The 1940 edition of Hrvatski književni zbornik published by HKN contained this essay about Janko Polić Kamov by Milan Selaković.

JANKO POLIĆ KAMOV

»Grob, rekoh, to je naše društvo… I ja se probudih u tome grobu. … Živ medu mrtvacima kojima je dobro… I onda izgrizao vene, razderao meso, uništio se sâm, pošto sam bacio zadnji i prvi pijev – labuđi pijev – božansku, satansku, veličanstvenu psovku.«

To je eto Kamov. Sablasan grohot »velikog psovača« i pjesnika »nemirnih, lelujavih čežnja«! No ne zaboravimo iznad svega, da je buntovnik najbuntovniji među revolucionarima, kome ni anarhizam nije dovoljan ekstrem u razornoj dosljednosti, šta više i premalo sposoban da sruši sve do temelja: nevaljalost društva i opačine ljudske ćudi. U tome je postupku, prema teorijama konzekventnosti i ustrajnosti, i značaj talenta Kamovljevog. Nesretni dečko Kamov, dvadesetgodišnjak i jedva nešto više, vršnjak maše mladosti, završio je nečujno u bolnici Santa Cruz u Barceloni, daleko od domovine, 1910. godine, kao prognanik i bosjak. Njegova jednostavna mladost, žedna romantike i doživljaja, biti će nam tim lakše shvatljiva, jer je takova mladost nekako i naša. Ništa ne smeta vremensko rastojanje između nas i Kamova, i »bit ondašnjeg vremena« za razliku od ovog »današnjeg«. Živeći u dobu muzikalne poezije hrvatskih modernista, danas od tih još živih: Ljube Wiesnera, Nikole Polića, Tina Ujevića, Vladimira Nazora i Ive Andrića, mi smo u stanju da tek izdalje osluškujemo puls tonova i snage čisto lirske i pjesničke, dakle poeziju samo u odjecima, no ličnu pulsaciju Kamovljeve sudbine osjećamo vlastito i neposredno, kao što je u svoje vrijeme osjećao sâm autor i tek bolji dio literarne publike. Mladost, luda no i požrtvovna, nemirna i bolna, ispunjena velikim željama, iluzijama i pokušajima nedohvatnih akcija! Bolna mladost Kamovljeva i bolna mladost naša. Koliko analognih životnih komponenata! Zbog toga nam je i lako pisati o njemu.

*

Smrt ga preotela životu, a njemu je jedva 23 godine[i]: djetinjstvo i zagrebačka, skitalačka mladost, glava puna literarnih zamjesa i revolucionarnih ideja, a nijedna godina, nijedan dan zrelog muža. Pa ipak, gle!, kako mu je samo zrelo to momaštvo i produbljeno upravo filozofskim shvaćanjem i dubokim iskustvom: od groznog života, u groznoj retrospektivi duhovnih doživljavanja materijalne stvarnosti, koliko samo sagrađenog duha, uma i čudnog dara, koji se, i prema Lombrosovim zakonima međusobnog prožimanja duhovnih krajnosti (genije ili luđak?) i prema Kamovljevom primjeru, spaja s luđakom-lutalicom u jedinstvu tih malobrojnih spisa. Kamov, kao Klabund, žudi promjenâ. Ogromnu i vječitu promjenu stvari i događaja, da u neprekidnom obnavljanju stvarnosti nađe tajanstvo nepoznatih stvari. »Nikad u gradu jednom ne ostaj dulje od pola godine« – pjeva Klabund. Na toj liniji uznemirenosti kreće se i Kamov. Klabundovski propovijeda promjenu života. Bježi od doma. Luta. U isprekidanom nizu grozničavih rečenica, koje su često puta forma nove ekspresionističke književnosti, on daje napore svoje mladosti i svoga talenta. Dvadesetitri godine života! Zar je time uopće i načet jedan zdravi ljudski vijek, jedna nemalo stoljetna faktičnost života? Odgovor, vrlo eklatantan i skoro precizan, iako još neizmodeliran do potpune glatkoće površine i forme, leži u sadržaju i smislu posljednjih godina Kamovljevih; one mu opravdavaju dostojanstvo mladog talenta, a riječi, koje prate njegov značaj (začudnu brzinu u primanju utisaka i proživljavanju stvarnosti), karakteriziraju najbolje ozbiljnost stanja: »Sve za tren! Za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren, što je u nečijem životu – stoljeće…« Iz malih opservacija rastu velike realnosti; život i tvar, ideje i životne konstelacije dodiruju se i odlučuju stvarnošću u presudnim momentima; kulmeni tada padaju kao popljuvani idoli u kal i blato, iz nirvane penje se ljudska misao do uzvišenosti. Uvijek tako: veliki gestovi svršavaju se u ludilu ili ludilo rodi čovjeka. Glè samo što nam reče Kamov: za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren; tren, što u nečijem životu znači stoljeće. Primjer Kamovljeva života i svršetka svjedoči taj pojam ljudskog ništavila i prolaznosti.

Čitajući danas Krležine knjige, »bez predaha«, nerijetko se osjeća vlastito udaljavanje od književnosti i ujedno nerazrješivu povezanost uz dotično djelo. To odbijanje i to vezanje uz neko knji­ževno djelo, taj paradoks disponacije psihe, to je ono strašno, nemilosrdno lomljenje duše mladih ljudi, kad se u potpunosti čitalac predaje onom zamahu i snazi velikog autora, koje sugestivno preobličuju majstori u formiranju ljudske psihe i karaktera, i koje se kod nas može osjetiti tako snažno i otrovno, izim kod Krleže, valjda samo još kod Kranjčevića i Kamova. Nemalo svi ostali potiču i privlače literaturi naklonost publike: Matoš, zabavan zbog duhovitih doskočica i poučan zbog evropske naobrazbe i znanja, ohrabruje; Wiesner i Nikola Polić, kontemplativni i blagi, zadivljuju i čine čitaoca na mah zaljubljenim u poeziju i književnost, ali ga i uspavljuju u oblomovski mir i samozadovoljstvo lične ugodnosti. To posljednje, što je najgore, to je konformizam. Kranjčević je među prvima antikonformist; on, naprotiv ovima, mrvi, budi iz letargičnog sna nesvijesti, ruši pred sobom naše bijedne samoautoritete i samopouzdanja, naše sentimentalne predisponacije lirske naravi, kontemplativne no ne i samovitalne, odgojene nježnim franjevačkim duhom nabožnosti i miomirisnim cvijećem školske i arnoldovske poezije. Ne Preradovićeve, istina, ne nacionalnu u ilirskom nazdravičarskom smislu, već poeziju suvremenih autora i još nekih. Napokon, što je već najnaprednije i najrevolucionarnije na toj liniji: u ime francuskog simbolizma i rasadništva parnasijanizma i dekadencije, u ime Baudelairea, Verlainea, Musseta i Rilkea; od modernističke poezije Hrvatske Moderne: Matoša, Wiesnera, Nikole Polica do Tina Ujevića danas i hrvatskih mladih: Cesarića i Tadijanovića na primjer – mi smo svikli na bunu ponajviše tek u lirski formalnom pogledu (verslibristika Tadijanovićeva) i brecamo se neugodno pri dodiru s vehementnom životnom lirikom Kranjčevićevog istinskog revolucionarstva, Kamovljeve razuzdanosti i Krležine nihilističke analize čovjeka i društva.

Čovjek i društvo – ta je koncepcija pratila sveg Kamova kroz kratkotrajnost njegovog životnog puta. Pokušao je problem riješiti psihologijski. Učinilo mu se to nedovoljnim – ne u konačnom smislu (jer u konačnom je smislu sve, uostalom, bespredmetno), već manjkavo i jednostrano zbog momentane neaktuelnosti te taktike. Kamov, dakle, misli na taktiku; taj, koji će malo iza toga izgubiti svaki takt i oprez, i predati se sav afektu i ljutini svog iskrenog karaktera. Ne zadovoljivši se prostim »psihologiziranjem«, on prijeđe u revolucionarstvo, u socijalnu i kulturnu opoziciju, da tako skrha šiju svemu, što bi se usudilo da usprotivi njegovoj samosvijesti, njemu samome: inkarnaciji poštenog mozga i prečiste savjesti. Takav je on bio individualitet. No kao i svaka borba, nepromišljena ali iskrena, ne lukava nego otvorena, morala se i ova svršiti negativno za autora, kao što je to, uostalom, stvar posve obična: u rezignaciji i u nihilizmu, u sve svjesnijoj težnji kidanja i samouništenja. Uzalud se Kamov otimao svojom anarhičnom naravi prilivu tih nebuloznih osjećaja slabosti. Njega muči progonstvo života. On bi htio biti slobodan, a sapinje ga se u ropstvo najgluplje svakidašnje konvencije. Gonjen životom, on nije toliko pogođen siromaštinom svog materijalnog stanja, koliko mizernim intelektualnim stanjem svoje građanske okoline, moralno zauvijek posrnule. On sâm sebe goni po trnju i po bespućima, nemiran i nestaložen kao Przybyszewski, u stalnoj krizi zdrave ljudske svijesti u bolesnoj i zaraženoj atmosferi društva. Mnogi smatrahu Kamova, kao što smatrahu još i Klabunda, zbog stalnog duševnog nemira i promjenljivosti skoro nestalnim, sve zbog silnog unutrašnjeg dinamizma; a baš je Kamov težio za mirom i gledao u hladnim, promišljenim sjevernjacima Ibsenovog kova vrjednijeg čovjeka, dok južnjaka, vatrenog i nemirnog, opisao je upravo s nekom nasladom od mržnje i psihološke brutalnosti na način pirandellizma: »on ne zna misli, što gazi prošlost; on ne ma intelekta, što pijucka na tradicije; on ne zna čovjeka. što ruši obitelj«. U grčevima vlastite stvarnosti, nervozan, tuberkulozan, otrovan, on ispušta krik sličan urliku i jauku, ali nikad ne i cviljenju i poniznosti. On je dobar i blag, kao onaj urednik nekih novina iz Hamsunove priče, ali njegove »riječi iza sebe gdje god bi pale, ostavljale bi krvave masnice«. Dosta je tih običnih, svako­dnevnih mozgova, kao da nam govori, mediokriteta i filistera, tih umnih piljarica; a svaki je građanin po jedna zdrava piljarica, i po intelektu i po karakteru. Dosta je tih običnih mozgova filisterskih, koji zbog te svoje vulgarne običnosti – gluposti i crvijivosti – postaju neugodno neobični: osobito zli i pokvareni, naročito plitki i maloumni. Mučen predosjećanjem kratkotrajnosti svog bivstvovanja, Kamov sâm nastoji da načinom svog živovanja skrati tok života, vjerujući da taj jedan momenat, »što gleda milijun drsko, porugljivo i prezirno«, ne vrijedi spram vječnosti sve one duševne patnje, koja ga obvladala. Njega ne progone uspomene, jer ih nije mogao da ima, zato što dvadesetgodišnjak više misli na budućnost nego na prošlost, a Kamov, vidjevši promašenost te prošlosti, uviđa i bezizlaznost položaja i s time i besmislenost budućeg. On se s baudelaireovskim odvraćanjem gadi svoje bolesne sredine i onog historij­skog nimbusa malograđanskog kulturnog uspeća, dokle je dotjerao dvadeseti vijek sa svojim građanstvom i društvom uopće, ljudima i idejama, umjetničkim tvorevinama i »ulicama, gdje stotine stopala ne ostavljaju na trotoaru ni jednoga traga« (Kamov). Tada još preostaje jedino neizbježivost smrti: Smrt će nas spasiti, nema više nikoga, tko bi nam prostro, umornim putnicima, mek ležaj i spasio nas muka. Hrist je promašen. Njegova etika jest etika donkihotštine i uzaludnosti: lijepa u osnovi, kao i svaka ideja u porođajnim mukama, nemoguća i izigrana u izvedbi. Istinski pjeva Kranjčević:

Na Golgoti je umr’o i sviet za to znade,
Al’ od te žrtve davne još ploda ne imade.

Teorija, koja će ostati vječita, ali i vječiti primjer, kako praksa stvarnosti znâ zanijekati koncepciju na prvom koraku u život; to je kao grimasa, koja ne može biti nikad tako zorno namještena, da bi adekvatno – forma i sadržaj – izrazila duh. Ona ostaje uvijek samo teatralna afektacija.

*

Spojivši u svom spontanom umjetničkom djelotvorstvu tri vrijedna ideološka momenta književnog smjera – momenat psihološki, momenat revolucionarstva i skeptičke rezignacije – Kamov daje impresivno sliku svoje hamletovske mladosti i hamletovskog svršetka: krvavi napor i duševnu bitku s podmuklim neprijateljem iracionalnih dimenzija, koji zbog svoje neopipljive i nesavladive obimnosti postaje već misterij, i konačno, ne samo kapitulaciju, nego i smrt. Kamov nije kapitulirao u svom neslaganju sa životom, to se ne bi moglo reći, ali je svakako pao već u početnoj ofanzivi svoje borbenosti – i to pao kruto, fizički i neočekivano. Njegovo izdvajanje iz životne stvarnosti vlastite sredine isprva nije moguće, čini se da je srastao uz tu svakidašnju realnost; iz nje on gradi svijet svoje poezije i svog mentalnog života, pomalo tek zanesen čarom ladanjskih rekvizita: priroda i osjećaji, a iznad svega neka panteistička, naturalna ljubav za život strasti i krvotoka. No pomalo on predstavlja sve više udaljavanje iz trivijalne i mlake svakidašnjosti, pliva u romantičarskim zanosima poput Kranjčevića: za borbu barikada, za impulzivniji život širih horizonata, makar i život bluda, krvi i mučenja, samo neka je život u punom intenzitetu kretanja doživljajnog kolopleta. On mrzi zatvoreni krug određene šenoinske šeme, on je, prema riječima VI. Čerine, »u vječnom ratu proti starom«, protiv sumnjivih i malovrijednih šenoinskih tradicija, koje usporavaju korak napretka, a podržavaju klerikalizam i reakcionarstvo. Od silne zakrvavljenosti doživljaja svijet Kamovljevih priča postaje neobično grozomoran i zaprepaštava svojim patološkim ekscesima; to je svijet njegovih duševnih senzacija: suptilnih, a istodobno grubih strasti, koje uzalud traži na raskrsnicama lutalaštva od Zagreba do Rima, Bologne i Barcelone; svijet doživljaja, kao magična mješavina različitih stvarnosti, onakovih kako se najčešće očituju u ljudskoj izobličenosti ludog života noćnih lokala (dakle naturalistički), i svijet literarnog proćućenja, proosjećanja životnog nihilizma svoje psihološke i filozofske konstrukcije intelekta i psihe. On gleda stvari senzualistički doživljajno, instinktom čovjeka-životinje, prema jasnoj i nedvojbenoj devizi toga stava: »nihil est in intellectu quod non prius fuerit in sensu« (ničeg nema u razumu, što prije ne bijaše u čulima). Njegova vlastita nesreća i tragična kob prošla je sva njegova čula i razum, i to je međusobno približavanje onih dvaju svjetova, čiji dodir znači bezuvjetno kata­strofu: nihilizam, rezignaciju na hamletovski način, i pod tim lu­đačkim modusom samouništenja – smrt. Možda je to »iđenje ususret smrti« nesvjesnije nego mi to mislimo, i instinktivno, no faktično je da to umorni mladić Kamov čeka kao »konačno rješenje« i kao izlaz iz zapletenosti svih onih životnih, ovozemaljskih i prekogrobnih problema, koji mu raspinjahu dušu, mutijahu mir stvaralaštva i stavljahu misli u nered. On sa smrću računa ne baš oduševljeno, jer tako nitko ne želi sebe likvidirati ni u najočajnijem momentu, ali predosjeća nužnost vrtloga, koji će ga povući iz ove glupe i dosadne površinske ustajalosti na šutljivo grobno dno. U dubinu, u dubinu, kliče mu mlada duša, svi nervi i sav um. On ječi bolno u duševnim ranama onemoćale mladosti, a to iz njega urliče i plače čovjek, koga su svukli i gologa ga išibali, popljuvali, ismijali. Izbijen, Kamov ipak ne klonjava do gogoljske pokornosti i puzanja, on je, sve tako ponižen i srušen, ipak još gord i superioran u donkihotski ustrajnom pristajanju uz svoju ideju i nepomirljivost s publikom, s gomilom, sa silom. On se ruga svojim ugnjetačima, koji su ujedno ugnjetači sviju slabih i porobljenih. On postaje buntovan do neizdržljivosti. On na svim linijama sprovodi konzekventno svoje revolucionarstvo i neslaganje s glupom većinom hrvatske javnosti i »kulturne oligarhije«, davajući, ako ne socijalni revolt, ono bar nesklad morala (izmišljenog i iskonstruiranog u građanskim zakonima) na jedan podvaljivački sablažnjivi način beskrupuloznog mladića (»Nema zakona vrhu mene i umrli su zakoni za mene … nema mi mjesta među ljudima i kažnjiva je riječ moja…«), željan pijane strasti bluda i alkohola, u neobuzdanom iživljavanju strasnog zanosa za ženu-bludnicu i za ljubav, nekad patetičnu, no nerijetko i prostituisanu sa centralnom tačkom u punom zadovoljenju »živinskih instinkata«: »Pođi pred oltar… a onda… u hladne plahte kreveca…, alkohol bijasmo bitka, alkohol bijasmo puti« (»Kitty«). Ta ljubav, vratolomna strast i čulni nagon prkosnog isticanja geni­talija, to je često puta toliko silna gromada seksualnog afekta, da mrvi moral i predrasude malograđana i kao »moral insanity« tjera da sablazni i perverznog veličanja seksualnih odnosa. Kod Kamova je to iživljavanje jedne mladosti, na uštrb moralnih shvaćanja konzervativnih artističkih usidjelica, neusiljeno, jer je nužno i uslovljeno onim bolnim krležijanskim osjećanjem ništavila i vlastite prolaznosti, i u očajnom trzanju kao smrtni trnci ono prožima i autora i čitaoca, kao nesumnjivi znaci neprobudive i vječne hladnoće. Samrtnički hropac Kamovljev nije sâm od sebe, no nije ni od straha, najmanje je pak silovan, – on je zato, jer sam Kamov tako hoće, jer je svjestan svoje nemoći i uzaludnosti svakog suzdržavanja, i jer je svjestan dotadanje dostatnosti, a u buduće – suvišnosti.

*

Teško bi bilo odrediti, dokle će psihologijska sposobnost Kamovljevog talenta razviti karakter njegove proze. Svakako je tačno, da bi mu bujnost temperamenta i revolucionarnost misli posmetali kod uspona do psihološkog vrhunca isključive psihologije, a da se pri tom ne razlije slobodno od psihologijskih do socijalnih kota literarne prostranosti, i tako – ne možda da pokori – već ublaži isključivost psihološkog razmatranja. Slučaj, koji je možda jasnije obilježen u sudbini i svršetku misaonog blizanca Kamovljevog – Ulderika Donadinia, za koga su kritičari tvrdili da obećava psihologije na varijantu à la Dostojevski, i koji je pao kao žrtva isto takovih unutrašnjih protivurječnosti kao i Kamov: borbenost socijalne naravi i nihilizam ličnog uvjerenja. Sve to odvelo je nesretnog Donadinia, kao i Kamova, iz teorijske ozbiljnosti psihološke analize, naučene kod Lombrosa, Sighelea i Ferria, u impulzivnost kritičara socijalnog nereda. Kamov, već u tako ranoj mladosti vrstan psiholog, ipak nije, kao ni Donadini, rođen da se razvije do takovog psihološkog pisca, koji će svakom sižeu, temi i objektu pristupati hladno maupassantski i realistički neposredno poput Stendhala, Zole, Andrejeva i Čehova, kao kirurg kad pristupa unutrašnjem seciranju ljudskog leša. U Kamovu vlada prije nered, zbog nemira, nego učenjački mir i staloženost; u njemu je sve disharmonično, još bolje reći: u njemu je samo vapaj za apolinskom harmonijom ljepote, stvarno tako »kržljave, mršave i šepave«, zablaćene sviješću, koja propovijeda – savjest, dok ta savjest i svijest i ljepota leži pokopana u dnu dna i uzalud ječi, kao povik »upomoć«; viče hoffmansthalovski prodirno, u osjećanju diskrepancije stvari i pojava, što muče i gone neizbježivo u donadinievski očaj, ludilo i smrt. To je stiliziralo konačno – ne samo njegov intelekt i karakter, već i njegovu književnost, njegov književni karakter i intelektualizam. Otud je svijet Kamovljevih priča donekle srodan svijetu iz Dostojevskijevih romana (no svakako bliži fantastičnom maštalaštvu Poeovom), koji se bliži opisu životnog dna i ljudskog taloga, mladom Gorkom i Čehovu uopće: luđaci, manijaci, hulje, paralitici, neurastenici. Taj svijet kandidata stenjevačkih (Kamov je na nesreću sâm takav kandidat, ili ludnice ili groblja, pa što odabere), kandidati tamnice i smrti, u Kamovljevoj prozi zahvaćeni su u manjem obimu, ne samo po opširnosti opisa, već i po ograničenosti koncepcije – što je i razumljivo kad se uvaži kraći vijek Kamovljevog stvaralaštva. U Kamovljevoj svijesti tek se počeše javljati prvi patološki motivi ljudskog zločina i pokvarenosti, i poduprt nastojanjima i otkrićima Lombrosovim, on brže stavlja to na papir, nervozan od žurbe i napetosti nerava, ne još toliko »motivirano« psihologijom, kako je to nadnaravno uspijevalo velikom Rusu, ali zato bliže socijalnoj uslovljenosti kolektiva i društva. Bez mistike i bez mraka, u punijem svjetlu znanstvenog otkrića, to što je Dostojevski bezumno izbjegavao! Kamov te svoje »patološke tipove«, koji nisu uvijek patološki s medicinskog stanovišta, već iskreni i časni individualiteti, i zato običnom građaninu nerazumljivi i ludi – ne iznosi iz mržnje prema čovječanstvu, već iz mržnje prema zlu i dvoličnosti u ljudskom rodu, zbog onog odvratnog socijalnog kastiranja ljudi na ljude i neljude, na manje vrijedne i na one privilegirane, misleći uvijek svim svojim simpatijama na dobrobit malih i siromašnih ljudi, grozeći se bogatašima, snobovima i silnicima. Na Kamova bi se mogle primijeniti njegove vlastite riječi uz leš pjesnika Kranjce vica: »U njeg ima trpnje, ali ne askeze«, najmanje pak prevrtljive, farizejske i katoličke, one prividno moralne i svetačke, stvarno fanatičke sumanutosti iz straha za vlastitu budućnost, ne toliko ovozemaljsku, koliko nebesku, u redovnom toku svog građanskog života. On ne bježi od ljudi poput onog Maupassantovog pustinjaka, kojeg besprimjerna vlastita razbludnost i rodoskvrnuće goni na kajanje i askezu, već iz osjećaja neslaganja s ljudima i njihovim životnim zakonima, bez obzira na vlastiti udes.

Zbog toga i zbog svega danas se Kamovljevi spisi još uvijek ne čine tako bezopasni, kao što se mnogima čine djela Dostojevskog; nakon dvadeset i više godina ona su još uvijek goruće aktuelna da se s rizikom preštampavaju i objavljuju hrvatskoj javnosti. Svjedočanstvo njegovih savremenih nakladnika o nepovoljnom dobu za izdavanje Kamova nije samo karakterizacija našeg vremena, već i karakterizacija Kamova. On još uvijek ostaje u rukopisima i rijetkim zastarjelim izdanjima, pristupačnim samo odabranim bibliofilima. Zar je premalo od njega ostalo, i od toga previše nemirnog, da se sav objavi svijetu kao pisac u najpotpunijem smislu književnih zadataka? Kao dvadesetgodišnjak Kamov je ostavio više nego bi se moglo očekivati od njegove mladosti, zrelije i ozbiljnije nego je to običaj među svršenim ljudima dubokih staračkih godina, renomi­ranih književničkih imena i ne na – indexu.

[i] Janko Polić Kamov rođen je 1886. u Pećinama kraj Sušaka.

MILAN SELAKOVIĆ (Zagreb)