edited version of Veli Jože was published around 1930 in a collection of Vladimir Nazor’s short stories called Istarski Bolovi. In this edition Nazor wrote a foreword describing how he came to the idea of the Veli Jože character whilst on a visit to Istria.
Below is that foreword that he wrote in Crikvenica.

PREDGOVOR

Ja ne znam — barem na ovom polju rada — ništa valjano učinit iz puke dužnosti.

Kad mi se desilo da sam se — još prije no je nešto u meni samo dozrelo — morao odazvati nekom otvorenu ili nijemu pozivu, što sam god uradio nije mi pošlo sretno od ruke, čak ni onda kad sam se oko toga dosta izmučio.

Dogodilo mi se to i u Pazinu, godine 1904.

Netom vidjeh gdje naši ljudi u Istri nemaju svoje pisane povijesti, i ni o čemu ne umiju pričati, i gotovo ništa ne znadu o svim onim sredovječnim kulama i dvorimo od kojih se ruševine ponajviše vide u dolini između Lupoglava i izvora Raše, ja se dadoh na prilično naporno traženje i proučavanje barem svega onoga što su Talijani i neki Nijemci — makar i tendenciozno — iznijeli o minulim zgodama u istarskoj zemlji. Smatrao sam svojom dužnošću što više, ma i od koga. primiti da sve to odmah i dadem onima koji su od mene nešto očekivali, a u lakoj beletrističnoj formi, pa čak i riječima što su — u onom kraju i baš onim ljudima — mogle biti najpristupačnije.

Ali nisam uspio.

Ni balade »Krvava košulja« (Pula, Krmpotić, 1905), ni historijski roman »Krvavi dani« (Zagreb, Scholz, 1908), ni soneti »Istarski gradovi« (Veliki Ćiril-Metodski koledar za 1907, Zagreb, Klein, 1906) nisu mogli — uz svu silu historijskih podataka — da što i reku, jer sam u njima progovorio načinom koji nije bio moj i o stvarima što sam ih samo — čitao! Te balade i taj roman otpali su već davno — sasvim i za uvijek — iz sklopa mojih književnih radnja, a sam ne znam hoće li se za neke od tih soneta naći opet kakav kutić, kada budem iznova koješta pregledivao i premještao u zgradi svojih stihova.

Svoju »dužnost« prema Istri učinio sam malo kasnije, u Kopru, na drugi način.

*

Kopar, negda sjedište providura, koji je upravljao mletačkim dijelom Istre, talijanski je gradić s krilatim lavićima na zidovima starih zdanja, s rijetkim praunucima negda brojnih i imućnih venecijanskih plemića, od kojih se o jednome i sad priča da nije — u svoje starije dane — prekoračio nikada praga očeve mu palate, da ne stane nogom na tle koje nije više pripadalo Serenisimi. U tome gradu ima čak i seljaka, doseljenih već davno iz krajeva bivše Mletačke republike, dok ćeš u njemu teško naići na mještanina naše krvi i jezika. Ali se zelje i mlijeko kupuju, u jutarnje satove, na trgu, a jaja, sir i »domaći« hljeb i na pragu kuća, od naše čeljadi iz sela svuda naokolo. Tiho ulaze ranim jutrom ta naša čeljad u gradić da, gotovo šutljivo, obave svoj posao, pa da ih odmah i nestane. Kreću se po Kopru kao u tuđoj kući i sjećaju više na podanike koji nose gospodaru danak u hrani no na seljane-prodavce što drugdje znadu biti katkada i preveć slobodna vladanja u saobraćaju s kupcima, pa bili ovi posljednji i neka gospoda. Takvu sam krotost i pokunjenost našeg seljanina pred građaninom gledao i u srcu Istre, ali sam baš u Kopru najbolje vidio da jest nešto ružno — od novog doba još ne napadnuto, od našeg narodnog pokreta jedva uzdrmano — u odnošaju između hrvatskoga istarskog sela i talijanskog ili potalijančenog istarskoga grada ili varošice.

Osjetih da se nenadano nalazim otvorenijih očiju pred onim što sam do tada uzalud tražio u historičkim knjigama i u svojim dotadašnjim lutanjima po Istri. Čemu sam u onome romanu i u onim baladama pričao o nekim romantičnim zgodama u starim zamcima i dvorima, kad se, baš u ono doba, u seoskim kućicama i pojatama, počimala stvarati duša Onoga, koji nije još sam progovorio i o kojemu još niko nije znao što reći?

Čemu — posred mnogih drugih — došljak Ivan Sinković, i luteranac Stjepan Konzul, i barun razbojnik iz Keršana, i vitez Psoglavac iz Vranja ispod Učke, u mome romanu iz prošlih dana, kad je onda bio već narastao Onaj koji je nastanio i krš i polja i klance i žalove istarske, i sve ih iskrčio i izorao, po­sijao i nasadio, i napučio ih stokom, pa hrani i sada gradove — što, stari, ovdje propadaju, tamo opet, novi, niču — donašajući im još uvijek svoj trud i svoju muku, stojeći i na trgu ili pred vratima kao podanik koji prti danak za gospodara.

Uvidjeh napokon da mi je o Njemu pisati.

Ali je On svugdje pomalo, a nigdje posvema. Ima na hiljade lica i na hiljade imena. Razdrobljen je u bezbroj kapljica kao rosa na livadi. I rekao bih da svaka njegova — i najmanja — čest ima svoju dušu. Osjećaš ga, ali ga ne možeš, ni otkuda, svega ugledati kao ni rijeku, more i planinu. I kao što nisi kadar vidjeti ga — čitava — u prostoru, ne možeš ga — cijela — zahvatiti na jedan put ni u vremenu.

Do znah dakle o kome bi morala pričati moja knjiga o Istri. Naslutih napokon pravog svoga »junaka«; ali kako da slijem sve mu pruge i bore u crte jednog lica, sve mu tuge i obijesti u osjećaje jedne duše, pa da ga ugledam pred sobom potpuna, kao od jednog samog komada? Na koju grudu da namjestim sva njegova ognjišta, i u koji trenutak da sažmem sve dane njegova života?

Nasta za me novo, možda još teže, traženje.

Mislio sam da ću se i ovog puta uzalud izmučiti, kad nađoh što mi trebalo, a na čudan način, i na mjestu gdje se tome nisam nadao.

*

O uskrsne praznike odvezah se ranim jutrom, po drugi put, u Motovun, star gradić opasan zidinom na vrhuncu osamljena brijega. Pred njim široka kotlina, za njim šuma kroz koju rijeka kao da jedva puze dolje prema moru. Tišina u lugu, na vodi i u obamrloj varošici gdje su i lica starosjedioca izblijedjela i puna dosade kao i pročelja njihovih drevnih kuća. Trom rad i mrtvilo u talijanskom gradiću, dok sve naokolo i naširoko naši seljaci izlaze iz svojih raštrkanih kućica da obrađuju zemlju, sijeku drva, pasu stoku. Gledajući s visoka, iz grada, ne čuješ žamora: rijeka Mirna samo šuti, šuma je umukla u zaklonu od vjetara, a orači i pastiri toliko su daleko u nizini, da ne čuješ ni zveketa poljskog alata ni glasa ljudi i životinja. Zaželjeh se onog mira i zelenila; pođoh ne misleći zapravo na ono što sam tražio.

Ali ispade drukčije.

Već u kolima uskotračne željeznice gužva ljudi iz obližnih mjesta i selaca.

Rekrutiranje u Motovunu!

Nađoh gradić pun čeljadi, najviše naših seljaka. Čuče u hladu pred crkvom na zidini i uz visoki joj toranj; sjede na pragovima kuća, pod svodom tijesnih ulica; čekaju da novačenje započne. Očevi, pa i mnoge majke, dopratili sinove. Mnogi umorni i prašni od hodanja, gotovo svi zabrinuti i mučaljivi. Motovunski trgovčići otvorili dućane, obilaze čeljad, nude koješta. Ali seljani imadu sve što im treba u svojim torbama, pa se građani ljute, bockaju ih porugljivim šalama, tjeraju ih odasvuda. A seljak sve podnosi, premještava se, šuti i gleda u sina koji će sad u gradsku vijećnicu, pred komisiju, da se svuče. — Mene hvata bijes, a sam ne znam na koga se više ljutim: na jezičave i žučljive trgovčiće ili na onu ustrpljivu ljudsku marvu. Nema nigdje nikoga s kime bih se mogao sastati pa da se, barem, malko izjadam. Ta, danas je dan kada čak i najoštriji žandari dozvoljavaju koješta mladićima što će doskora u carevu službu, a ovdje: gle!

Vrzao sam se po tijesnu gradiću, a već u podne krenuh niza cestu k željezničkoj stanici ispod brijega da ondje sjednem u gostionici i dočekam vlak kojim ću natrag u Kopar. Motovun je bio već nada mnom, kada čuh iza sebe korake. Starčić je hitao nizbrdo posrćući nešto od vina, a mnogo od muke kojoj je jedva odolijevao. Kad mu na talijanski pozdrav od-vratih hrvatskim jezikom, on mi se odmah pridruži i otvori mi srce. Jao! uzeše mu jedinca, a on — kumpar Zuan Grbljina — star, i njegova Barbara uvijek nateklih nogu. Eto, napio se da lakše donese ženi crnu vijest. Četiri godine sin u Puli, na ratnom brodu, a dvoje staraca u praznoj kući kraj neobrađene zemlje. Žalost! Propast!

— A imate li, kumpar Zuane, stoke?

— Imam kravu. Boškarinu. Samo nas ona može još spasiti. Čudo od blaga!… A znate li vi doktora Laginju?

— Znam ga.

— Ali onog pravog? Onog našeg.

— Da. Baš njega. Pa i nema drugih.

Starčić skoči. Lice mu se razvedri. I poče pričati kako je već dva ili tri puta dognao Boškarinu, usred ljeta, u Pazin, pred komisiju za nagrađivanje domaće stoke; a ona gospoda ni pogledati na njegovo blago. Valja da Laginja dozna i za tu nepravdu pa da pomogne. Boškarina! Do 12 litara na dan, a svake godine tele krupno kao magarčić. A Motovun treba i mlijeka.

— Gospodine, da je vidite? Naša je kuća tu blizu. I on me povede. Barbara mu pročita na licu što je sa sinom pa udari u kukanje, povuče se nekamo. Ja se nađoh u trošnoj zadimljenoj kućici gdje je, za ogradom, preživala u polumraku krava. Malena, mršava, bez jednog roga a — pričini mi se — i bez repa.

Starac kao da je zaboravio na sina. Gladi kravu i govori:

— Zlatna! Ide iz nje mlijeko kao voda niz Mirnu.

»Pjan ili omamljen žalošću?« — pitam se ja i žurim se da odem. Jedva se otimam seljaku koji mi viče, i izdaleka:

— Laginja! Nagrada!

*

Novačenje već gotovo; čeljad sišla iz grada, slegla se uza stolove pred gostionicom pokraj stanice. Ko ne čeka na vlak, sjedi i pije sa znancima prije odlaska u selo. Novaci okitiše šešire, drže se skupa i pjevaju. Starija čeljad kukaju i tuže se da su momci iz grada i ove godine dobro prošli. I sada je motovunski načelnik pomagao građanima. Uzeše u vojnike malne same seljake. Sjedi pokraj njih i nekoliko Motovunjana koji dopratiše znance na stanicu. Odgovaraju težacima. Ove je pak vino osokolilo; ljute se:

— Mi moramo sve za vas. Kopati. Orati. Pa čak i pušku nositi.

Ne znam što je sve bilo. Najednom vidjeh: stolovi se ruše; Motovunjani bježe; neki jure za njima. Kamen doleti, udari o sto; neka djevojčica jauknu.

— Ubi dijete! Oni iz grada!

Komešanje. Ljutnja velika, no izgledalo je da će vikom i svršiti, kad iz gomilice novaka izađe neki mršavi dugonja, zasuče rukave, dignu štap:

— Ljudi! Za mnom!

— U grad! — planuše novaci.

Stariji se nećkali; zahtjevali da se miruje i ne prave ludosti. No se mlađarija stavljala u red, vikala dugonji: »Jože, vodi!«, a na licu dugonjinu blistale oči, treptao svaki mišić. »Ne puštajmo ih same!« vikale žene od kojih se u nekima budila vučica što se boji za svoje mladunče. Sva se čeljad dignu. Povorka se stvori; krenu uza cestu.

Uđoh i ja u nju.

Spočetka se samo vikalo i psovalo prijeteći pestima, mašući štapovima. Dugonja je široko koracao, izbacivao iz sebe oštre usklike. Kupilo se usput kamenje, trgale se motke iz plotova, prihvaćalo sve čime bi se moglo udariti. Išlo se hitro uzbrdo dišući sve teze, više od nemira no od napora. Gore, na domaku prvih kuća, vođa stade, a s njime i povorka.

— Sad će biti zla.

— Natrag, djeco!

Mlađarija uđe u ulicu. Stariji se uskomešaše očekujući početak borbe. No mjesto vike i lomljave ču se pjevanje:

Ko će tebe, travo, kosit
Kad ja pojdem pušku nosit?
Trava zelena!

Gomila se maknu, uđe čitava u grad.

A Motovun pust i šutljiv kao groblje. Sva vrata i svi prozori zatvoreni. Ni psa na ulici. Strah građana utoli, odmah i sasvim, ljutnju seljaka. Čuđenje pa luda radost. Dugonja je sada skakao pjevajući iz svega grla na čelu povorke. Izbacivao iz grla pobjedničke krikove, udarao štapom o zatvorena vrata, smijao se grohotom jeki što bi na to zatutnjila u ovećim kućama. Seljani su za prvi put prolazili, pjevajući i kličući, ulicama gdje su se do tada usuđivali samo šaptati. Hvatalo ih čudno pjanstvo. Prometali se u obijesnu djecu. Igrali se na trgu, jurili okolo grada po zidini i uzalud zvali sad ovog sad onog građanina da otvori prozor i da se pokaže. A onaj dugonja — u znak prezira, iz prostakluka, ili od neprobavljena vina? — stade baš pred načelnikovom kućom, odriješi gaće i — čučne.

Na stanici vlak zviždnu; sve potrča niz brdo.

Stigosmo na vrijeme, ali nas bilo toliko da i ja ne nađoh mjesta u kolima.

Prenoćio sam kod seljaka ispod grada.

Sjutradan u Motovunu sve mirno. Građani se hvalili kako su svojim mudrim vladanjem uradili da hitro izvjetri sva obijest pjanih novaka. Bili su sigurni da se nije pokvario odnošaj između njih i njihovih radinih i dobrih kmetova. No se odmah uvjerih da nije baš sve tako.

Između seljaka, koji su tog istog jutra nosili u Motovun zelje, mlijeko i koješta što građaninu treba, upoznah i dugonju.

I u njegovih kretnjama, pa i na njegovu licu, nije više bilo svih onih tragova bojažljivosti i pokornosti. Nešto se bijaše već promijenilo.

*

Vratih se ipak loše volje u Kopar.

Doskora vidjeh da sam baš u Motovunu našao što sam tražio.

Lik kmeta-orijaša Velog Jože stvori se najedanput – gotov i čitav — pred mojim očima. U njega lice i kretnje, poroci i vrline, duša i tijelo svih onih što ih do tada nisam znao umijesiti sve skupa u jedno i prožeti to svoje djelo dahom života. Ugledah ga pomaknuta u prošlost, u dane kad su njegovi gospodari bili još jači, on još slabiji, al je prva iskra samo­svijesti već vrcala iz njega. Uza sve ono što bijah vidio po Istri i doživio u Motovunu, ja sam sada osjećao da Velog Jože — buntovnika i bjegunca — ipak ima, a njegov dan — ma i polagano — da ipak sviće. Gledao sam ga u prošlosti, pod motovunskom zidinom i na Proglavčevu brdu, s legendarnim banom Dragonjem daleko na planini iza njegovih leđa i s galeotom Ilijom u galiji na obližnjem moru, jer ga nisam još mogao vidjeti u jednoj od njegovih idućih preobrazba – u liku mladoga mučenika Vladimira Gortana.

I godine 1907., u Kopru, napisah priču o njemu. Mislio sam da govorim o zgodama koje su davno započele a onda se baš dovršavale. Ko bi bio tada vjerovao da će se 1919. desiti nepravda što će Velog Jožu iznova dovesti u onu trošnu kolibu ispod Motovuna? I da će moja pripovijetka biti nešto što priča i o njegovim današnjim nevoljama?

*

»Veli« je »Jože« bio napisan i — čini se — već i tiskan u »Balkanu« što ga je u Trstu Nehajev uređivao, kad se otvori u Kopru Istarski sabor, i ja se nađoh s doktorom Laginjom. Opisah mu — uz smijeh — jadnu kravicu Boškarinu i donijeh poruku kumpara Zuana iz sela motovunskoga.. Ali ozbiljno Laginjino lice jedva da se promijeni. Ne progovori ni riječi dok sve ne ispričah. A onda reče:

— Nazore, nemoj tako! I ako je kumpar Zuan bio onog dana malko pijan, znao je što govori: imao je pravo; bio je iskren. Pače. Da, čitav potok mlijeka teče iz vimena njegove krave. Znam već davno svu silu takvih kumpara Zuana i njihovih krava. Naša Istra nije — kako je razglasiše — jadna sirotica, jer gotovo svaki kumpar Zuan ima u njoj svoju Boškarinu. I čitava ti je ta naša mala seljačka pokrajina takva jedna čedna ali blagoslovljena kravica što je neki samo muzu. Kad ti je kumpar Zuan dao, na odlasku, ruku, jesi li osjetio koliko ima žuljeva na dlanu? Jesi li u Motovunu pomislio ko hrani sve one dokone građane? Motika Velog Jože i krava kumpar Zuanova. A Boškarina je doista nešto golemo. Starčić to osjeća pa ga boli što na njegovu kravicu niko i ne gleda, a rugaju se i njoj i njemu ponajviše baš oni koji se hrane njenim mlijekom. Komisija za nagrađivanje domaće stoke! E, da. Ona nagrađuje krave dovedene iz daleka, gojne i krupne, ali koje ne mogu živjeti u čednim stajama naših seljaka i ne znadu pretvoriti u mlijeko oštre sokove svih trava na istarskim pašnjacima što su često puni kamenja i drača. Zna kumpar Zuan što govori i što se njemu hoće. Zna on svoju zemlju i svoju živinčad. Jest, njega ide nagrada, jer je malena i mršava Boškarina zbilja »čudo od blaga«. A pođeš li opet onamo, pozdravi mi staroga i reci mu da primam njegovu poruku.

Starog Zuana nisam više vidio, ali ga nisam zaboravio. Napisah priču o njegovoj kravi. Vidio sam je napokon onakovu, kakva je lebdjela pred očima doktora Laginje. Sad sam tek razumio kumpara Zuana, njegov gnjev i njegovu žalost.

A poslije rata i okupacije Istre, godine 1919., u Zagrebu, razgovarao sam jednom s Laginjom o novim nevoljama naših seljaka između Učke i Trsta. U njegovu je glasu nešto drhtalo, dok reče:

— A možda će baš oni, ti rabotnici svoje zemlje i čuvari svoje stoke, najlakše odoljeti. Neće stari Zuan u selu motovunskom ni klonuti ni propasti, ne otmu li mu i kravicu. Velika je u njoj moć. Možda se baš uz nju najlakše i — čeka.

*

Tako su dakle nastale te dvije priče koje možda grade najvjerniju sliku ljudi i dogođaja baš ondje gdje izgledaju najviše fantastične pa čak i groteskne.

Sve ono o mraku koji nosi pjanog seljaka po noći — pa i o načinu kako ga kumpar Zuan ukroti — uzeto je iz narodnog praznovjerja u srednjoj Istri.

»Veli Jože«, koji je, kao knjiga, izašao u nakladi »Matice Slovenske« (Ljubljana, 1908) uz ilustracije Šaše Šantela. ima i svoje pokraćeno ilustrovano izdanje za djecu (»Narodna Knjižnica«, Zagreb, 1923.). Obe su pripovijetke ušle u II. izdanje mojih »Istarskih priča« (»Hrv. pripovijedači, Dr. B. Vodnik, Zagreb, 1917.). I te dvije blizanice, ponovno dotjerane, izlaze opet skupa, praćene samo jednom svojom mlađom sestricom, legendom o Divičinu gradu u Puli, a u knjizi s naslovom »Istarski bolovi«, jer ćemo baš sada naići u njima na koješta što peče i boli.

V. N.
Crikvenica, 1930.

My English translation of this foreword is included in my new translation of Nazor’s original 1908 verison of Veli Jože and this is now available as a paperback and ebook on Amazon as well as many other ebook channels – more info here.

Join the Veli Jože in English Facebook group.