Janko Polić Kamov – Edgar Allan Poe

Janko Polić Kamov – Poe
An extract – translated by Martin Mayhew

edgar-allan-poe

Turgenjev brings tears to our eyes; Maupassant tickles our lips; Poe makes our hair stand on end: the first grabs us by the heartstrings, the second by the spirit, the third by the nerves.

Tears, a smile and a chill – those are their comments, and not erudition. Because erudition is just the comment of comments and one hair of a sensitive intellectual is more competent in the understanding of Poe, than all the dissertations of bald professors.

To me Poe appears like an ominous bird, which has flown over the mute field of our inner self; and when it plunged somewhere into space, it left a shadow of its great, black wings behind itself. Or even like the memory of a cat’s eyes in the dark; of a dog’s tucked under tail on a deserted road; of a snake’s tongue on a scorched cliff; of the ridge of a dolphin on an oily surface and of the shadows of the deceased that pull us by the legs in a dream.

And this is why Poe is mysterious – because of the fear irrational like all beauty and mysticism, living buried in the hands of our psyche, where in the glory of the Absurd they were also born.

Poe’s life was quite miserable so even a Croatian literate could envy him………

Punat, 7.IV.1910

This is an extract from the full essay that Kamov wrote in Punat on the island of Krk, 7th April 1910. The full text is available in the book ‘The Curse’ – the collection of Kamov’s poems which he published in 1907 as ‘Psovka’, translated into English. ‘The Curse’ is available as a paperback from Modernist nakladništvo here.
It is also available on Amazon and all other ebook channels.

The original 1907 edition of ‘Psvoka’ and my English translation ‘The Curse’.

Translation – all rights reserved © Martin Mayhew

Janko Polić Kamov – Beneath the aeroplane

BENEATH THE AEROPLANE
(impressions – an extract)
Translated by Martin Mayhew

Italy is flying: in Turin, Milan, Verona, Naples, Bologna and – on page three of the newspapers. Horse, automobile and cycling races (all of these are a daily occurrence, and the cycling one has been annoying the whole peninsula for a week, or two) are interesting, but they aren’t thrilling. The ground is dust, when it isn’t muddy, even if it is asphalted. Humanity, symbolised as a reptile, is now looking for a symbol in the bird, and the 20th century is beginning to spread its energies into the air, as the 19th had spread them on the ground and beneath it.

Bleriot monoplane
Bleriot’s monoplane

On seeing the first aeroplane, Blériot’s elegant, light and I would say slender monoplane, which passed over the top of my head with the racket of an automobile and the ease of a white bird with spread wings – I had the impression of simplicity, harmony and naïveté. And an impression of piousness. I did not flinch not even for an instant: it would fall on my head; as I believed, when it rushed past, white, on the green grass, to take off. Faith is great, because it is young, as in those who were watching the Assumption, as the old painters particularly the mighty Titian show us. Even the scene is the same.

That man, dressed from head to foot like a diver who dives into space, gives the impression of a captain, of the greatest absolutist and a solitary autocrat on board and at sea. When he climbs into his aeroplane, the whole audience fixate their eyes on him, wondering: ‘Would we do it? Wouldn’t we? Is it the right time? Isn’t it?’ When this one man flies, everyone around flies. His ‘passion for space’, his craving now for height, for the caper, for speed, for the battle with the wind – the throng also senses it, in the eyes that are rising. And this throng of aristocrats to plebeians, of old men to little boys – is just a single child in front of the same wonder with the same emotion. And if the aeroplane cannot take off, the throng suffers just like the aviator; to us it seems: ‘we’re not able to fly – the machine has broken down and we are denied a joy’. And when the machine is damaged, everyone cries inside…………..

Louis Paulhan
Frenchman Louis Paulhan.

This is an extract from the full essay that Kamov wrote in Bologna, 31st May 1910. The full text is available in the book ‘The Curse’ – the collection of Kamov’s poems which he published in 1907 as ‘Psovka’, translated into English. ‘The Curse’ is available as a paperback from Modernist nakladništvo here.
It is also available on Amazon and all other ebook channels.

Translation – all rights reserved © Martin Mayhew

Novi List interview

This is a reproduction of my interview for Rijeka’s Novi List daily newspaper with Marinko Glavan published on 15.03.2020.

Životna želja! Prevesti Kamovljevu Isušenu kaljužu na engleski

Martin Mayhew, pisac, prevoditelj i novinar, Britanac je koji već 17 godina živi u Rijeci. U međuvremenu je stekao hrvatsko državljanstvo, a uz svakodnevne poslove prevođenja s hrvatskog na engleski te proofreadinga, posla u kojemu »dotjerava« već prevedene tekstove, bilo da je riječ o poslovnoj komunikaciji ili tekstovima pjesama domaćih bendova koji pjevaju na engleskom, kako bi bili posve u duhu engleskog jezika, započeo je s prevođenjem djela Janka Polić Kamova na engleski jezik. Već je preveo zbirku Kamovljevih pjesama Psovka, a velika mu je želja na engleski prevesti Isušenu kaljužu, vjerojatno najznačajnije djelo riječkog pisca, kako bi, ističe, ovaj čudesni roman predstavio čitateljskoj publici s engleskog govornog područja.

Da Hrvati sele u Veliku Britaniju nije ni najmanje neuobičajeno, no suprotnih primjera, poput njegovog, vrlo je malo, u stvari u čitavoj Hrvatskoj trajno živi svega šačica Britanaca pa na pitanje kako je uopće došlo do toga da se iz Brightona preseli u Rijeku, odgovara da je ispočetka sve bila čista slučajnost. U Rijeku i na Kvarner prvi je put stigao prije točno dvadeset godina, radeći kao novinar turističku reportažu s Kvarnera.

“Došao sam u zemlju o kojoj nisam znao puno. Radio sam za jedan časopis, a naš urednik imao je ponude turističkih zajednica iz gotovo cijelog svijeta da dođemo i pišemo reportaže o različitim destinacijama. Tog dana, kada se odlučivalo tko će u Hrvatsku, nitko od kolega novinara nije bio slobodan pa je urednik šetao po redakciji, pitajući „Tko želi ići u Hrvatsku?“. Kako u tom trenutku nisam imao puno nekog drugog posla, rekao sam „OK, ja ću to napraviti“. lako nisam imao pojma gdje idem niti što mogu očekivati. Kad sam rekao svojim prijateljima i poznanicima da idem u Hrvatsku, bilo je svakakvih reakcija, poput one da uzmem sa sobom pancirku, jer je tamo bio rat“, kaže Mayhew.

Niša na tržištu

Po dolasku, proveo je tjedan dana putujući po Primorju i otocima, s grupom od još pet turista i kako naglašava – fantastično se proveo.

„Na Cresu smo bili u Eko centru Beli, gdje zbrinjavaju ozlijeđene bjeloglave supove. Upoznao sam a zaljubio sam se ovu zemlju, i ovaj kraj. U iduće dvije godine promijenio sam posao, vratio sam se u tisak, kao menadžer za proizvodnju u velikoj tiskarskoj tvrtki, ali sam i još nekoliko puta posjetio Hrvatsku. Posao menadžera bio je vrlo stresan i jednom sam trenutku odlučio sve promijeniti, doslovce promijeniti svoj život. Odlučio sam preseliti se iz Brightona u Rijeku. Počeo sam učiti hrvatski i nakon godinu-dvije sam krenuo s prevođenjem i proofreadingom, tada uglavnom za lokalne ljude i tvrtke, ništa pretjerano znanstveno ili na razini prevođenja književnosti“, kaže Britanac.

Kroz godine provedene u Rijeku uspio je stvoriti vlastitu nišu na tržištu, u kojoj se bavi isključivo prijevodima s hrvatskog na engleski, ne i obrnuto, jer iako je, prema onome što smo čuli tijekom razgovora, hrvatski jezik savladao vrlo dobro, kao izvorni govornik engleskog jezika i pisac, smatra kako puno više može postići prevodeći hrvatske tekstove na engleski.

„Najviše se, zapravo, bavim takozvanim proofreadingom, provjerom ispravljanjem tekstova na engleskom koji su pisali Hrvati, kako bi taj tekst bio posve, ne samo gramatički i pravopisno ispravan, nego i u duhu engleskog jezika. Kroz sve ove godine zapravo sam sam stvarao svoj današnji posao. Bio sam uporan, učio sam hrvatski koji je za nas Engleze vrlo zahtjevan jezik. Sintaksa. gramatika, padeži, rodovi, sve je vrlo drugačije. Hrvatski, po svom sudu, ne .govorim baš najbolje, ali ga odlično razumijem, a to je najvažnije kada je riječ o prijevodima s hrvatskog na engleski“, kaže Mayhew.

Zaljubljen u Kamova

Posao mu je vrlo specifičan, posebno kada je riječ o proofreadingu. Radi se o, da tako kažemo, finom tuningu prijevoda s hrvatskog na engleski, u čemu je već stekao popriličnu reputaciju i broj klijenata.

„Dakle, ne govorimo o klasičnom prevođenju, nego o finim nijansama prevođenja. Ljudi mi pošalju tekst na engleskom i ono što ih zanima je zvuči li to zaista dobro. Zvuči li zaista onako kako bi to napisao ili rekao izvorni govornik. Na tom području surađujem I s nekim bendovima koji pjevaju na engleskom, poput Sarah & The Romans čije tekstove provjeravam. Stvorio sam mrežu poznanika i suradnika koji me dalje preporučuju drugim ljudima i tako to funkcionira“, kaže Mayhew.

Što se tiče prevođenja, „zaljubio“ se u Kamova. Do sad je preveo zbirku pjesama Psovka, a prijevod je objavio u vlastitom izdanju, specifičnom po tome što je uvez i grafički dizajn identičan izvornom, prvom izdanju Kamovljeve zbirke pjesama.

‘Psovka’ original edition and ‘The Curse’ in English – available on Amazon as ebook and paperback here

Kad sam prvi put čitao Kamova, za mene je to bilo otkriće. Bio sam oduševljen. Krenuo sam u prevođenje njegove poezije, trudeći sa da to bude zaista najbolji mogući prijevod. Čitajući njegova djela i prevodeći ih, odlučio sam napraviti i cijeli rječnik prijevoda njegovih izraza na engleski, što mi je pomoglo u daljnjem prevođenju, a na taj sam način i bolje upoznao hrvatski jezik, jer je on u svom pisanju koristio izraze i arhaična glagolska vremena kakva se u suvremenom hrvatskom više ne koriste. Želja mi je da napravim kvalitetan prijevod Isušene kaljuže na engleski i tražim izdavača koji bi bio spreman u tome sudjelovati. Riječ je o vrhunskom književnom djelu koje zaslužuje biti prevedeno na engleski kako bi došlo do šireg kruga čitatelja u svijetu. 1tažio sam potporu hrvatskog Ministarstva kulture, kao i britanske ambasade, ali potpora je uvjetovana nalaženjem izdavača Vjerujem da ću uspjeti naći izdavača zainteresiranog za ovaj projekt“, kaže Mayhew.

Modern and original editions of ‘Isušena kaljuža’
My collection of Kamov’s ‘Farces and Novellas’ is also available on Amazon. More details here.

Otvorene luke

Kao novinar proputovao je većinu europskih zemalja, ali kaže kako mu nigdje nije bilo tako lijepo, niti je igdje bilo tako mirno kao u Hrvatskoj, posebno u Rijeci i okolici, iako nije riječ o turističkom gradu. Rijeku je, ističe, izabrao zato jer je cijeli život živio kraj mora, iako je Brighton po pitanju turizma, kao jedno od najpopularnijih odredišta u Engleskoj, posve suprotan Rijeci.

„Brighton je vrlo orijentiran na turizam i vrlo popularan u Britaniji. Proputovao sam i dobar dio Hrvatske, ali sam odlučio da mi dom bude u Rijeci. Volim atmosferu ovog grada, volim, da tako kažem, onaj idealistički dio socijalizma koji se zadržao u ovom gradu. Rijeka i Hrvatska su, osim toga, vrlo sigurni. Možete se šetati sami, bilo kojim dijelom grada, u bilo koje doba noći, bez straha da će vam se dogoditi nešto loše. U nekim dijelovima Londona ili Brightona to nije moguće, ako šetate sami u neko doba noći, postajete meta pljačkaša I sam sam bio opljačkan na ulici u svom rodnom gradu, Brightonu. Osim toga, ljudi u Velikoj Britaniji su prestrašeni od terorističkih napada, a ovdje toga nema“, kaže Mayhew.

Rijeku je odabrao, što je i naglasio u svom nedavno objavljenom tekstu, zbog sličnosti s Brightonom. U oba slučaja riječ je o lučkim gradovima, otvorenima za ljude koji dolaze iz svih krajeva svijeta kroz dugi period povijesti.

„U Rijeci sam upoznao mnogo ljudi, ali nikad se nisam susreo s predrasudama Ovo je, kao i Brighton, vrlo otvoren grad. Doduše, nisam živio nigdje drugdje u Hrvatskoj parni je teško reći je li Rijeka drugačija od ostatka zemlje, ali uspoređujem je s onim što najbolje poznajem, a to je Brighton, koji je također vrlo otvoren, u kojemu se ljudi iz bilo kojeg dijela zemlje ili svijeta osjećaju dobrodošlo. Mislim da je mentalitet Rijeke drugačiji nego ostatka Hrvatske, jer je riječ o luci i industrijskom gradu u koji su oduvijek dolazili brodovi, pomorci, radnici, poslovni ljudi iz raznih krajeva, različitih nacionalnosti, što je stvorilo drugačiji mentalitet. Brighton je turističko središte i također imamo ljude koji dolaze izraznih krajeva. U Brightonu, kao i u Rijeci, prevladava mišljenje kako je grad drugačiji Od ostatka zemlje. Primjerice, iz Brightona je jedini zastupnik zelenih u parlamentu, dok je u ostatku zemlje izbor samo između laburista i konzervativaca. Mislim i da ovdje u Rijeci ima puno prilika, ako želite nešto učiniti, možete. Bit će prepreka, prvenstveno administrativnih, na koje se zbilja teško naviknuti, ali prilika ima Inače, birokracija u Hrvatskoj je zaista problem. Upoznao sam mnoge strance koji su ovdje došli s namjerom da ulažu, ali kad su vidjeli s kolikom birokracijom i papirologijom su suočeni, na kraju su odustali od svojih namjera Na kraju radije kupe kuću ili apartman, nego pokreću biznis, što je velika šteta“, kaže riječki Britanac.

Riječki EPK

Rijeka je, ističe, drugačija od ostalih hrvatskih krajeva uz obalu i po tome što nije turističko odredište, barem ne u segmentu masovnog turizma. Isprva ga je čudilo što u gradu, tijekom vrhunca turističke sezone, u srpnju i kolovozu, ne samo da nema turista u velikom broju, nego ni Riječana.

„Pitao sam zašto ljudi odlaze ljeti. što to Rijeka nema, a svi ostali gradovi uz obalu imaju. Ali s vremenom sam zaključio da je možda i bolje tako. Je li to dobro za Rijeku, ili loše, jer dolazi manje novca od turizma, ne znam. Nadam se da će projekt Europske prijestolnice kulture ipak dovesti više ljudi, iako je teško bilo što prognozirati, s obzirom na epidemiju koronavirusa“, kaže Mayhew.

Kao prevoditelj i sam je uključen u projekt Rijeka EPK 2020. Do sad je preveo cjelokupan katalog svih događanja tijekom riječkog prijestolovanja europskom kulturom, u dva navrata, što je rezultiralo pozamašnim izdanjem na engleskom jeziku u kojemu su predstavljena sva događanja planirana tijekom ove godine.

Prvo izdanje

„To je bio prilično velik posao. Prvo izdanje na engleskom bilo je otprilike upola kraće od drugog, a sada pripremam treće, koje će biti još opsežnije, kaže nam, pokazujući nam podeblju knjigu, katalog zbivanja Rijeka EPK.“

Drugo izdanje

„Zahvaljujući tom prijevodu dobro sam upoznat s programom događanja i zapravo sam zahvalan što sam imao priliku u tome sudjelovati. To mi je i prilika da pokažem što radim, ali i da engleskim medijima približim Rijeka EPK projekt. Do sad nisu pokazali neki golemi interes, ali ipak ga ima. Imam i dalje kontakte u Engleskoj, u medijima, ali oni su uglavnom zainteresirani za Dalmaciju ili Istru, kao najpopularnije turističke destinacije. Ne znam zašto ova regija nije toliko prepoznata, iako je geografski savršeno smještena, a ima i puno toga što vrijedi vidjeti i posjetiti. Možda biste vi meni to trebali objasniti“, kaže Mayhew.

Dvostruko državljanstvo

Uz Britansko, odlučio je uzeti i hrvatsko državljanstvo, što je, smatra, bio ispravan potez, nakon Brexita, jer ostaje građanin Europske unije. Snažno se protivi izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, što smatra potpuno pogrešnom politikom.

“Nisam siguran da su Britanci, glasajući o Brexitu, sasvim razumjeli za što glasaju. Nevjerojatno je da su za Brexit glasali birači laburista. Mislim da će Brexit naštetiti svima. Neki dijelovi Velike Britanije izgubit će mnogo, posebno zbog izostanka sufinanciranja projekata iz EU, poput Walesa, u kojemu je velik dio javnih projekata bio sufinanciran europskim sredstvima. Škotska će, vrlo vjerojatno, izglasati neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, ne vidim kako se to može spriječiti. Ali tu su i druge stvari, poput razmjene studenata, razmjene znanja, kulture, mislim da će svi na kraju biti na gubitku. Na primjer, čak i glazbenici iz Europe trebati će radnu vizu za nastup u Engleskoj. Glazba je važan dio mog života, a posebno me vesele nastupi britanskih izvođača u Hrvatskoj na koje redovito odlazim, no s vizama, tko zna hoće li i koliko tih nastupa ubuduće biti, hoće li im biti preskupo i prekomplicirano da nastupaju u Hrvatskoj. štete će nastati i po pitanju slobode kretanja, studentske razmjene, znanosti, industrije, svega“, kaže Englez.

O životu i radu u Hrvatskoj i Rijeci kaže kako je drugačiji nego u Brightonu.

„Život u Engleskoj puno je skuplji. Za stan koji ovdje plaćam tristo eura mjesečno u Brightonu bih plaćao barem tisuću. Izlasci, restorani i kafići ovdje su puno jeftiniji. Lako treba uzeti u obzir i da su plaće u Engleskoj znatno veće. U Hrvatskoj su plaće nedovoljne, a to utječe na čitavu kulturu življenja. Ovdje mladi ljudi ostaju živjeti s roditeljima znatno duže nego u Engleskoj, na primjer, jer nemaju dovoljno sredstava da žive sami. To stvara drugačiju sliku društva U Engleskoj, čim završiš školovanje, odlaziš od kuće i očekuje se da skrbiš sam za sebe. To u Hrvatskoj ne vidim i nisam na to navikao, jer sam i sam napustio roditeljski dom kad mi je bilo osamnaest“, kaže Mayhew.

Unatoč razlikama, kaže kako nema namjeru napuštati Hrvatsku. „Kada prestanem raditi i odem i mirovinu, mislim da ću ostati ovdje. Barem za sad, nemam namjeru seliti negdje drugdje. Ovdje sam si stvorio život, našao prijatelje, želim ostati u Rijeci“, zaključuje Mayhew.

Thanks to Marinko Glavan and Marko Gracin @ Novi List.
Ivana Brlić-Mažuranić i Janko Polić Kamov pod kontrolom – ja i Sabina Gvozdić. Ogulin – Rijeka 🙂

Janko Polić Kamov – The Curse – Psovka

Featured

My second book of the work of Janko Polić Kamov is the translation of his collection of nine poems which he published in 1907 – ‘Psovka‘ (‘The Curse‘).
The poems featured are:
Preludij – The Prelude
Pjesma nad Pjesmama – Song of Songs
Job
Mojsije – Moses
Pjesma suncu – Song to the Sun
Intermezzo
Dan mrtvih – Day of the Dead
Ledeni blud – Icy Debauchery
Finale

Kamov-Curse-front-cover

Also included are two articles: ‘Poe‘ – Kamov’s impression of Edgar Allan Poe and ‘Beneath the Aeroplane‘ his contemporaneous view of the beginnings of human aviation in Europe. Another addition is a collection of aphorisms published after his death in the Italian Futurist journal ‘Lacebra‘ in 1913.

I reconstructed the cover of the original 1907 edition.

It is available as a paperback, 50 pages, and ebook edition via Amazon.com here and Amazon.de, Amazon.it, Amazon.co.uk and also via many ebook channels such as Apple Books etc.

It is also available to buy from the publishers Modernist in Varaždin.

ebook ISBN: 978-1-912924-96-7
Printed edition ISBN-10: 1095863789 ISBN-13: 978-1095863787

You can listen to an online interview with me for Radio Rojc about translating Kamov and publishing in English here

Thank you to everyone who helped me with finishing this translation 🙂

Translating Kamov

Online interview from 2014

This is an interview conducted by Dario Sušanj for velikabritanija.net and published 09.09.2014. 

Janko Polić Kamov, a Croatian writer and a poet, died at a very young age, but left behind a major work of Croatian modernist literature: the novel ‘Isušena kaljuža’ (‘The Dried Up Mire’). Literary critics often agree that his work was way ahead of the worldwide movements which were to follow in the years after his death, like surrealism and modernism, with writers such as Joyce, Kafka and Camus later leading the way, and they often label Kamov’s work as ‘revolutionary’. However, Kamov’s novel and much of his work has never been translated into English and an Englishman living in Croatia, Martin Mayhew, is now working on translating Kamov’s important novel. As Martin is doing this, he is also compiling a unique glossary of archaic and almost forgotten Croatian words and phrases which he hopes will be useful to any future translators who may embark on a difficult task of translating a work of Croatian modernist literature into English.

“They set off on a walk. Across the square passed a funeral, a long cortège of men, women and some kind of craftsmen’s guild. The music slowly followed the sad and boring step, under the gloomy sky, on the unbearable Sunday, which had closed the shops, cleaned the marketplace, brought people out for a walk or made them yawn at the windows of their houses. It was after noon. There were people at the side, who were looking blankly at the procession. The colourful robes, both genders, young and old, all with the same looks, which were neither of sadness nor curiosity, but of a kind of long, protracted and half-dead look, that notices nothing, but sees everything. The tolling of bells rang out like somebody’s voices breaking up then returning, sinking and re-merging like a castaway at sea. Arsen stared at the coffin. Behind it there cried one young woman, throwing her head wildly into a handkerchief and twitching her shoulders as though wanting to shake off some burden.”

– An excerpt from the yet unpublished translation of “The Dried Up Mire” by Janko Polić Kamov, as translated by Martin Mayhew

Martin Mayhew has been living in Rijeka, Croatia, for about ten years; he first visited the country in 2000 as a journalist, on a tour organised by the Croatian Tourist Board, but in 2003 he moved from his hometown of Brighton to the city of Rijeka, one of the main ports in the Northern Adriatic and a city known for having a lively cultural and also alternative scene, not much unlike his own Brighton. As his association with Rijeka grew stronger and stronger, it is no wonder, of course, that Martin, as a lover of good literature, also quickly found out about the works of Rijeka-born writer and poet Janko Polić Kamov who had been briefly active in the early years of the 20th century. Martin decided to embark on a challenging and difficult task – we could even call it a linguistic adventure – to translate Kamov’s most important work, “The Dried Up Mire”, into English. This has never been done before, probably owing mostly to the complexity of the task and the fact that Kamov’s work is still not well known and recognised outside the region – even though he is often compared to other modernists such as Joyce or Kafka.

Martin recently published a few excerpts from his yet unpublished translation on his blog, hoping, of course, to be able to find a publisher who would be interested into bringing this key work of Croatian modernist literature one step closer to the English-speaking audience across the world. This is why I caught up with Martin, asking him a few questions about the challenges he faced whilst working on this translation.

Martin, this is a rather predictable question to begin with, but why Kamov? Except for the obvious Rijeka connection, how and why have you decided to translate his works?

When I first came to Croatia in 2000 I was given a copy of ‘Southerly Thoughts and Other Short Stories’ a collection of stories by Croatian writers. Amongst the collection were two by Janko Polić Kamov which grabbed my attention as being something extraordinary, gritty, uncompromising. A couple of years later when I began working as a translator in Rijeka I was approached to make an offer to translate his novel ‘Isušena Kaljuža’ into English. Unfortunately that deal did not come to fruition and so I decided to continue personally with the translation of Kamov’s work, primarily of his short stories which along the way would allow me to continue with the English version of his novel, the first chapter of which I had already completed and shelved. For me the more I translate his work, the more I relate to it, which is also something I think other readers experience and just recently I have discovered that there are also other people working on the translations of his works into two other languages.

Why do you feel that ‘The Dried Up Mire’ (‘Isušena kaljuža’) is or could be relevant to the English-speaking audiences today?

So many people here in Rijeka tell me that ‘Kaljuža’, and Kamov’s work in general, is very important for the history of Croatian literature, because it is said that his work was way ahead of the worldwide movements which were to follow after his death. Surrealism, modernism, avant-garde, existentialism and revolutionary are some of the labels which have been attached to his work. In his work he refers to the political events which were happening in Croatia (at his time under Austro-Hungarian rule), he was against the system and briefly spent time in prison for his political beliefs. In this sense he could be seen as a champion for independence or more clearly a champion against repression, hypocrisy, elitism etc. in general. His work deals mostly with the human condition, internal conflicts, heaven and hell, madness, the dark sides of life, society, sex, alcohol, violence, death and religion. He was an early pavement writer. So, in this way his relevance to the English-speaking audience is important in that his work, when translated well into English, will shed light on the history and literature of this part of the world, in a specific period of time but even more so on a style which pre-dates the movements which were approaching on the literary horizon.

“Isušena kaljuža” (“The Dried Up Mire”) by Janko Polić Kamov: today’s, modern edition to the left, and the original 1957 edition to the right. The original edition was first published almost 50 years after Kamov’s death.

Would you compare Kamov’s work to any of his contemporaries in the English-speaking world or, generally, in Europe? Kamov’s life was cut very short by illness, and while ‘Kaljuža’ is his most important work, who knows whether he might have even had a chance to be compared to the likes of Joyce and others, had he just lived longer?

Firstly I must say that I am not literary expert. My study of literature ended with secondary school Shakespeare in England, but saying that I do like to read, and Kamov’s work, for me, is exceptional and it certainly deserves to be translated well and published. In that way literary scholars can come to their conclusions about it. Yes, Croatian literary circles have compared Kamov to Joyce, Kafka and Camus and have concluded that ‘Isušena kaljuža’ is in the top ten of Croatian writing, if not number one. He himself was influenced by the writers of his time and makes references to them in his work. It would seem that his work was ignored or maybe even suppressed during his lifetime due to its content and possibly because of other, more influential writers. He wrote the novel from 1906-1909 but it didn’t see the light of day until 1957, almost fifty years after his death. If he had lived who knows what may have become of him.

I have followed your posts on Facebook as you worked on this translation and it seems you stumbled upon many Croatian words which have proven difficult, or at least challenging, to translate into English or even properly explain using modern Croatian. How difficult was it really to translate a modernist novel containing so many archaic words? 

Janko Polić Kamov was born in Rijeka, modern day Croatia but then part of the Austria-Hungary, on 17 November 1886, and died at a very young age, being just 23, on 8 August 1910 in Barcelona, Spain.

Kamov’s work includes a vocabulary a lot of which doesn’t seem to fit into what is today known as modern Croatian. Slavic versions of words from French, German, Italian are mixed in with what are now Serbian and Bosnian today which makes their translation into English a real investigation. This together with the fact that he uses two verb tenses – imperfect and aorist – which are virtually unused these days, and the flashbacks and surrealism in the stories which seem unconnected and random, plus the unusual syntactical structure of his sentences, means that translating his work, for me, has almost become a process of interpretation. Every now and then I will post a word on Facebook which I am struggling with and invite my friends to offer a solution, sometimes causing heated, but mostly good humoured, discussions.

You are also compiling a glossary of terms as you continue working on this translation. Do you feel this could be useful and relevant to other translators who might eventually decide to translate other works of literature from this period?

Yes, as I am translating his work I am compiling a glossary of almost every word he uses in all of his works – it contains at least three English equivalents of each word. In this way I don’t need to remember every single word when it appears again as I translate. In compiling this I have also compiled a dictionary of late 19th and early 20th centuries Serbo-Croatian to English from free online resources as well as a large selection of Croatian dialectal words. In this way I’m trying to use the English vocabulary from the same period as he wrote. In the end the final glossary of possibly 50,000 words should be a unique collection, which could be useful for the translation of similar period works.

Give us a top three words which you think even the native Croatian readers today would have trouble understanding and let’s see whether our readers have a problem with them! What are your English translations for these?

Well as Croatian is not my native tongue is it not so easy for me to say. Much of the time it is the context in which he uses the words and expressions which take time to translate. Here are three such examples in no particular order: none are a woman’s breasts (origin is still unclear), budlaj – werewolf (unknown origin),  bilikum – a special cup (German origin). Modern Croats would certainly have trouble understanding these without a proper explanation.

Another point to be taken into consideration is that over the decades various editions of his works have had some slight amendments made by publishers and editors – they have changed some spellings or even omitted words for whatever reasons, so I am trying to use the originally published versions for my translation.

Kamov’s statue on the bridge crossing the river Rječina in his home town of Rijeka, Croatia, is the work of the Croatian sculptor Zvonimir Kamenar.

Would you like to see any other Croatian authors translated into English? Any that you plan to do yourself, should you be successful in finding a publisher for Kamov’s work?

There is enough of Kamov’s work to be translated and published as a complete anthology. This would be a great personal achievement. Of course if the cultural, literary or even academic entities in Croatia could provide funding for such a venture in order to push Croatian literature out further into the English speaking world, it would be a great step forward in the appreciation of all the literature from this part of the world. I am sure that there are many Croatian authors, past and present, who deserve to be translated. In fact today in Rijeka itself there are numerous young writers, many of whom are admirers of Kamov’s work.

Are you in contact with any publishers, in Croatia or in the UK, who might be interested in publishing your translation when it’s finished?

Yes, I have been communicating sporadically with a couple of publishers in Croatia and the UK who have shown interest, but due to the economic climate in Croatia being as it is, and the fact that publishers outside the country have yet to fully appreciate Kamov’s work, it is proving difficult to make an impression.

Thank you so much for your time and this interview, Martin. Should our readers wish to find out more about you, I suggest they have a look at your blog and, of course, if they feel that they can help you in finding a publisher and finishing your work, they are certainly free to get in touch!

*****

This interview was conducted by Dario Sušanj for velikabritanija.net and published 09.09.2014.

Since this interview I have published my first book of my translations of Kamov’s works – a collection of 12 short stories – ‘Farces & Novellas‘ (May 2018) which is available at Amazon (paperback) and all other online ebook stores.

In May 2019 I published my second book of the work of Janko Polić Kamov – the translation of a collection of nine poems which he published in 1907 – ‘Psovka‘ (‘The Curse‘). More info here

Janko Polić Kamov – Farces & Novellas

My first book of my translations of Janko Polić Kamov’s work is now available on Amazon and all major ebook channels… Apple, Nook, Kobo, Kindle….

It is also available to buy from the publishers Modernist in Varaždin.

Farces
The Beard – Brada
In The Country – Selo
Woman – Žena
The Disaster – Katastrofa
The Suit – Odijelo
The Earthquake – Potres
The Bedbug – Stjenica
‘A Confession’ – ‘Ispovijest’

Novellas

‘Ecce homo!’
Grief – Žalost
Freedom – Sloboda
Bitanga

ebook: ISBN: 978-1-912643-16-5
Printed edition ISBN: 978-1717088611

++Thank you to all those who helped and supported me in completing this important work 🙂 ++

Press clipping from Novi List 02.06.2018

Novi list – članak

Interview for Radio Rojc about Kamov, the book and publishing, in English here

Janko Polić Kamov – Lacerba, 1913

In the 15th June 1913 issue of the Italian literary journal ‘Lacerba‘ there appeared a page of maxims or aphorisms entitled ‘Accenni‘ attributed to one ‘Gian Paolo’.

Lacerba‘ was published in Florence from 1913-1915, edited by Giovanni Papini and was associated with the emerging Futurist movement. This particular issue amongst others also featured pieces by leading figures such as Filippo Tommaso Marinetti, Ardengo Soffici, Max Jacob and even an illustration by Pablo Picasso.

Kamov’s text appeared alongside the works of Pablo Picasso, Filippo Tommaso Marinetti and Ardengo Soffici.

Kamov’s maxims appeared in the same issue of ‘Lacerba‘ as a Picasso drawing

Vladimir Čerina, an exponent of Kamov, was also a contributor. It was most likely under his auspices that these fragments of Kamov’s maxims were included under the pseudonym of ‘Gian Paolo’, in ‘Lacerba’ in 1913, in Italian, three years after his death. Čerina had alluded to their publication in his study of Kamov published earlier in the same year, although they were not properly authenticated until the mid-1980s by Tonko Maroević and Dragutin Tadijanović.

Vladimir Čerina – Janko Polić Kamov, 1913

You can read my English translations of Kamov’s aphorisms in my book ‘The Curse‘. This is a reproduction of Kamov’s collection of poems that he originally published in 1907 under the title ‘Psovka‘.

Kamov’s 1907 edition and my modern edition in English with all the poems plus essays ‘Beneath the Aeroplane’, ‘Edgar Allan Poe’, and his ‘Aphorisms.’

You can buy ‘The Curse‘ from Modernist nakladništvo here.

It is also available as an ebook from Amazon and other ebook sellers.

Hrvatska mlada lirika

hrvatska-mlada-lirika-1914A superb new addition to my collection. An original copy from June 1914 of Hrvatska mlada lirika which features work by Ivo Andrić, Vladmir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Hausler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić and Ljubo Wiesner.

Hrvatski književni zbornik 1940 – Kamov

hrvatski-knjizevni-zbornik-1940The 1940 edition of Hrvatski književni zbornik published by HKN contained this essay about Janko Polić Kamov by Milan Selaković.

JANKO POLIĆ KAMOV

»Grob, rekoh, to je naše društvo… I ja se probudih u tome grobu. … Živ medu mrtvacima kojima je dobro… I onda izgrizao vene, razderao meso, uništio se sâm, pošto sam bacio zadnji i prvi pijev – labuđi pijev – božansku, satansku, veličanstvenu psovku.«

To je eto Kamov. Sablasan grohot »velikog psovača« i pjesnika »nemirnih, lelujavih čežnja«! No ne zaboravimo iznad svega, da je buntovnik najbuntovniji među revolucionarima, kome ni anarhizam nije dovoljan ekstrem u razornoj dosljednosti, šta više i premalo sposoban da sruši sve do temelja: nevaljalost društva i opačine ljudske ćudi. U tome je postupku, prema teorijama konzekventnosti i ustrajnosti, i značaj talenta Kamovljevog. Nesretni dečko Kamov, dvadesetgodišnjak i jedva nešto više, vršnjak maše mladosti, završio je nečujno u bolnici Santa Cruz u Barceloni, daleko od domovine, 1910. godine, kao prognanik i bosjak. Njegova jednostavna mladost, žedna romantike i doživljaja, biti će nam tim lakše shvatljiva, jer je takova mladost nekako i naša. Ništa ne smeta vremensko rastojanje između nas i Kamova, i »bit ondašnjeg vremena« za razliku od ovog »današnjeg«. Živeći u dobu muzikalne poezije hrvatskih modernista, danas od tih još živih: Ljube Wiesnera, Nikole Polića, Tina Ujevića, Vladimira Nazora i Ive Andrića, mi smo u stanju da tek izdalje osluškujemo puls tonova i snage čisto lirske i pjesničke, dakle poeziju samo u odjecima, no ličnu pulsaciju Kamovljeve sudbine osjećamo vlastito i neposredno, kao što je u svoje vrijeme osjećao sâm autor i tek bolji dio literarne publike. Mladost, luda no i požrtvovna, nemirna i bolna, ispunjena velikim željama, iluzijama i pokušajima nedohvatnih akcija! Bolna mladost Kamovljeva i bolna mladost naša. Koliko analognih životnih komponenata! Zbog toga nam je i lako pisati o njemu.

*

Smrt ga preotela životu, a njemu je jedva 23 godine[i]: djetinjstvo i zagrebačka, skitalačka mladost, glava puna literarnih zamjesa i revolucionarnih ideja, a nijedna godina, nijedan dan zrelog muža. Pa ipak, gle!, kako mu je samo zrelo to momaštvo i produbljeno upravo filozofskim shvaćanjem i dubokim iskustvom: od groznog života, u groznoj retrospektivi duhovnih doživljavanja materijalne stvarnosti, koliko samo sagrađenog duha, uma i čudnog dara, koji se, i prema Lombrosovim zakonima međusobnog prožimanja duhovnih krajnosti (genije ili luđak?) i prema Kamovljevom primjeru, spaja s luđakom-lutalicom u jedinstvu tih malobrojnih spisa. Kamov, kao Klabund, žudi promjenâ. Ogromnu i vječitu promjenu stvari i događaja, da u neprekidnom obnavljanju stvarnosti nađe tajanstvo nepoznatih stvari. »Nikad u gradu jednom ne ostaj dulje od pola godine« – pjeva Klabund. Na toj liniji uznemirenosti kreće se i Kamov. Klabundovski propovijeda promjenu života. Bježi od doma. Luta. U isprekidanom nizu grozničavih rečenica, koje su često puta forma nove ekspresionističke književnosti, on daje napore svoje mladosti i svoga talenta. Dvadesetitri godine života! Zar je time uopće i načet jedan zdravi ljudski vijek, jedna nemalo stoljetna faktičnost života? Odgovor, vrlo eklatantan i skoro precizan, iako još neizmodeliran do potpune glatkoće površine i forme, leži u sadržaju i smislu posljednjih godina Kamovljevih; one mu opravdavaju dostojanstvo mladog talenta, a riječi, koje prate njegov značaj (začudnu brzinu u primanju utisaka i proživljavanju stvarnosti), karakteriziraju najbolje ozbiljnost stanja: »Sve za tren! Za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren, što je u nečijem životu – stoljeće…« Iz malih opservacija rastu velike realnosti; život i tvar, ideje i životne konstelacije dodiruju se i odlučuju stvarnošću u presudnim momentima; kulmeni tada padaju kao popljuvani idoli u kal i blato, iz nirvane penje se ljudska misao do uzvišenosti. Uvijek tako: veliki gestovi svršavaju se u ludilu ili ludilo rodi čovjeka. Glè samo što nam reče Kamov: za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren; tren, što u nečijem životu znači stoljeće. Primjer Kamovljeva života i svršetka svjedoči taj pojam ljudskog ništavila i prolaznosti.

Čitajući danas Krležine knjige, »bez predaha«, nerijetko se osjeća vlastito udaljavanje od književnosti i ujedno nerazrješivu povezanost uz dotično djelo. To odbijanje i to vezanje uz neko knji­ževno djelo, taj paradoks disponacije psihe, to je ono strašno, nemilosrdno lomljenje duše mladih ljudi, kad se u potpunosti čitalac predaje onom zamahu i snazi velikog autora, koje sugestivno preobličuju majstori u formiranju ljudske psihe i karaktera, i koje se kod nas može osjetiti tako snažno i otrovno, izim kod Krleže, valjda samo još kod Kranjčevića i Kamova. Nemalo svi ostali potiču i privlače literaturi naklonost publike: Matoš, zabavan zbog duhovitih doskočica i poučan zbog evropske naobrazbe i znanja, ohrabruje; Wiesner i Nikola Polić, kontemplativni i blagi, zadivljuju i čine čitaoca na mah zaljubljenim u poeziju i književnost, ali ga i uspavljuju u oblomovski mir i samozadovoljstvo lične ugodnosti. To posljednje, što je najgore, to je konformizam. Kranjčević je među prvima antikonformist; on, naprotiv ovima, mrvi, budi iz letargičnog sna nesvijesti, ruši pred sobom naše bijedne samoautoritete i samopouzdanja, naše sentimentalne predisponacije lirske naravi, kontemplativne no ne i samovitalne, odgojene nježnim franjevačkim duhom nabožnosti i miomirisnim cvijećem školske i arnoldovske poezije. Ne Preradovićeve, istina, ne nacionalnu u ilirskom nazdravičarskom smislu, već poeziju suvremenih autora i još nekih. Napokon, što je već najnaprednije i najrevolucionarnije na toj liniji: u ime francuskog simbolizma i rasadništva parnasijanizma i dekadencije, u ime Baudelairea, Verlainea, Musseta i Rilkea; od modernističke poezije Hrvatske Moderne: Matoša, Wiesnera, Nikole Polica do Tina Ujevića danas i hrvatskih mladih: Cesarića i Tadijanovića na primjer – mi smo svikli na bunu ponajviše tek u lirski formalnom pogledu (verslibristika Tadijanovićeva) i brecamo se neugodno pri dodiru s vehementnom životnom lirikom Kranjčevićevog istinskog revolucionarstva, Kamovljeve razuzdanosti i Krležine nihilističke analize čovjeka i društva.

Čovjek i društvo – ta je koncepcija pratila sveg Kamova kroz kratkotrajnost njegovog životnog puta. Pokušao je problem riješiti psihologijski. Učinilo mu se to nedovoljnim – ne u konačnom smislu (jer u konačnom je smislu sve, uostalom, bespredmetno), već manjkavo i jednostrano zbog momentane neaktuelnosti te taktike. Kamov, dakle, misli na taktiku; taj, koji će malo iza toga izgubiti svaki takt i oprez, i predati se sav afektu i ljutini svog iskrenog karaktera. Ne zadovoljivši se prostim »psihologiziranjem«, on prijeđe u revolucionarstvo, u socijalnu i kulturnu opoziciju, da tako skrha šiju svemu, što bi se usudilo da usprotivi njegovoj samosvijesti, njemu samome: inkarnaciji poštenog mozga i prečiste savjesti. Takav je on bio individualitet. No kao i svaka borba, nepromišljena ali iskrena, ne lukava nego otvorena, morala se i ova svršiti negativno za autora, kao što je to, uostalom, stvar posve obična: u rezignaciji i u nihilizmu, u sve svjesnijoj težnji kidanja i samouništenja. Uzalud se Kamov otimao svojom anarhičnom naravi prilivu tih nebuloznih osjećaja slabosti. Njega muči progonstvo života. On bi htio biti slobodan, a sapinje ga se u ropstvo najgluplje svakidašnje konvencije. Gonjen životom, on nije toliko pogođen siromaštinom svog materijalnog stanja, koliko mizernim intelektualnim stanjem svoje građanske okoline, moralno zauvijek posrnule. On sâm sebe goni po trnju i po bespućima, nemiran i nestaložen kao Przybyszewski, u stalnoj krizi zdrave ljudske svijesti u bolesnoj i zaraženoj atmosferi društva. Mnogi smatrahu Kamova, kao što smatrahu još i Klabunda, zbog stalnog duševnog nemira i promjenljivosti skoro nestalnim, sve zbog silnog unutrašnjeg dinamizma; a baš je Kamov težio za mirom i gledao u hladnim, promišljenim sjevernjacima Ibsenovog kova vrjednijeg čovjeka, dok južnjaka, vatrenog i nemirnog, opisao je upravo s nekom nasladom od mržnje i psihološke brutalnosti na način pirandellizma: »on ne zna misli, što gazi prošlost; on ne ma intelekta, što pijucka na tradicije; on ne zna čovjeka. što ruši obitelj«. U grčevima vlastite stvarnosti, nervozan, tuberkulozan, otrovan, on ispušta krik sličan urliku i jauku, ali nikad ne i cviljenju i poniznosti. On je dobar i blag, kao onaj urednik nekih novina iz Hamsunove priče, ali njegove »riječi iza sebe gdje god bi pale, ostavljale bi krvave masnice«. Dosta je tih običnih, svako­dnevnih mozgova, kao da nam govori, mediokriteta i filistera, tih umnih piljarica; a svaki je građanin po jedna zdrava piljarica, i po intelektu i po karakteru. Dosta je tih običnih mozgova filisterskih, koji zbog te svoje vulgarne običnosti – gluposti i crvijivosti – postaju neugodno neobični: osobito zli i pokvareni, naročito plitki i maloumni. Mučen predosjećanjem kratkotrajnosti svog bivstvovanja, Kamov sâm nastoji da načinom svog živovanja skrati tok života, vjerujući da taj jedan momenat, »što gleda milijun drsko, porugljivo i prezirno«, ne vrijedi spram vječnosti sve one duševne patnje, koja ga obvladala. Njega ne progone uspomene, jer ih nije mogao da ima, zato što dvadesetgodišnjak više misli na budućnost nego na prošlost, a Kamov, vidjevši promašenost te prošlosti, uviđa i bezizlaznost položaja i s time i besmislenost budućeg. On se s baudelaireovskim odvraćanjem gadi svoje bolesne sredine i onog historij­skog nimbusa malograđanskog kulturnog uspeća, dokle je dotjerao dvadeseti vijek sa svojim građanstvom i društvom uopće, ljudima i idejama, umjetničkim tvorevinama i »ulicama, gdje stotine stopala ne ostavljaju na trotoaru ni jednoga traga« (Kamov). Tada još preostaje jedino neizbježivost smrti: Smrt će nas spasiti, nema više nikoga, tko bi nam prostro, umornim putnicima, mek ležaj i spasio nas muka. Hrist je promašen. Njegova etika jest etika donkihotštine i uzaludnosti: lijepa u osnovi, kao i svaka ideja u porođajnim mukama, nemoguća i izigrana u izvedbi. Istinski pjeva Kranjčević:

Na Golgoti je umr’o i sviet za to znade,
Al’ od te žrtve davne još ploda ne imade.

Teorija, koja će ostati vječita, ali i vječiti primjer, kako praksa stvarnosti znâ zanijekati koncepciju na prvom koraku u život; to je kao grimasa, koja ne može biti nikad tako zorno namještena, da bi adekvatno – forma i sadržaj – izrazila duh. Ona ostaje uvijek samo teatralna afektacija.

*

Spojivši u svom spontanom umjetničkom djelotvorstvu tri vrijedna ideološka momenta književnog smjera – momenat psihološki, momenat revolucionarstva i skeptičke rezignacije – Kamov daje impresivno sliku svoje hamletovske mladosti i hamletovskog svršetka: krvavi napor i duševnu bitku s podmuklim neprijateljem iracionalnih dimenzija, koji zbog svoje neopipljive i nesavladive obimnosti postaje već misterij, i konačno, ne samo kapitulaciju, nego i smrt. Kamov nije kapitulirao u svom neslaganju sa životom, to se ne bi moglo reći, ali je svakako pao već u početnoj ofanzivi svoje borbenosti – i to pao kruto, fizički i neočekivano. Njegovo izdvajanje iz životne stvarnosti vlastite sredine isprva nije moguće, čini se da je srastao uz tu svakidašnju realnost; iz nje on gradi svijet svoje poezije i svog mentalnog života, pomalo tek zanesen čarom ladanjskih rekvizita: priroda i osjećaji, a iznad svega neka panteistička, naturalna ljubav za život strasti i krvotoka. No pomalo on predstavlja sve više udaljavanje iz trivijalne i mlake svakidašnjosti, pliva u romantičarskim zanosima poput Kranjčevića: za borbu barikada, za impulzivniji život širih horizonata, makar i život bluda, krvi i mučenja, samo neka je život u punom intenzitetu kretanja doživljajnog kolopleta. On mrzi zatvoreni krug određene šenoinske šeme, on je, prema riječima VI. Čerine, »u vječnom ratu proti starom«, protiv sumnjivih i malovrijednih šenoinskih tradicija, koje usporavaju korak napretka, a podržavaju klerikalizam i reakcionarstvo. Od silne zakrvavljenosti doživljaja svijet Kamovljevih priča postaje neobično grozomoran i zaprepaštava svojim patološkim ekscesima; to je svijet njegovih duševnih senzacija: suptilnih, a istodobno grubih strasti, koje uzalud traži na raskrsnicama lutalaštva od Zagreba do Rima, Bologne i Barcelone; svijet doživljaja, kao magična mješavina različitih stvarnosti, onakovih kako se najčešće očituju u ljudskoj izobličenosti ludog života noćnih lokala (dakle naturalistički), i svijet literarnog proćućenja, proosjećanja životnog nihilizma svoje psihološke i filozofske konstrukcije intelekta i psihe. On gleda stvari senzualistički doživljajno, instinktom čovjeka-životinje, prema jasnoj i nedvojbenoj devizi toga stava: »nihil est in intellectu quod non prius fuerit in sensu« (ničeg nema u razumu, što prije ne bijaše u čulima). Njegova vlastita nesreća i tragična kob prošla je sva njegova čula i razum, i to je međusobno približavanje onih dvaju svjetova, čiji dodir znači bezuvjetno kata­strofu: nihilizam, rezignaciju na hamletovski način, i pod tim lu­đačkim modusom samouništenja – smrt. Možda je to »iđenje ususret smrti« nesvjesnije nego mi to mislimo, i instinktivno, no faktično je da to umorni mladić Kamov čeka kao »konačno rješenje« i kao izlaz iz zapletenosti svih onih životnih, ovozemaljskih i prekogrobnih problema, koji mu raspinjahu dušu, mutijahu mir stvaralaštva i stavljahu misli u nered. On sa smrću računa ne baš oduševljeno, jer tako nitko ne želi sebe likvidirati ni u najočajnijem momentu, ali predosjeća nužnost vrtloga, koji će ga povući iz ove glupe i dosadne površinske ustajalosti na šutljivo grobno dno. U dubinu, u dubinu, kliče mu mlada duša, svi nervi i sav um. On ječi bolno u duševnim ranama onemoćale mladosti, a to iz njega urliče i plače čovjek, koga su svukli i gologa ga išibali, popljuvali, ismijali. Izbijen, Kamov ipak ne klonjava do gogoljske pokornosti i puzanja, on je, sve tako ponižen i srušen, ipak još gord i superioran u donkihotski ustrajnom pristajanju uz svoju ideju i nepomirljivost s publikom, s gomilom, sa silom. On se ruga svojim ugnjetačima, koji su ujedno ugnjetači sviju slabih i porobljenih. On postaje buntovan do neizdržljivosti. On na svim linijama sprovodi konzekventno svoje revolucionarstvo i neslaganje s glupom većinom hrvatske javnosti i »kulturne oligarhije«, davajući, ako ne socijalni revolt, ono bar nesklad morala (izmišljenog i iskonstruiranog u građanskim zakonima) na jedan podvaljivački sablažnjivi način beskrupuloznog mladića (»Nema zakona vrhu mene i umrli su zakoni za mene … nema mi mjesta među ljudima i kažnjiva je riječ moja…«), željan pijane strasti bluda i alkohola, u neobuzdanom iživljavanju strasnog zanosa za ženu-bludnicu i za ljubav, nekad patetičnu, no nerijetko i prostituisanu sa centralnom tačkom u punom zadovoljenju »živinskih instinkata«: »Pođi pred oltar… a onda… u hladne plahte kreveca…, alkohol bijasmo bitka, alkohol bijasmo puti« (»Kitty«). Ta ljubav, vratolomna strast i čulni nagon prkosnog isticanja geni­talija, to je često puta toliko silna gromada seksualnog afekta, da mrvi moral i predrasude malograđana i kao »moral insanity« tjera da sablazni i perverznog veličanja seksualnih odnosa. Kod Kamova je to iživljavanje jedne mladosti, na uštrb moralnih shvaćanja konzervativnih artističkih usidjelica, neusiljeno, jer je nužno i uslovljeno onim bolnim krležijanskim osjećanjem ništavila i vlastite prolaznosti, i u očajnom trzanju kao smrtni trnci ono prožima i autora i čitaoca, kao nesumnjivi znaci neprobudive i vječne hladnoće. Samrtnički hropac Kamovljev nije sâm od sebe, no nije ni od straha, najmanje je pak silovan, – on je zato, jer sam Kamov tako hoće, jer je svjestan svoje nemoći i uzaludnosti svakog suzdržavanja, i jer je svjestan dotadanje dostatnosti, a u buduće – suvišnosti.

*

Teško bi bilo odrediti, dokle će psihologijska sposobnost Kamovljevog talenta razviti karakter njegove proze. Svakako je tačno, da bi mu bujnost temperamenta i revolucionarnost misli posmetali kod uspona do psihološkog vrhunca isključive psihologije, a da se pri tom ne razlije slobodno od psihologijskih do socijalnih kota literarne prostranosti, i tako – ne možda da pokori – već ublaži isključivost psihološkog razmatranja. Slučaj, koji je možda jasnije obilježen u sudbini i svršetku misaonog blizanca Kamovljevog – Ulderika Donadinia, za koga su kritičari tvrdili da obećava psihologije na varijantu à la Dostojevski, i koji je pao kao žrtva isto takovih unutrašnjih protivurječnosti kao i Kamov: borbenost socijalne naravi i nihilizam ličnog uvjerenja. Sve to odvelo je nesretnog Donadinia, kao i Kamova, iz teorijske ozbiljnosti psihološke analize, naučene kod Lombrosa, Sighelea i Ferria, u impulzivnost kritičara socijalnog nereda. Kamov, već u tako ranoj mladosti vrstan psiholog, ipak nije, kao ni Donadini, rođen da se razvije do takovog psihološkog pisca, koji će svakom sižeu, temi i objektu pristupati hladno maupassantski i realistički neposredno poput Stendhala, Zole, Andrejeva i Čehova, kao kirurg kad pristupa unutrašnjem seciranju ljudskog leša. U Kamovu vlada prije nered, zbog nemira, nego učenjački mir i staloženost; u njemu je sve disharmonično, još bolje reći: u njemu je samo vapaj za apolinskom harmonijom ljepote, stvarno tako »kržljave, mršave i šepave«, zablaćene sviješću, koja propovijeda – savjest, dok ta savjest i svijest i ljepota leži pokopana u dnu dna i uzalud ječi, kao povik »upomoć«; viče hoffmansthalovski prodirno, u osjećanju diskrepancije stvari i pojava, što muče i gone neizbježivo u donadinievski očaj, ludilo i smrt. To je stiliziralo konačno – ne samo njegov intelekt i karakter, već i njegovu književnost, njegov književni karakter i intelektualizam. Otud je svijet Kamovljevih priča donekle srodan svijetu iz Dostojevskijevih romana (no svakako bliži fantastičnom maštalaštvu Poeovom), koji se bliži opisu životnog dna i ljudskog taloga, mladom Gorkom i Čehovu uopće: luđaci, manijaci, hulje, paralitici, neurastenici. Taj svijet kandidata stenjevačkih (Kamov je na nesreću sâm takav kandidat, ili ludnice ili groblja, pa što odabere), kandidati tamnice i smrti, u Kamovljevoj prozi zahvaćeni su u manjem obimu, ne samo po opširnosti opisa, već i po ograničenosti koncepcije – što je i razumljivo kad se uvaži kraći vijek Kamovljevog stvaralaštva. U Kamovljevoj svijesti tek se počeše javljati prvi patološki motivi ljudskog zločina i pokvarenosti, i poduprt nastojanjima i otkrićima Lombrosovim, on brže stavlja to na papir, nervozan od žurbe i napetosti nerava, ne još toliko »motivirano« psihologijom, kako je to nadnaravno uspijevalo velikom Rusu, ali zato bliže socijalnoj uslovljenosti kolektiva i društva. Bez mistike i bez mraka, u punijem svjetlu znanstvenog otkrića, to što je Dostojevski bezumno izbjegavao! Kamov te svoje »patološke tipove«, koji nisu uvijek patološki s medicinskog stanovišta, već iskreni i časni individualiteti, i zato običnom građaninu nerazumljivi i ludi – ne iznosi iz mržnje prema čovječanstvu, već iz mržnje prema zlu i dvoličnosti u ljudskom rodu, zbog onog odvratnog socijalnog kastiranja ljudi na ljude i neljude, na manje vrijedne i na one privilegirane, misleći uvijek svim svojim simpatijama na dobrobit malih i siromašnih ljudi, grozeći se bogatašima, snobovima i silnicima. Na Kamova bi se mogle primijeniti njegove vlastite riječi uz leš pjesnika Kranjce vica: »U njeg ima trpnje, ali ne askeze«, najmanje pak prevrtljive, farizejske i katoličke, one prividno moralne i svetačke, stvarno fanatičke sumanutosti iz straha za vlastitu budućnost, ne toliko ovozemaljsku, koliko nebesku, u redovnom toku svog građanskog života. On ne bježi od ljudi poput onog Maupassantovog pustinjaka, kojeg besprimjerna vlastita razbludnost i rodoskvrnuće goni na kajanje i askezu, već iz osjećaja neslaganja s ljudima i njihovim životnim zakonima, bez obzira na vlastiti udes.

Zbog toga i zbog svega danas se Kamovljevi spisi još uvijek ne čine tako bezopasni, kao što se mnogima čine djela Dostojevskog; nakon dvadeset i više godina ona su još uvijek goruće aktuelna da se s rizikom preštampavaju i objavljuju hrvatskoj javnosti. Svjedočanstvo njegovih savremenih nakladnika o nepovoljnom dobu za izdavanje Kamova nije samo karakterizacija našeg vremena, već i karakterizacija Kamova. On još uvijek ostaje u rukopisima i rijetkim zastarjelim izdanjima, pristupačnim samo odabranim bibliofilima. Zar je premalo od njega ostalo, i od toga previše nemirnog, da se sav objavi svijetu kao pisac u najpotpunijem smislu književnih zadataka? Kao dvadesetgodišnjak Kamov je ostavio više nego bi se moglo očekivati od njegove mladosti, zrelije i ozbiljnije nego je to običaj među svršenim ljudima dubokih staračkih godina, renomi­ranih književničkih imena i ne na – indexu.

[i] Janko Polić Kamov rođen je 1886. u Pećinama kraj Sušaka.

MILAN SELAKOVIĆ (Zagreb)

Janko Polić Kamov – sabrana djela

All four original volumes of Kamov’s work, with dust jackets. Published by the ‘Otokar Keršovani’ publishing company in Rijeka. Edited by Dragutin Tadijanović, artwork by Miljenko Stančić.
Vol. 1 – Pjesme, novele i lakrdije 1956
Vol. 2 – Isušena Kaljuža 1957
Vol. 3 – Drame 1957
Vol. 4 – Članci i feljtoni – pisma 1958
Kamov sabrana djela