Članstvo u dhkp-u

Featured

08.09.2021 – Postao sam član dhkp-a.

Recenzija prijevoda kandidata Martina Mayhewa za članstvo u DHKP:

„Prijevod je sačinjen uspoređivanjem nekolicine izvornih verzija pripovjedaka. Postoji raniji prijevod izbora Kamovljevih priča…, a još je nekolicina priča objavljenih po književnim časopisima, ali je do sada Kamovljev opus bio relativno slabo dostupan čitateljima iz engleskog govornog područja, pa je ovaj novi prijevod dobrodošao. Kamovljeve se priče odlikuju duhovitošću, senzualnošću i jetkošću i Mayhewov prijevod vrlo uspješno dočarava i humor i ironiju i emotivna stanja autora. Iz njegovih popratnih tekstova vidi se da se prevoditelj sustavno bavio istraživanjem izvornih tekstova i autorova rječnika. Mayhew pokazuje istančan osjećaj za odabir prikladnih riječi i izraza i zorno prenosi čitatelju svoj entuzijazam za Kamova… Recenzent preporučuje prijam kandidata Martina Mayhewa u članstvo Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Moj profil: http://www.dhkp.hr/Drustvo/Clan/2891

On 8th September 2021 I became an official member of the Croatian Literary Translators Association after my collection of Kamov’s Farces & Novellas was positively reviewed for membership.

Farces & Novellas je dostupna na Modernist.hr, Amazonu i u mnogim knjižnicama.

http://www.dhkp.hr/Drustvo/Clan/2891

Novi List interview

This is a reproduction of my interview for Rijeka’s Novi List daily newspaper with Marinko Glavan published on 15.03.2020.

Životna želja! Prevesti Kamovljevu Isušenu kaljužu na engleski

Martin Mayhew, pisac, prevoditelj i novinar, Britanac je koji već 17 godina živi u Rijeci. U međuvremenu je stekao hrvatsko državljanstvo, a uz svakodnevne poslove prevođenja s hrvatskog na engleski te proofreadinga, posla u kojemu »dotjerava« već prevedene tekstove, bilo da je riječ o poslovnoj komunikaciji ili tekstovima pjesama domaćih bendova koji pjevaju na engleskom, kako bi bili posve u duhu engleskog jezika, započeo je s prevođenjem djela Janka Polić Kamova na engleski jezik. Već je preveo zbirku Kamovljevih pjesama Psovka, a velika mu je želja na engleski prevesti Isušenu kaljužu, vjerojatno najznačajnije djelo riječkog pisca, kako bi, ističe, ovaj čudesni roman predstavio čitateljskoj publici s engleskog govornog područja.

Da Hrvati sele u Veliku Britaniju nije ni najmanje neuobičajeno, no suprotnih primjera, poput njegovog, vrlo je malo, u stvari u čitavoj Hrvatskoj trajno živi svega šačica Britanaca pa na pitanje kako je uopće došlo do toga da se iz Brightona preseli u Rijeku, odgovara da je ispočetka sve bila čista slučajnost. U Rijeku i na Kvarner prvi je put stigao prije točno dvadeset godina, radeći kao novinar turističku reportažu s Kvarnera.

“Došao sam u zemlju o kojoj nisam znao puno. Radio sam za jedan časopis, a naš urednik imao je ponude turističkih zajednica iz gotovo cijelog svijeta da dođemo i pišemo reportaže o različitim destinacijama. Tog dana, kada se odlučivalo tko će u Hrvatsku, nitko od kolega novinara nije bio slobodan pa je urednik šetao po redakciji, pitajući „Tko želi ići u Hrvatsku?“. Kako u tom trenutku nisam imao puno nekog drugog posla, rekao sam „OK, ja ću to napraviti“. lako nisam imao pojma gdje idem niti što mogu očekivati. Kad sam rekao svojim prijateljima i poznanicima da idem u Hrvatsku, bilo je svakakvih reakcija, poput one da uzmem sa sobom pancirku, jer je tamo bio rat“, kaže Mayhew.

Niša na tržištu

Po dolasku, proveo je tjedan dana putujući po Primorju i otocima, s grupom od još pet turista i kako naglašava – fantastično se proveo.

„Na Cresu smo bili u Eko centru Beli, gdje zbrinjavaju ozlijeđene bjeloglave supove. Upoznao sam a zaljubio sam se ovu zemlju, i ovaj kraj. U iduće dvije godine promijenio sam posao, vratio sam se u tisak, kao menadžer za proizvodnju u velikoj tiskarskoj tvrtki, ali sam i još nekoliko puta posjetio Hrvatsku. Posao menadžera bio je vrlo stresan i jednom sam trenutku odlučio sve promijeniti, doslovce promijeniti svoj život. Odlučio sam preseliti se iz Brightona u Rijeku. Počeo sam učiti hrvatski i nakon godinu-dvije sam krenuo s prevođenjem i proofreadingom, tada uglavnom za lokalne ljude i tvrtke, ništa pretjerano znanstveno ili na razini prevođenja književnosti“, kaže Britanac.

Kroz godine provedene u Rijeku uspio je stvoriti vlastitu nišu na tržištu, u kojoj se bavi isključivo prijevodima s hrvatskog na engleski, ne i obrnuto, jer iako je, prema onome što smo čuli tijekom razgovora, hrvatski jezik savladao vrlo dobro, kao izvorni govornik engleskog jezika i pisac, smatra kako puno više može postići prevodeći hrvatske tekstove na engleski.

„Najviše se, zapravo, bavim takozvanim proofreadingom, provjerom ispravljanjem tekstova na engleskom koji su pisali Hrvati, kako bi taj tekst bio posve, ne samo gramatički i pravopisno ispravan, nego i u duhu engleskog jezika. Kroz sve ove godine zapravo sam sam stvarao svoj današnji posao. Bio sam uporan, učio sam hrvatski koji je za nas Engleze vrlo zahtjevan jezik. Sintaksa. gramatika, padeži, rodovi, sve je vrlo drugačije. Hrvatski, po svom sudu, ne .govorim baš najbolje, ali ga odlično razumijem, a to je najvažnije kada je riječ o prijevodima s hrvatskog na engleski“, kaže Mayhew.

Zaljubljen u Kamova

Posao mu je vrlo specifičan, posebno kada je riječ o proofreadingu. Radi se o, da tako kažemo, finom tuningu prijevoda s hrvatskog na engleski, u čemu je već stekao popriličnu reputaciju i broj klijenata.

„Dakle, ne govorimo o klasičnom prevođenju, nego o finim nijansama prevođenja. Ljudi mi pošalju tekst na engleskom i ono što ih zanima je zvuči li to zaista dobro. Zvuči li zaista onako kako bi to napisao ili rekao izvorni govornik. Na tom području surađujem I s nekim bendovima koji pjevaju na engleskom, poput Sarah & The Romans čije tekstove provjeravam. Stvorio sam mrežu poznanika i suradnika koji me dalje preporučuju drugim ljudima i tako to funkcionira“, kaže Mayhew.

Što se tiče prevođenja, „zaljubio“ se u Kamova. Do sad je preveo zbirku pjesama Psovka, a prijevod je objavio u vlastitom izdanju, specifičnom po tome što je uvez i grafički dizajn identičan izvornom, prvom izdanju Kamovljeve zbirke pjesama.

‘Psovka’ original edition and ‘The Curse’ in English – available on Amazon as ebook and paperback here

Kad sam prvi put čitao Kamova, za mene je to bilo otkriće. Bio sam oduševljen. Krenuo sam u prevođenje njegove poezije, trudeći sa da to bude zaista najbolji mogući prijevod. Čitajući njegova djela i prevodeći ih, odlučio sam napraviti i cijeli rječnik prijevoda njegovih izraza na engleski, što mi je pomoglo u daljnjem prevođenju, a na taj sam način i bolje upoznao hrvatski jezik, jer je on u svom pisanju koristio izraze i arhaična glagolska vremena kakva se u suvremenom hrvatskom više ne koriste. Želja mi je da napravim kvalitetan prijevod Isušene kaljuže na engleski i tražim izdavača koji bi bio spreman u tome sudjelovati. Riječ je o vrhunskom književnom djelu koje zaslužuje biti prevedeno na engleski kako bi došlo do šireg kruga čitatelja u svijetu. 1tažio sam potporu hrvatskog Ministarstva kulture, kao i britanske ambasade, ali potpora je uvjetovana nalaženjem izdavača Vjerujem da ću uspjeti naći izdavača zainteresiranog za ovaj projekt“, kaže Mayhew.

Modern and original editions of ‘Isušena kaljuža’
My collection of Kamov’s ‘Farces and Novellas’ is also available on Amazon. More details here.

Otvorene luke

Kao novinar proputovao je većinu europskih zemalja, ali kaže kako mu nigdje nije bilo tako lijepo, niti je igdje bilo tako mirno kao u Hrvatskoj, posebno u Rijeci i okolici, iako nije riječ o turističkom gradu. Rijeku je, ističe, izabrao zato jer je cijeli život živio kraj mora, iako je Brighton po pitanju turizma, kao jedno od najpopularnijih odredišta u Engleskoj, posve suprotan Rijeci.

„Brighton je vrlo orijentiran na turizam i vrlo popularan u Britaniji. Proputovao sam i dobar dio Hrvatske, ali sam odlučio da mi dom bude u Rijeci. Volim atmosferu ovog grada, volim, da tako kažem, onaj idealistički dio socijalizma koji se zadržao u ovom gradu. Rijeka i Hrvatska su, osim toga, vrlo sigurni. Možete se šetati sami, bilo kojim dijelom grada, u bilo koje doba noći, bez straha da će vam se dogoditi nešto loše. U nekim dijelovima Londona ili Brightona to nije moguće, ako šetate sami u neko doba noći, postajete meta pljačkaša I sam sam bio opljačkan na ulici u svom rodnom gradu, Brightonu. Osim toga, ljudi u Velikoj Britaniji su prestrašeni od terorističkih napada, a ovdje toga nema“, kaže Mayhew.

Rijeku je odabrao, što je i naglasio u svom nedavno objavljenom tekstu, zbog sličnosti s Brightonom. U oba slučaja riječ je o lučkim gradovima, otvorenima za ljude koji dolaze iz svih krajeva svijeta kroz dugi period povijesti.

„U Rijeci sam upoznao mnogo ljudi, ali nikad se nisam susreo s predrasudama Ovo je, kao i Brighton, vrlo otvoren grad. Doduše, nisam živio nigdje drugdje u Hrvatskoj parni je teško reći je li Rijeka drugačija od ostatka zemlje, ali uspoređujem je s onim što najbolje poznajem, a to je Brighton, koji je također vrlo otvoren, u kojemu se ljudi iz bilo kojeg dijela zemlje ili svijeta osjećaju dobrodošlo. Mislim da je mentalitet Rijeke drugačiji nego ostatka Hrvatske, jer je riječ o luci i industrijskom gradu u koji su oduvijek dolazili brodovi, pomorci, radnici, poslovni ljudi iz raznih krajeva, različitih nacionalnosti, što je stvorilo drugačiji mentalitet. Brighton je turističko središte i također imamo ljude koji dolaze izraznih krajeva. U Brightonu, kao i u Rijeci, prevladava mišljenje kako je grad drugačiji Od ostatka zemlje. Primjerice, iz Brightona je jedini zastupnik zelenih u parlamentu, dok je u ostatku zemlje izbor samo između laburista i konzervativaca. Mislim i da ovdje u Rijeci ima puno prilika, ako želite nešto učiniti, možete. Bit će prepreka, prvenstveno administrativnih, na koje se zbilja teško naviknuti, ali prilika ima Inače, birokracija u Hrvatskoj je zaista problem. Upoznao sam mnoge strance koji su ovdje došli s namjerom da ulažu, ali kad su vidjeli s kolikom birokracijom i papirologijom su suočeni, na kraju su odustali od svojih namjera Na kraju radije kupe kuću ili apartman, nego pokreću biznis, što je velika šteta“, kaže riječki Britanac.

Riječki EPK

Rijeka je, ističe, drugačija od ostalih hrvatskih krajeva uz obalu i po tome što nije turističko odredište, barem ne u segmentu masovnog turizma. Isprva ga je čudilo što u gradu, tijekom vrhunca turističke sezone, u srpnju i kolovozu, ne samo da nema turista u velikom broju, nego ni Riječana.

„Pitao sam zašto ljudi odlaze ljeti. što to Rijeka nema, a svi ostali gradovi uz obalu imaju. Ali s vremenom sam zaključio da je možda i bolje tako. Je li to dobro za Rijeku, ili loše, jer dolazi manje novca od turizma, ne znam. Nadam se da će projekt Europske prijestolnice kulture ipak dovesti više ljudi, iako je teško bilo što prognozirati, s obzirom na epidemiju koronavirusa“, kaže Mayhew.

Kao prevoditelj i sam je uključen u projekt Rijeka EPK 2020. Do sad je preveo cjelokupan katalog svih događanja tijekom riječkog prijestolovanja europskom kulturom, u dva navrata, što je rezultiralo pozamašnim izdanjem na engleskom jeziku u kojemu su predstavljena sva događanja planirana tijekom ove godine.

Prvo izdanje

„To je bio prilično velik posao. Prvo izdanje na engleskom bilo je otprilike upola kraće od drugog, a sada pripremam treće, koje će biti još opsežnije, kaže nam, pokazujući nam podeblju knjigu, katalog zbivanja Rijeka EPK.“

Drugo izdanje

„Zahvaljujući tom prijevodu dobro sam upoznat s programom događanja i zapravo sam zahvalan što sam imao priliku u tome sudjelovati. To mi je i prilika da pokažem što radim, ali i da engleskim medijima približim Rijeka EPK projekt. Do sad nisu pokazali neki golemi interes, ali ipak ga ima. Imam i dalje kontakte u Engleskoj, u medijima, ali oni su uglavnom zainteresirani za Dalmaciju ili Istru, kao najpopularnije turističke destinacije. Ne znam zašto ova regija nije toliko prepoznata, iako je geografski savršeno smještena, a ima i puno toga što vrijedi vidjeti i posjetiti. Možda biste vi meni to trebali objasniti“, kaže Mayhew.

Dvostruko državljanstvo

Uz Britansko, odlučio je uzeti i hrvatsko državljanstvo, što je, smatra, bio ispravan potez, nakon Brexita, jer ostaje građanin Europske unije. Snažno se protivi izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, što smatra potpuno pogrešnom politikom.

“Nisam siguran da su Britanci, glasajući o Brexitu, sasvim razumjeli za što glasaju. Nevjerojatno je da su za Brexit glasali birači laburista. Mislim da će Brexit naštetiti svima. Neki dijelovi Velike Britanije izgubit će mnogo, posebno zbog izostanka sufinanciranja projekata iz EU, poput Walesa, u kojemu je velik dio javnih projekata bio sufinanciran europskim sredstvima. Škotska će, vrlo vjerojatno, izglasati neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, ne vidim kako se to može spriječiti. Ali tu su i druge stvari, poput razmjene studenata, razmjene znanja, kulture, mislim da će svi na kraju biti na gubitku. Na primjer, čak i glazbenici iz Europe trebati će radnu vizu za nastup u Engleskoj. Glazba je važan dio mog života, a posebno me vesele nastupi britanskih izvođača u Hrvatskoj na koje redovito odlazim, no s vizama, tko zna hoće li i koliko tih nastupa ubuduće biti, hoće li im biti preskupo i prekomplicirano da nastupaju u Hrvatskoj. štete će nastati i po pitanju slobode kretanja, studentske razmjene, znanosti, industrije, svega“, kaže Englez.

O životu i radu u Hrvatskoj i Rijeci kaže kako je drugačiji nego u Brightonu.

„Život u Engleskoj puno je skuplji. Za stan koji ovdje plaćam tristo eura mjesečno u Brightonu bih plaćao barem tisuću. Izlasci, restorani i kafići ovdje su puno jeftiniji. Lako treba uzeti u obzir i da su plaće u Engleskoj znatno veće. U Hrvatskoj su plaće nedovoljne, a to utječe na čitavu kulturu življenja. Ovdje mladi ljudi ostaju živjeti s roditeljima znatno duže nego u Engleskoj, na primjer, jer nemaju dovoljno sredstava da žive sami. To stvara drugačiju sliku društva U Engleskoj, čim završiš školovanje, odlaziš od kuće i očekuje se da skrbiš sam za sebe. To u Hrvatskoj ne vidim i nisam na to navikao, jer sam i sam napustio roditeljski dom kad mi je bilo osamnaest“, kaže Mayhew.

Unatoč razlikama, kaže kako nema namjeru napuštati Hrvatsku. „Kada prestanem raditi i odem i mirovinu, mislim da ću ostati ovdje. Barem za sad, nemam namjeru seliti negdje drugdje. Ovdje sam si stvorio život, našao prijatelje, želim ostati u Rijeci“, zaključuje Mayhew.

Thanks to Marinko Glavan and Marko Gracin @ Novi List.
Ivana Brlić-Mažuranić i Janko Polić Kamov pod kontrolom – ja i Sabina Gvozdić. Ogulin – Rijeka 🙂

Janko Polić Kamov – The Curse – Psovka

Featured

My second book of the work of Janko Polić Kamov is the translation of his collection of nine poems which he published in 1907 – ‘Psovka‘ (‘The Curse‘).
The poems featured are:
Preludij – The Prelude
Pjesma nad Pjesmama – Song of Songs
Job
Mojsije – Moses
Pjesma suncu – Song to the Sun
Intermezzo
Dan mrtvih – Day of the Dead
Ledeni blud – Icy Debauchery
Finale

Kamov-Curse-front-cover

Also included are two articles: ‘Poe‘ – Kamov’s impression of Edgar Allan Poe and ‘Beneath the Aeroplane‘ his contemporaneous view of the beginnings of human aviation in Europe. Another addition is a collection of aphorisms published after his death in the Italian Futurist journal ‘Lacebra‘ in 1913.

I reconstructed the cover of the original 1907 edition.

It is available as a paperback, 50 pages, and ebook edition via Amazon.com here and Amazon.de, Amazon.it, Amazon.co.uk and also via many ebook channels such as Apple Books etc.

It is also available to buy from the publishers Modernist in Varaždin.

ebook ISBN: 978-1-912924-96-7
Printed edition ISBN-10: 1095863789 ISBN-13: 978-1095863787

You can listen to an online interview with me for Radio Rojc about translating Kamov and publishing in English here

Thank you to everyone who helped me with finishing this translation 🙂

Translating Kamov

Online interview from 2014

This is an interview conducted by Dario Sušanj for velikabritanija.net and published 09.09.2014. 

Janko Polić Kamov, a Croatian writer and a poet, died at a very young age, but left behind a major work of Croatian modernist literature: the novel ‘Isušena kaljuža’ (‘The Dried Up Mire’). Literary critics often agree that his work was way ahead of the worldwide movements which were to follow in the years after his death, like surrealism and modernism, with writers such as Joyce, Kafka and Camus later leading the way, and they often label Kamov’s work as ‘revolutionary’. However, Kamov’s novel and much of his work has never been translated into English and an Englishman living in Croatia, Martin Mayhew, is now working on translating Kamov’s important novel. As Martin is doing this, he is also compiling a unique glossary of archaic and almost forgotten Croatian words and phrases which he hopes will be useful to any future translators who may embark on a difficult task of translating a work of Croatian modernist literature into English.

“They set off on a walk. Across the square passed a funeral, a long cortège of men, women and some kind of craftsmen’s guild. The music slowly followed the sad and boring step, under the gloomy sky, on the unbearable Sunday, which had closed the shops, cleaned the marketplace, brought people out for a walk or made them yawn at the windows of their houses. It was after noon. There were people at the side, who were looking blankly at the procession. The colourful robes, both genders, young and old, all with the same looks, which were neither of sadness nor curiosity, but of a kind of long, protracted and half-dead look, that notices nothing, but sees everything. The tolling of bells rang out like somebody’s voices breaking up then returning, sinking and re-merging like a castaway at sea. Arsen stared at the coffin. Behind it there cried one young woman, throwing her head wildly into a handkerchief and twitching her shoulders as though wanting to shake off some burden.”

– An excerpt from the yet unpublished translation of “The Dried Up Mire” by Janko Polić Kamov, as translated by Martin Mayhew

Martin Mayhew has been living in Rijeka, Croatia, for about ten years; he first visited the country in 2000 as a journalist, on a tour organised by the Croatian Tourist Board, but in 2003 he moved from his hometown of Brighton to the city of Rijeka, one of the main ports in the Northern Adriatic and a city known for having a lively cultural and also alternative scene, not much unlike his own Brighton. As his association with Rijeka grew stronger and stronger, it is no wonder, of course, that Martin, as a lover of good literature, also quickly found out about the works of Rijeka-born writer and poet Janko Polić Kamov who had been briefly active in the early years of the 20th century. Martin decided to embark on a challenging and difficult task – we could even call it a linguistic adventure – to translate Kamov’s most important work, “The Dried Up Mire”, into English. This has never been done before, probably owing mostly to the complexity of the task and the fact that Kamov’s work is still not well known and recognised outside the region – even though he is often compared to other modernists such as Joyce or Kafka.

Martin recently published a few excerpts from his yet unpublished translation on his blog, hoping, of course, to be able to find a publisher who would be interested into bringing this key work of Croatian modernist literature one step closer to the English-speaking audience across the world. This is why I caught up with Martin, asking him a few questions about the challenges he faced whilst working on this translation.

Martin, this is a rather predictable question to begin with, but why Kamov? Except for the obvious Rijeka connection, how and why have you decided to translate his works?

When I first came to Croatia in 2000 I was given a copy of ‘Southerly Thoughts and Other Short Stories’ a collection of stories by Croatian writers. Amongst the collection were two by Janko Polić Kamov which grabbed my attention as being something extraordinary, gritty, uncompromising. A couple of years later when I began working as a translator in Rijeka I was approached to make an offer to translate his novel ‘Isušena Kaljuža’ into English. Unfortunately that deal did not come to fruition and so I decided to continue personally with the translation of Kamov’s work, primarily of his short stories which along the way would allow me to continue with the English version of his novel, the first chapter of which I had already completed and shelved. For me the more I translate his work, the more I relate to it, which is also something I think other readers experience and just recently I have discovered that there are also other people working on the translations of his works into two other languages.

Why do you feel that ‘The Dried Up Mire’ (‘Isušena kaljuža’) is or could be relevant to the English-speaking audiences today?

So many people here in Rijeka tell me that ‘Kaljuža’, and Kamov’s work in general, is very important for the history of Croatian literature, because it is said that his work was way ahead of the worldwide movements which were to follow after his death. Surrealism, modernism, avant-garde, existentialism and revolutionary are some of the labels which have been attached to his work. In his work he refers to the political events which were happening in Croatia (at his time under Austro-Hungarian rule), he was against the system and briefly spent time in prison for his political beliefs. In this sense he could be seen as a champion for independence or more clearly a champion against repression, hypocrisy, elitism etc. in general. His work deals mostly with the human condition, internal conflicts, heaven and hell, madness, the dark sides of life, society, sex, alcohol, violence, death and religion. He was an early pavement writer. So, in this way his relevance to the English-speaking audience is important in that his work, when translated well into English, will shed light on the history and literature of this part of the world, in a specific period of time but even more so on a style which pre-dates the movements which were approaching on the literary horizon.

“Isušena kaljuža” (“The Dried Up Mire”) by Janko Polić Kamov: today’s, modern edition to the left, and the original 1957 edition to the right. The original edition was first published almost 50 years after Kamov’s death.

Would you compare Kamov’s work to any of his contemporaries in the English-speaking world or, generally, in Europe? Kamov’s life was cut very short by illness, and while ‘Kaljuža’ is his most important work, who knows whether he might have even had a chance to be compared to the likes of Joyce and others, had he just lived longer?

Firstly I must say that I am not literary expert. My study of literature ended with secondary school Shakespeare in England, but saying that I do like to read, and Kamov’s work, for me, is exceptional and it certainly deserves to be translated well and published. In that way literary scholars can come to their conclusions about it. Yes, Croatian literary circles have compared Kamov to Joyce, Kafka and Camus and have concluded that ‘Isušena kaljuža’ is in the top ten of Croatian writing, if not number one. He himself was influenced by the writers of his time and makes references to them in his work. It would seem that his work was ignored or maybe even suppressed during his lifetime due to its content and possibly because of other, more influential writers. He wrote the novel from 1906-1909 but it didn’t see the light of day until 1957, almost fifty years after his death. If he had lived who knows what may have become of him.

I have followed your posts on Facebook as you worked on this translation and it seems you stumbled upon many Croatian words which have proven difficult, or at least challenging, to translate into English or even properly explain using modern Croatian. How difficult was it really to translate a modernist novel containing so many archaic words? 

Janko Polić Kamov was born in Rijeka, modern day Croatia but then part of the Austria-Hungary, on 17 November 1886, and died at a very young age, being just 23, on 8 August 1910 in Barcelona, Spain.

Kamov’s work includes a vocabulary a lot of which doesn’t seem to fit into what is today known as modern Croatian. Slavic versions of words from French, German, Italian are mixed in with what are now Serbian and Bosnian today which makes their translation into English a real investigation. This together with the fact that he uses two verb tenses – imperfect and aorist – which are virtually unused these days, and the flashbacks and surrealism in the stories which seem unconnected and random, plus the unusual syntactical structure of his sentences, means that translating his work, for me, has almost become a process of interpretation. Every now and then I will post a word on Facebook which I am struggling with and invite my friends to offer a solution, sometimes causing heated, but mostly good humoured, discussions.

You are also compiling a glossary of terms as you continue working on this translation. Do you feel this could be useful and relevant to other translators who might eventually decide to translate other works of literature from this period?

Yes, as I am translating his work I am compiling a glossary of almost every word he uses in all of his works – it contains at least three English equivalents of each word. In this way I don’t need to remember every single word when it appears again as I translate. In compiling this I have also compiled a dictionary of late 19th and early 20th centuries Serbo-Croatian to English from free online resources as well as a large selection of Croatian dialectal words. In this way I’m trying to use the English vocabulary from the same period as he wrote. In the end the final glossary of possibly 50,000 words should be a unique collection, which could be useful for the translation of similar period works.

Give us a top three words which you think even the native Croatian readers today would have trouble understanding and let’s see whether our readers have a problem with them! What are your English translations for these?

Well as Croatian is not my native tongue is it not so easy for me to say. Much of the time it is the context in which he uses the words and expressions which take time to translate. Here are three such examples in no particular order: none are a woman’s breasts (origin is still unclear), budlaj – werewolf (unknown origin),  bilikum – a special cup (German origin). Modern Croats would certainly have trouble understanding these without a proper explanation.

Another point to be taken into consideration is that over the decades various editions of his works have had some slight amendments made by publishers and editors – they have changed some spellings or even omitted words for whatever reasons, so I am trying to use the originally published versions for my translation.

Kamov’s statue on the bridge crossing the river Rječina in his home town of Rijeka, Croatia, is the work of the Croatian sculptor Zvonimir Kamenar.

Would you like to see any other Croatian authors translated into English? Any that you plan to do yourself, should you be successful in finding a publisher for Kamov’s work?

There is enough of Kamov’s work to be translated and published as a complete anthology. This would be a great personal achievement. Of course if the cultural, literary or even academic entities in Croatia could provide funding for such a venture in order to push Croatian literature out further into the English speaking world, it would be a great step forward in the appreciation of all the literature from this part of the world. I am sure that there are many Croatian authors, past and present, who deserve to be translated. In fact today in Rijeka itself there are numerous young writers, many of whom are admirers of Kamov’s work.

Are you in contact with any publishers, in Croatia or in the UK, who might be interested in publishing your translation when it’s finished?

Yes, I have been communicating sporadically with a couple of publishers in Croatia and the UK who have shown interest, but due to the economic climate in Croatia being as it is, and the fact that publishers outside the country have yet to fully appreciate Kamov’s work, it is proving difficult to make an impression.

Thank you so much for your time and this interview, Martin. Should our readers wish to find out more about you, I suggest they have a look at your blog and, of course, if they feel that they can help you in finding a publisher and finishing your work, they are certainly free to get in touch!

*****

This interview was conducted by Dario Sušanj for velikabritanija.net and published 09.09.2014.

Since this interview I have published my first book of my translations of Kamov’s works – a collection of 12 short stories – ‘Farces & Novellas‘ (May 2018) which is available at Amazon (paperback) and all other online ebook stores.

In May 2019 I published my second book of the work of Janko Polić Kamov – the translation of a collection of nine poems which he published in 1907 – ‘Psovka‘ (‘The Curse‘). More info here

Janko Polić Kamov – Farces & Novellas

My first book of my translations of Janko Polić Kamov’s work is now available on Amazon and all major ebook channels… Apple, Nook, Kobo, Kindle….

It is also available to buy from the publishers Modernist in Varaždin.

Farces
The Beard – Brada
In The Country – Selo
Woman – Žena
The Disaster – Katastrofa
The Suit – Odijelo
The Earthquake – Potres
The Bedbug – Stjenica
‘A Confession’ – ‘Ispovijest’

Novellas

‘Ecce homo!’
Grief – Žalost
Freedom – Sloboda
Bitanga

ebook: ISBN: 978-1-912643-16-5
Printed edition ISBN: 978-1717088611

++Thank you to all those who helped and supported me in completing this important work 🙂 ++

Press clipping from Novi List 02.06.2018

Novi list – članak

Interview for Radio Rojc about Kamov, the book and publishing, in English here

Janko Polić Kamov – Lacerba, 1913

In the 15th June 1913 issue of the Italian literary journal ‘Lacerba‘ there appeared a page of maxims or aphorisms entitled ‘Accenni‘ attributed to one ‘Gian Paolo’.

Lacerba‘ was published in Florence from 1913-1915, edited by Giovanni Papini and was associated with the emerging Futurist movement. This particular issue amongst others also featured pieces by leading figures such as Filippo Tommaso Marinetti, Ardengo Soffici, Max Jacob and even an illustration by Pablo Picasso.

Kamov’s text appeared alongside the works of Pablo Picasso, Filippo Tommaso Marinetti and Ardengo Soffici.

Kamov’s maxims appeared in the same issue of ‘Lacerba‘ as a Picasso drawing

Vladimir Čerina, an exponent of Kamov, was also a contributor. It was most likely under his auspices that these fragments of Kamov’s maxims were included under the pseudonym of ‘Gian Paolo’, in ‘Lacerba’ in 1913, in Italian, three years after his death. Čerina had alluded to their publication in his study of Kamov published earlier in the same year, although they were not properly authenticated until the mid-1980s by Tonko Maroević and Dragutin Tadijanović.

Vladimir Čerina – Janko Polić Kamov, 1913

You can read my English translations of Kamov’s aphorisms in my book ‘The Curse‘. This is a reproduction of Kamov’s collection of poems that he originally published in 1907 under the title ‘Psovka‘.

Kamov’s 1907 edition and my modern edition in English with all the poems plus essays ‘Beneath the Aeroplane’, ‘Edgar Allan Poe’, and his ‘Aphorisms.’

You can buy ‘The Curse‘ from Modernist nakladništvo here.

It is also available as an ebook from Amazon and other ebook sellers.

Hrvatska mlada lirika

hrvatska-mlada-lirika-1914A superb new addition to my collection. An original copy from June 1914 of Hrvatska mlada lirika which features work by Ivo Andrić, Vladmir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Hausler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić and Ljubo Wiesner.

Hrvatski književni zbornik 1940 – Kamov

hrvatski-knjizevni-zbornik-1940The 1940 edition of Hrvatski književni zbornik published by HKN contained this essay about Janko Polić Kamov by Milan Selaković.

JANKO POLIĆ KAMOV

»Grob, rekoh, to je naše društvo… I ja se probudih u tome grobu. … Živ medu mrtvacima kojima je dobro… I onda izgrizao vene, razderao meso, uništio se sâm, pošto sam bacio zadnji i prvi pijev – labuđi pijev – božansku, satansku, veličanstvenu psovku.«

To je eto Kamov. Sablasan grohot »velikog psovača« i pjesnika »nemirnih, lelujavih čežnja«! No ne zaboravimo iznad svega, da je buntovnik najbuntovniji među revolucionarima, kome ni anarhizam nije dovoljan ekstrem u razornoj dosljednosti, šta više i premalo sposoban da sruši sve do temelja: nevaljalost društva i opačine ljudske ćudi. U tome je postupku, prema teorijama konzekventnosti i ustrajnosti, i značaj talenta Kamovljevog. Nesretni dečko Kamov, dvadesetgodišnjak i jedva nešto više, vršnjak maše mladosti, završio je nečujno u bolnici Santa Cruz u Barceloni, daleko od domovine, 1910. godine, kao prognanik i bosjak. Njegova jednostavna mladost, žedna romantike i doživljaja, biti će nam tim lakše shvatljiva, jer je takova mladost nekako i naša. Ništa ne smeta vremensko rastojanje između nas i Kamova, i »bit ondašnjeg vremena« za razliku od ovog »današnjeg«. Živeći u dobu muzikalne poezije hrvatskih modernista, danas od tih još živih: Ljube Wiesnera, Nikole Polića, Tina Ujevića, Vladimira Nazora i Ive Andrića, mi smo u stanju da tek izdalje osluškujemo puls tonova i snage čisto lirske i pjesničke, dakle poeziju samo u odjecima, no ličnu pulsaciju Kamovljeve sudbine osjećamo vlastito i neposredno, kao što je u svoje vrijeme osjećao sâm autor i tek bolji dio literarne publike. Mladost, luda no i požrtvovna, nemirna i bolna, ispunjena velikim željama, iluzijama i pokušajima nedohvatnih akcija! Bolna mladost Kamovljeva i bolna mladost naša. Koliko analognih životnih komponenata! Zbog toga nam je i lako pisati o njemu.

*

Smrt ga preotela životu, a njemu je jedva 23 godine[i]: djetinjstvo i zagrebačka, skitalačka mladost, glava puna literarnih zamjesa i revolucionarnih ideja, a nijedna godina, nijedan dan zrelog muža. Pa ipak, gle!, kako mu je samo zrelo to momaštvo i produbljeno upravo filozofskim shvaćanjem i dubokim iskustvom: od groznog života, u groznoj retrospektivi duhovnih doživljavanja materijalne stvarnosti, koliko samo sagrađenog duha, uma i čudnog dara, koji se, i prema Lombrosovim zakonima međusobnog prožimanja duhovnih krajnosti (genije ili luđak?) i prema Kamovljevom primjeru, spaja s luđakom-lutalicom u jedinstvu tih malobrojnih spisa. Kamov, kao Klabund, žudi promjenâ. Ogromnu i vječitu promjenu stvari i događaja, da u neprekidnom obnavljanju stvarnosti nađe tajanstvo nepoznatih stvari. »Nikad u gradu jednom ne ostaj dulje od pola godine« – pjeva Klabund. Na toj liniji uznemirenosti kreće se i Kamov. Klabundovski propovijeda promjenu života. Bježi od doma. Luta. U isprekidanom nizu grozničavih rečenica, koje su često puta forma nove ekspresionističke književnosti, on daje napore svoje mladosti i svoga talenta. Dvadesetitri godine života! Zar je time uopće i načet jedan zdravi ljudski vijek, jedna nemalo stoljetna faktičnost života? Odgovor, vrlo eklatantan i skoro precizan, iako još neizmodeliran do potpune glatkoće površine i forme, leži u sadržaju i smislu posljednjih godina Kamovljevih; one mu opravdavaju dostojanstvo mladog talenta, a riječi, koje prate njegov značaj (začudnu brzinu u primanju utisaka i proživljavanju stvarnosti), karakteriziraju najbolje ozbiljnost stanja: »Sve za tren! Za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren, što je u nečijem životu – stoljeće…« Iz malih opservacija rastu velike realnosti; život i tvar, ideje i životne konstelacije dodiruju se i odlučuju stvarnošću u presudnim momentima; kulmeni tada padaju kao popljuvani idoli u kal i blato, iz nirvane penje se ljudska misao do uzvišenosti. Uvijek tako: veliki gestovi svršavaju se u ludilu ili ludilo rodi čovjeka. Glè samo što nam reče Kamov: za jedan užasni, divlji, živinski i – obični tren; tren, što u nečijem životu znači stoljeće. Primjer Kamovljeva života i svršetka svjedoči taj pojam ljudskog ništavila i prolaznosti.

Čitajući danas Krležine knjige, »bez predaha«, nerijetko se osjeća vlastito udaljavanje od književnosti i ujedno nerazrješivu povezanost uz dotično djelo. To odbijanje i to vezanje uz neko knji­ževno djelo, taj paradoks disponacije psihe, to je ono strašno, nemilosrdno lomljenje duše mladih ljudi, kad se u potpunosti čitalac predaje onom zamahu i snazi velikog autora, koje sugestivno preobličuju majstori u formiranju ljudske psihe i karaktera, i koje se kod nas može osjetiti tako snažno i otrovno, izim kod Krleže, valjda samo još kod Kranjčevića i Kamova. Nemalo svi ostali potiču i privlače literaturi naklonost publike: Matoš, zabavan zbog duhovitih doskočica i poučan zbog evropske naobrazbe i znanja, ohrabruje; Wiesner i Nikola Polić, kontemplativni i blagi, zadivljuju i čine čitaoca na mah zaljubljenim u poeziju i književnost, ali ga i uspavljuju u oblomovski mir i samozadovoljstvo lične ugodnosti. To posljednje, što je najgore, to je konformizam. Kranjčević je među prvima antikonformist; on, naprotiv ovima, mrvi, budi iz letargičnog sna nesvijesti, ruši pred sobom naše bijedne samoautoritete i samopouzdanja, naše sentimentalne predisponacije lirske naravi, kontemplativne no ne i samovitalne, odgojene nježnim franjevačkim duhom nabožnosti i miomirisnim cvijećem školske i arnoldovske poezije. Ne Preradovićeve, istina, ne nacionalnu u ilirskom nazdravičarskom smislu, već poeziju suvremenih autora i još nekih. Napokon, što je već najnaprednije i najrevolucionarnije na toj liniji: u ime francuskog simbolizma i rasadništva parnasijanizma i dekadencije, u ime Baudelairea, Verlainea, Musseta i Rilkea; od modernističke poezije Hrvatske Moderne: Matoša, Wiesnera, Nikole Polica do Tina Ujevića danas i hrvatskih mladih: Cesarića i Tadijanovića na primjer – mi smo svikli na bunu ponajviše tek u lirski formalnom pogledu (verslibristika Tadijanovićeva) i brecamo se neugodno pri dodiru s vehementnom životnom lirikom Kranjčevićevog istinskog revolucionarstva, Kamovljeve razuzdanosti i Krležine nihilističke analize čovjeka i društva.

Čovjek i društvo – ta je koncepcija pratila sveg Kamova kroz kratkotrajnost njegovog životnog puta. Pokušao je problem riješiti psihologijski. Učinilo mu se to nedovoljnim – ne u konačnom smislu (jer u konačnom je smislu sve, uostalom, bespredmetno), već manjkavo i jednostrano zbog momentane neaktuelnosti te taktike. Kamov, dakle, misli na taktiku; taj, koji će malo iza toga izgubiti svaki takt i oprez, i predati se sav afektu i ljutini svog iskrenog karaktera. Ne zadovoljivši se prostim »psihologiziranjem«, on prijeđe u revolucionarstvo, u socijalnu i kulturnu opoziciju, da tako skrha šiju svemu, što bi se usudilo da usprotivi njegovoj samosvijesti, njemu samome: inkarnaciji poštenog mozga i prečiste savjesti. Takav je on bio individualitet. No kao i svaka borba, nepromišljena ali iskrena, ne lukava nego otvorena, morala se i ova svršiti negativno za autora, kao što je to, uostalom, stvar posve obična: u rezignaciji i u nihilizmu, u sve svjesnijoj težnji kidanja i samouništenja. Uzalud se Kamov otimao svojom anarhičnom naravi prilivu tih nebuloznih osjećaja slabosti. Njega muči progonstvo života. On bi htio biti slobodan, a sapinje ga se u ropstvo najgluplje svakidašnje konvencije. Gonjen životom, on nije toliko pogođen siromaštinom svog materijalnog stanja, koliko mizernim intelektualnim stanjem svoje građanske okoline, moralno zauvijek posrnule. On sâm sebe goni po trnju i po bespućima, nemiran i nestaložen kao Przybyszewski, u stalnoj krizi zdrave ljudske svijesti u bolesnoj i zaraženoj atmosferi društva. Mnogi smatrahu Kamova, kao što smatrahu još i Klabunda, zbog stalnog duševnog nemira i promjenljivosti skoro nestalnim, sve zbog silnog unutrašnjeg dinamizma; a baš je Kamov težio za mirom i gledao u hladnim, promišljenim sjevernjacima Ibsenovog kova vrjednijeg čovjeka, dok južnjaka, vatrenog i nemirnog, opisao je upravo s nekom nasladom od mržnje i psihološke brutalnosti na način pirandellizma: »on ne zna misli, što gazi prošlost; on ne ma intelekta, što pijucka na tradicije; on ne zna čovjeka. što ruši obitelj«. U grčevima vlastite stvarnosti, nervozan, tuberkulozan, otrovan, on ispušta krik sličan urliku i jauku, ali nikad ne i cviljenju i poniznosti. On je dobar i blag, kao onaj urednik nekih novina iz Hamsunove priče, ali njegove »riječi iza sebe gdje god bi pale, ostavljale bi krvave masnice«. Dosta je tih običnih, svako­dnevnih mozgova, kao da nam govori, mediokriteta i filistera, tih umnih piljarica; a svaki je građanin po jedna zdrava piljarica, i po intelektu i po karakteru. Dosta je tih običnih mozgova filisterskih, koji zbog te svoje vulgarne običnosti – gluposti i crvijivosti – postaju neugodno neobični: osobito zli i pokvareni, naročito plitki i maloumni. Mučen predosjećanjem kratkotrajnosti svog bivstvovanja, Kamov sâm nastoji da načinom svog živovanja skrati tok života, vjerujući da taj jedan momenat, »što gleda milijun drsko, porugljivo i prezirno«, ne vrijedi spram vječnosti sve one duševne patnje, koja ga obvladala. Njega ne progone uspomene, jer ih nije mogao da ima, zato što dvadesetgodišnjak više misli na budućnost nego na prošlost, a Kamov, vidjevši promašenost te prošlosti, uviđa i bezizlaznost položaja i s time i besmislenost budućeg. On se s baudelaireovskim odvraćanjem gadi svoje bolesne sredine i onog historij­skog nimbusa malograđanskog kulturnog uspeća, dokle je dotjerao dvadeseti vijek sa svojim građanstvom i društvom uopće, ljudima i idejama, umjetničkim tvorevinama i »ulicama, gdje stotine stopala ne ostavljaju na trotoaru ni jednoga traga« (Kamov). Tada još preostaje jedino neizbježivost smrti: Smrt će nas spasiti, nema više nikoga, tko bi nam prostro, umornim putnicima, mek ležaj i spasio nas muka. Hrist je promašen. Njegova etika jest etika donkihotštine i uzaludnosti: lijepa u osnovi, kao i svaka ideja u porođajnim mukama, nemoguća i izigrana u izvedbi. Istinski pjeva Kranjčević:

Na Golgoti je umr’o i sviet za to znade,
Al’ od te žrtve davne još ploda ne imade.

Teorija, koja će ostati vječita, ali i vječiti primjer, kako praksa stvarnosti znâ zanijekati koncepciju na prvom koraku u život; to je kao grimasa, koja ne može biti nikad tako zorno namještena, da bi adekvatno – forma i sadržaj – izrazila duh. Ona ostaje uvijek samo teatralna afektacija.

*

Spojivši u svom spontanom umjetničkom djelotvorstvu tri vrijedna ideološka momenta književnog smjera – momenat psihološki, momenat revolucionarstva i skeptičke rezignacije – Kamov daje impresivno sliku svoje hamletovske mladosti i hamletovskog svršetka: krvavi napor i duševnu bitku s podmuklim neprijateljem iracionalnih dimenzija, koji zbog svoje neopipljive i nesavladive obimnosti postaje već misterij, i konačno, ne samo kapitulaciju, nego i smrt. Kamov nije kapitulirao u svom neslaganju sa životom, to se ne bi moglo reći, ali je svakako pao već u početnoj ofanzivi svoje borbenosti – i to pao kruto, fizički i neočekivano. Njegovo izdvajanje iz životne stvarnosti vlastite sredine isprva nije moguće, čini se da je srastao uz tu svakidašnju realnost; iz nje on gradi svijet svoje poezije i svog mentalnog života, pomalo tek zanesen čarom ladanjskih rekvizita: priroda i osjećaji, a iznad svega neka panteistička, naturalna ljubav za život strasti i krvotoka. No pomalo on predstavlja sve više udaljavanje iz trivijalne i mlake svakidašnjosti, pliva u romantičarskim zanosima poput Kranjčevića: za borbu barikada, za impulzivniji život širih horizonata, makar i život bluda, krvi i mučenja, samo neka je život u punom intenzitetu kretanja doživljajnog kolopleta. On mrzi zatvoreni krug određene šenoinske šeme, on je, prema riječima VI. Čerine, »u vječnom ratu proti starom«, protiv sumnjivih i malovrijednih šenoinskih tradicija, koje usporavaju korak napretka, a podržavaju klerikalizam i reakcionarstvo. Od silne zakrvavljenosti doživljaja svijet Kamovljevih priča postaje neobično grozomoran i zaprepaštava svojim patološkim ekscesima; to je svijet njegovih duševnih senzacija: suptilnih, a istodobno grubih strasti, koje uzalud traži na raskrsnicama lutalaštva od Zagreba do Rima, Bologne i Barcelone; svijet doživljaja, kao magična mješavina različitih stvarnosti, onakovih kako se najčešće očituju u ljudskoj izobličenosti ludog života noćnih lokala (dakle naturalistički), i svijet literarnog proćućenja, proosjećanja životnog nihilizma svoje psihološke i filozofske konstrukcije intelekta i psihe. On gleda stvari senzualistički doživljajno, instinktom čovjeka-životinje, prema jasnoj i nedvojbenoj devizi toga stava: »nihil est in intellectu quod non prius fuerit in sensu« (ničeg nema u razumu, što prije ne bijaše u čulima). Njegova vlastita nesreća i tragična kob prošla je sva njegova čula i razum, i to je međusobno približavanje onih dvaju svjetova, čiji dodir znači bezuvjetno kata­strofu: nihilizam, rezignaciju na hamletovski način, i pod tim lu­đačkim modusom samouništenja – smrt. Možda je to »iđenje ususret smrti« nesvjesnije nego mi to mislimo, i instinktivno, no faktično je da to umorni mladić Kamov čeka kao »konačno rješenje« i kao izlaz iz zapletenosti svih onih životnih, ovozemaljskih i prekogrobnih problema, koji mu raspinjahu dušu, mutijahu mir stvaralaštva i stavljahu misli u nered. On sa smrću računa ne baš oduševljeno, jer tako nitko ne želi sebe likvidirati ni u najočajnijem momentu, ali predosjeća nužnost vrtloga, koji će ga povući iz ove glupe i dosadne površinske ustajalosti na šutljivo grobno dno. U dubinu, u dubinu, kliče mu mlada duša, svi nervi i sav um. On ječi bolno u duševnim ranama onemoćale mladosti, a to iz njega urliče i plače čovjek, koga su svukli i gologa ga išibali, popljuvali, ismijali. Izbijen, Kamov ipak ne klonjava do gogoljske pokornosti i puzanja, on je, sve tako ponižen i srušen, ipak još gord i superioran u donkihotski ustrajnom pristajanju uz svoju ideju i nepomirljivost s publikom, s gomilom, sa silom. On se ruga svojim ugnjetačima, koji su ujedno ugnjetači sviju slabih i porobljenih. On postaje buntovan do neizdržljivosti. On na svim linijama sprovodi konzekventno svoje revolucionarstvo i neslaganje s glupom većinom hrvatske javnosti i »kulturne oligarhije«, davajući, ako ne socijalni revolt, ono bar nesklad morala (izmišljenog i iskonstruiranog u građanskim zakonima) na jedan podvaljivački sablažnjivi način beskrupuloznog mladića (»Nema zakona vrhu mene i umrli su zakoni za mene … nema mi mjesta među ljudima i kažnjiva je riječ moja…«), željan pijane strasti bluda i alkohola, u neobuzdanom iživljavanju strasnog zanosa za ženu-bludnicu i za ljubav, nekad patetičnu, no nerijetko i prostituisanu sa centralnom tačkom u punom zadovoljenju »živinskih instinkata«: »Pođi pred oltar… a onda… u hladne plahte kreveca…, alkohol bijasmo bitka, alkohol bijasmo puti« (»Kitty«). Ta ljubav, vratolomna strast i čulni nagon prkosnog isticanja geni­talija, to je često puta toliko silna gromada seksualnog afekta, da mrvi moral i predrasude malograđana i kao »moral insanity« tjera da sablazni i perverznog veličanja seksualnih odnosa. Kod Kamova je to iživljavanje jedne mladosti, na uštrb moralnih shvaćanja konzervativnih artističkih usidjelica, neusiljeno, jer je nužno i uslovljeno onim bolnim krležijanskim osjećanjem ništavila i vlastite prolaznosti, i u očajnom trzanju kao smrtni trnci ono prožima i autora i čitaoca, kao nesumnjivi znaci neprobudive i vječne hladnoće. Samrtnički hropac Kamovljev nije sâm od sebe, no nije ni od straha, najmanje je pak silovan, – on je zato, jer sam Kamov tako hoće, jer je svjestan svoje nemoći i uzaludnosti svakog suzdržavanja, i jer je svjestan dotadanje dostatnosti, a u buduće – suvišnosti.

*

Teško bi bilo odrediti, dokle će psihologijska sposobnost Kamovljevog talenta razviti karakter njegove proze. Svakako je tačno, da bi mu bujnost temperamenta i revolucionarnost misli posmetali kod uspona do psihološkog vrhunca isključive psihologije, a da se pri tom ne razlije slobodno od psihologijskih do socijalnih kota literarne prostranosti, i tako – ne možda da pokori – već ublaži isključivost psihološkog razmatranja. Slučaj, koji je možda jasnije obilježen u sudbini i svršetku misaonog blizanca Kamovljevog – Ulderika Donadinia, za koga su kritičari tvrdili da obećava psihologije na varijantu à la Dostojevski, i koji je pao kao žrtva isto takovih unutrašnjih protivurječnosti kao i Kamov: borbenost socijalne naravi i nihilizam ličnog uvjerenja. Sve to odvelo je nesretnog Donadinia, kao i Kamova, iz teorijske ozbiljnosti psihološke analize, naučene kod Lombrosa, Sighelea i Ferria, u impulzivnost kritičara socijalnog nereda. Kamov, već u tako ranoj mladosti vrstan psiholog, ipak nije, kao ni Donadini, rođen da se razvije do takovog psihološkog pisca, koji će svakom sižeu, temi i objektu pristupati hladno maupassantski i realistički neposredno poput Stendhala, Zole, Andrejeva i Čehova, kao kirurg kad pristupa unutrašnjem seciranju ljudskog leša. U Kamovu vlada prije nered, zbog nemira, nego učenjački mir i staloženost; u njemu je sve disharmonično, još bolje reći: u njemu je samo vapaj za apolinskom harmonijom ljepote, stvarno tako »kržljave, mršave i šepave«, zablaćene sviješću, koja propovijeda – savjest, dok ta savjest i svijest i ljepota leži pokopana u dnu dna i uzalud ječi, kao povik »upomoć«; viče hoffmansthalovski prodirno, u osjećanju diskrepancije stvari i pojava, što muče i gone neizbježivo u donadinievski očaj, ludilo i smrt. To je stiliziralo konačno – ne samo njegov intelekt i karakter, već i njegovu književnost, njegov književni karakter i intelektualizam. Otud je svijet Kamovljevih priča donekle srodan svijetu iz Dostojevskijevih romana (no svakako bliži fantastičnom maštalaštvu Poeovom), koji se bliži opisu životnog dna i ljudskog taloga, mladom Gorkom i Čehovu uopće: luđaci, manijaci, hulje, paralitici, neurastenici. Taj svijet kandidata stenjevačkih (Kamov je na nesreću sâm takav kandidat, ili ludnice ili groblja, pa što odabere), kandidati tamnice i smrti, u Kamovljevoj prozi zahvaćeni su u manjem obimu, ne samo po opširnosti opisa, već i po ograničenosti koncepcije – što je i razumljivo kad se uvaži kraći vijek Kamovljevog stvaralaštva. U Kamovljevoj svijesti tek se počeše javljati prvi patološki motivi ljudskog zločina i pokvarenosti, i poduprt nastojanjima i otkrićima Lombrosovim, on brže stavlja to na papir, nervozan od žurbe i napetosti nerava, ne još toliko »motivirano« psihologijom, kako je to nadnaravno uspijevalo velikom Rusu, ali zato bliže socijalnoj uslovljenosti kolektiva i društva. Bez mistike i bez mraka, u punijem svjetlu znanstvenog otkrića, to što je Dostojevski bezumno izbjegavao! Kamov te svoje »patološke tipove«, koji nisu uvijek patološki s medicinskog stanovišta, već iskreni i časni individualiteti, i zato običnom građaninu nerazumljivi i ludi – ne iznosi iz mržnje prema čovječanstvu, već iz mržnje prema zlu i dvoličnosti u ljudskom rodu, zbog onog odvratnog socijalnog kastiranja ljudi na ljude i neljude, na manje vrijedne i na one privilegirane, misleći uvijek svim svojim simpatijama na dobrobit malih i siromašnih ljudi, grozeći se bogatašima, snobovima i silnicima. Na Kamova bi se mogle primijeniti njegove vlastite riječi uz leš pjesnika Kranjce vica: »U njeg ima trpnje, ali ne askeze«, najmanje pak prevrtljive, farizejske i katoličke, one prividno moralne i svetačke, stvarno fanatičke sumanutosti iz straha za vlastitu budućnost, ne toliko ovozemaljsku, koliko nebesku, u redovnom toku svog građanskog života. On ne bježi od ljudi poput onog Maupassantovog pustinjaka, kojeg besprimjerna vlastita razbludnost i rodoskvrnuće goni na kajanje i askezu, već iz osjećaja neslaganja s ljudima i njihovim životnim zakonima, bez obzira na vlastiti udes.

Zbog toga i zbog svega danas se Kamovljevi spisi još uvijek ne čine tako bezopasni, kao što se mnogima čine djela Dostojevskog; nakon dvadeset i više godina ona su još uvijek goruće aktuelna da se s rizikom preštampavaju i objavljuju hrvatskoj javnosti. Svjedočanstvo njegovih savremenih nakladnika o nepovoljnom dobu za izdavanje Kamova nije samo karakterizacija našeg vremena, već i karakterizacija Kamova. On još uvijek ostaje u rukopisima i rijetkim zastarjelim izdanjima, pristupačnim samo odabranim bibliofilima. Zar je premalo od njega ostalo, i od toga previše nemirnog, da se sav objavi svijetu kao pisac u najpotpunijem smislu književnih zadataka? Kao dvadesetgodišnjak Kamov je ostavio više nego bi se moglo očekivati od njegove mladosti, zrelije i ozbiljnije nego je to običaj među svršenim ljudima dubokih staračkih godina, renomi­ranih književničkih imena i ne na – indexu.

[i] Janko Polić Kamov rođen je 1886. u Pećinama kraj Sušaka.

MILAN SELAKOVIĆ (Zagreb)

Janko Polić Kamov – sabrana djela

All four original volumes of Kamov’s work, with dust jackets. Published by the ‘Otokar Keršovani’ publishing company in Rijeka. Edited by Dragutin Tadijanović, artwork by Miljenko Stančić.
Vol. 1 – Pjesme, novele i lakrdije 1956
Vol. 2 – Isušena Kaljuža 1957
Vol. 3 – Drame 1957
Vol. 4 – Članci i feljtoni – pisma 1958
Kamov sabrana djela

Lirika Janka Polića-Kamova 1921

kamov-kritika-1921Kritika – književno umjetnička revija – January 1921 edition contains part one of this essay about Janko Polić Kamov’s poetry by his brother Nikola Polić.

LIRIKA JANKA POLIĆA – KAMOVA

  1. PLAMENI STIHOVI.

„Ja sam plamen, ja sam mač“. (Heinrich Heine)

Još prije dvanaest i više godina — kao i danas — bili su stihovi Janka Polića – Kamova predmetom čudjenja i izrugivanja baš one štampe, najširoko-grudnije pa i prama najmladjima. Stihovi ovi, još uvijek neotkriveni, uranili su prije zore u crnom, ponornom i ponoćnom kliktaju vječno neumorne, vječno žedne i vječno nesretne duše. Sudbina svih iskrenih pjevača. Sivi, tmurni je albatros to poletio grozničavim platnom razderanog neba, ne pazeći na pravilni i ma­tematski lijet aeroplana. Za to su mnogi kazali: Evo ptice, koja leti loše!

Daleko prije Krleže, njegovih simfonija i njegovih nasljedovatelja živio je kod nas jedan — nazovimo ga tako, akoprem netačno — intelektualni, individualni, pa makar i aristokratski boljševik, Spartakus par exellence, raz­likujući se od današnjih time, što u ono vrijeme ne bijaše ultrarevolucionarnost u književnosti moda, šablona i reklama.

Tada se radjala — odvojena od nacionalizma — hrvatska, upravo zagrebačka moderna, pod protektoratom Velikog Meštra Augusta Drugog, koja je dala nepismenoj našoj javnosti nekoliko odličnih i gotovih književnih profila. Ta čisto lirska Plejada, zanešena i besprikorna, umjerena i tiha, nenasrtljiva i nereklamna, pjevala je starijim ritmom, ali uvijek novim emocijama i novim senzacijama, uvijek tradicionalno vezana uz ustaljene forme, da nastavi svojim vidicima i putovima — sama, zamišljena, daleka od savremenog neukusa, bez kompromisa ali i bez zaraze. Matoš, koji je — danas to mi svi pošteno priznajemo — znatno influisao na ovu plavu i mladu radost naših dana pasjih, nije djelovao nikako na unutarnji razvitak lirike Janka Polića-Kamova, akoprem je njihov put, kao i sudbina, bio gotovo kongruentan. Konkurencija, blagorodna gospodja Jalova bila je izmedju njih bespredmetna i nemoćna. Obojica proganjana od službene, doktorske i profesorske kritike, sastali se, vodjeni podzemnim putovima čitave Evrope u Zagrebu, kod „Frankopana” dabome, a zajedničko im je bilo samo grlo i mizerija našeg tričavog i tračavog ambienta.

Grupa oko Matoša pjevala je samo lijepo i o lijepome, osvojena rezignacijom i tišinama. U lirici Janka Polića – Kamova ne osjeća se ni najtanji trag svega toga. Moglo bi se općenito reći, da on ružno pjeva o ružnome. Anacionalan i prognanik, bez doma i bez pratnje, rabiatan i krvav do srži, on nije kanda pripadnik plemena S. H. S. Grabancijaš, ali ne onaj kafana i promenada, proputovao je do svoje osamnaeste godine pola Balkana, većinom pješke, po Gorkijevom uzoru, da nakon šest godina naiđe na svoj kobni i glupavi finale tamo negdje u španskoj Barceloni, što li je?

Taj tragični skitnik bez maske nosio je po cijelom svijetu, u srcu kao i u mozgu svirepu, viseću, veliku i crnu viziju, a njegovo ostentativno komadanje duše i nerava nije bio nikad sport, literatura i danguba.

Grupa oko Matoša, otmena i izrađena, nalazila je često svoju inspiraciju u neplaćenoj bijeloj kafi i to nije vic, zaboga! I Polić – Kamov imao je svoju Muzu, manje diskretnu, ali zato vrlo, vrlo ordinarnu i brutalnu, sastojeću se od četiri prapočela svih dekadenata: duhan, alkohol, žena i histerija. Njegov su moto ova četiri stiha:

„Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani!
A zaborav ću ljepšu nać’ u vinu
Neg u nirvani!“
(Strast bitka)

Alkohol je postao njegovom vitalnom potrebom, stvarajući od njega izraziti tip fiziološkog alkoličara. Svaka njegova pijača svršavaše ludim, konvulzivnim plačem, koji je ridanje, i svaka prolumpovana noć bila je jedan grč, jedna etapa, jedan fokus u ludom njegovom i bezglavom životu. Avaj, nije to rujno, rujansko, đulabijsko vino naših opjevanih Gorica! Nije to satirski, pudarski smijeh sa Vidrićevog Prekrižja i sa Haulikovog baroknog Maksimira. Nije to vino radosti, o kome pjeva Vilko Gabarić u svojem nasmijanom Vinogradu. Rakija, teška, olovna, vampirska rakija kitila je ognjenom aureolom ponorni pad njegovih ponoćnih strofa. To je lirika mȍre, što mori modra, muzička i mirna morâ. To su vizijski grčevi, okovani histeričkim plačem kao krvavi, razulareni bičevi:

„Nakvašeno, crno platno kožom
joj se zmijski svija
i kroz njega trzaj mesa u
ružičnom dahu sija.
To je žena trudnih sisâ
što sa neba sapu traži…
a morski je cjelov pljuska i grebeni nokat draži“.
(Voluptas)

Taj nas nenaravni, ali zdravi perverzitet malo zbunjuje, kad saznamo, da je to pisano u doba, kad se inače pjevaju soneti prvim naborima zaljubljenih hlača.

Samo jedna alkoholom povaljena strast kadra je rađati stihove guste i masne u embriu bolnog, bijesnog, bolesnog i bespomoćnog neutaženog užitka:

„Kroza zastor mast se cijedi ko sa smokve mast sladčine
pod raskošjem bujnog neba, po kome se priča lijeva, zalutala iz pjesama
ljiljana i cedrovine“.
(Poezija)

Pijani, crveni, krvavi i crni su to stihovi, kao boje na nekoj ustalasanoj, nemirnoj, neurednoj, burnoj i grozničavoj paleti:

„Duša dršće; to je priča zašaptala sa nebesa
u bojama, što se mijese u Gomori, na istoči,
kad se miješa karmin krvi, crno kosâ, bijelo mesa.
Duša dršće ko da akord jedna tanka struna toči
navinuta, ištipana, strašću prsti izbijena:
Bješe riječ, što se proli, klikćuć’ u šir: žena, žena!
(Poezija)

I ta pjesma (sonet) nazvana Poezija služi kao sentenca čitave te lirike, noseći u sebi sve jake karakteristike onog Polića – Kamova, koji još nije pošao na Zapad i na Jug, da svoj bujni, burni i bojovni duh smiri ironijskim rezignacijama i izigravanjem vlastitog srca. To je bila lirika bluda: čisto primarna i nejasno jasna, sa krikovima i trikovima duše što srlja, riga i pijucka.

Pjevači hrvatske mlade lirike (1908—1914) nisu nikad izravno pjevali ženi mesa, o fiziološkoj životinji i beštijici, shvatajući je tek kao kostur ili kao hostiju na oltaru svojih blijedih i bijelih vizija — i to ih je sačuvalo na pristojnoj visini, ne dajući im povoda, da se banališu i provulgare. Malo imade pjesama iz ove grupe, gdje bi fizis bio osjećaj, rima i ritam.

Drukčije je Polić-Kamov opjevao ženu, o kojoj najviše pjevaše, jer je ona meso njegovih rima i bȉlo njegovog ritma. Njegova žena ne udara nikad u pianino i ne voli da siše krv hrizantema; ne prelijeva se ona u zelenom otrovu što pada na noćno, usnulo i prigušeno svijetlo. Njegova je žena svačija i ničija, prostitutka iz najcrnjih dna života, što draži, svija, kida meso ispija mozak. To je persiflaža Turgenjevljevih Liza i Gjema, Dostojevskijevih Aglaja i Sonja; ona se približava Carmeni, crnom kriku seviljske svile i omamnom dimu Belladonna cigarete.

„Amo te ženo jeftinog mesa i skupog plača,
s haljinom trulom što vjetar snese ljudskog sred drača;
umor je zadro pospane crte na tvome oku,
a muški prsti modrice tupe po tvome boku’,
na tvome mesu svi smo mi pošli koracim’ grubim
i naše stope pričat će svijetu kako se ljubi.
(Blud duše)

„Dođi o trinaestljetna s valovljem nabrekle kože
ko koža napete svrži,
o živo takni me meso i s puti podatnom tvojom
i ovo savjesti sprži“.
(Krik)

U istom posvećenom hramu, u toj tišini tišina, sluša on krvavo golicanje bluda, grijeha i mesa:

„Orgulje bruji hramom,
a ženska grla raskvašena s poja
po njemu srču samom.
O nema stvora toga,
što ženskih struna ne bi lizno zvuka
u hramu istog Boga!“
(U hramu)

U ovim se pjesmama ništa ne retušira. Ovo je sve snimljeno na licu mjesta, u punokrvom nekom transu. Suvišak potencije, koji izbija poput čira.

Ali on nije uvijek napeto griješan. U časovima dobre volje on će zapjevati i Radičevićevim žargonom:

„O tuda prođite noškom: čarapa obijest joj zakri i none u crno zavi;
Planut će eter, kad proljet izdane požudno sapu i suknje o tijelo savi.
Šuškat će daleka priča: košuljom ovita tankom kroz goru prošla je dijeva
i tud je prosulo nebo i suze i podsmjeh i ljubav
i po njoj rosulju lijeva!”
(Nova proljet)

Samo onaj pjesnik, koji od iskona nosi povrh svih životinjskih ekscesa, u orgiji plamena, visoko gore, uvijek gore i gore jedan bludni, sveti i griješni vjeruju, kadar je da završi knjigu pjesama potresnim i ciničkim grčem poput Polića – Kamova, te svoju Golgotu krvi, požara, mesa, duše i nerava zaključuje đavoljim krstom Ridanjem jedne bludnice. Začepite uha, vi blijedi i eterni! Zakrilite oči vaše, mili i slađani! Okrenite se u grobu, vi, te u miru počivate! Pjesnik, pošto je slomio korbač na šiji glatkog i jeguljastog Snoba, pošto je pljunuo, formalno pljunuo na sve lijepe i nebeske vidokruge, te nakon što je prouzročio skandal, javnu sablazan, pada k nogama jedne jadne, ordinarne, glupe i zaražene bludnice. Ne iz prkosa, već zbog neke unutarnje, nesavladive i vizionarne ljubavi. On laže, kad se upoređuje sa Raskoljnikovom, ne iz proračunanosti, već iz samilosti prama sebi: on ljubi bludnicu, ženu na križ pribijenu, on ljubi sve ono vanzakonsko. Braća, čudna, čudna braća. Taj konačni rušeći povik nije kombinovan. Doživljeno je to, krvavo doživljeno. Crni taj liričar nije pjevao ženi obligatnim i mirisnim pervezitetom D’Annunzia iz brijačkih i modnih salona; njegovo ženstvo nije parfimisani žargon neumrlog Marcel Prevosta; nije ni pikantni sos za komije i sobarice Guy de Maupassanta. Taj gusti, masni i čemerni slador zalutao je tamo negdje sa biblijskih obala Salamunove pijane pjesme nad pjesmama. Vreli, uzavreli potok pobunjene krvi, što teče i nikad ne prestaje. Ta je dekandentska lirika — prepotentna i taj paradoks spada među aksiome, kad se citira ta neburžoaska i nesalonska lirika.

Histerija bauči i strahuje tu prekidanim i neuređenim ridanjem i izbitim, rastrganim smijehom, te siječe i reže njegove tanane, fine, ženske i razbludne usnice. Jedno nemirno sunce vise pred tim crnim Bosjakom, te poput Stanka Vraza ne poznavaše kompromisa između pjesme i života. Život je pjesma, pjesma je život. Dok i današnji književnici posjeduju spašenu životnu egzistenciju, Janko Polić – Kamov nije bio niti korektor. U pjesmi je živio, pjevajući kroz cijeli život nonšalansom La Fontaineovog cvrčka. Pitanje hrane, novca, odijela, stana i kuće bilo je tako daleko od njega, pa pošto je izdurao i najjadnije dane, plašila ga je samo pomisao na mir, dom i sitost.

Tom pjesniku, dalekom od svih koterija i škole, osporavahu pravo pjevanja, upućivajući ga na novinarstvo, na fejton, na bablju republiku. Po shvatanju kritičara, bilo je to njegovo „pravo polje rada”. Koliko kuriozne gluposti i stupidnog prenemaganja bogom nadahnute i na čast doktora promovirane kritike. Još i danas nekoji kritičari drže i Matoša lošim pjesnikom, držeći se valjda one „kritičar je gospodin koji se pokadšto miješa u ono, u što se ne razumije”. (S. Mallarmè.)

Polić-Kamov dao je svoje najpersonalnije, najkamovskije radove upravo u lirici, ne imajući preteča, počevši od sebe samoga. Ta elipsa bila je bez fokusa i jakost izraza njegovog stiha nije ni manja ni slabija ni providnija od najjačih verzova S. S. Kranjčevića, nadmašivši i autora Mramorne Venere svojim rapsodijama na prebitoj harfi (S gladi, Sunce, Dan gospodnji i t. d.)

U stvaranju silno nejednak, kao oluja što nosi na svome krilu tišinu i grom, on će nakon sadističkog buncanja zabugariti bukoličkom finesom razmaženog i suptilnog pjevača:

„Pod sunčanom krošnjom od zlatnijeg granja
Ko prašak im zlaćani list —
Poneso se smiješak što cjelove pruža,
a cjelov i draškav i čist.
I zadrhta atmos što pobud raznosi
i poljupce baca ko lud
i reko bi: negdje s plamtećega boštva
talasa se nečija grud.
(Nova Proljet)

Nije li to — čudno — kristalna slika vedrine i krajobraza:

„Cisto je nebo ko djetinja sanja
ko crno s ptičijih oči;
a sunce s dražesti mirisnu blagost
kroz oblak modrine toči“.
(Nova Proljet)

Ali tih svijetlih momenata ima malo kod njega.

Velika je griješka, upravo znak katastrofalnog i fatalnog neshvatanja, što gotovo svi nazrijevahu u njegovim stihovima ideju, tendensu i uvodni članak za anarhistična glasila. Pjesma ne pozna ideje, pa bila ta ideja i najbizarnija. Pjesma je samo izraz — kap sunca ili kap otrova. U pjesmi je Bog ili Ahasver. Metafizika ili rusvaj. Pjesma može biti plava, modra, crna, crvena, siva, ljubičasta, ali nikad komunistički — crvena, anarhistički — crna, nacionalno — trikolorna, naivno — plava i t. d. Takve pjesme uopće nema, a onaj, koji traži utilitarski ili revolucionarni monstrum u poeziji, neka traži i halbcilinder na olimpijskoj i prozirnoj glavi Monne Lise. Pjesma je tu radi pjesme, a žalosne su ambicije onih, čije stihovi imadu zadaću, da ruši sisteme. To su stvari Tolstoja, Lenjina, Radića, Bogumila i prvih kršćana.

*
*     *

Ispitana Hartija i tragični psaltir Psovka natrpani su abisnom bujnošću jedne crne, otrovane, beskućne i besnene lirike, koja nikad, vaj nikad ne zna za samotne i tihe senzacije uspavanih, muzičkih soba, kad pianino šuti i žuti se miris muti u miru zlaćanih mušica, u odsjevu slika i u bolovima strasnog jorgovana. Taj Ahasver sekundirao je moguće i besvijesno Cvijeću zla, samo što mu manjka linija, mjera i zlatni rez Bauderaireove strašne i tanane, muzičke ruke, koja će istim zamahom pogladiti zelenu kosu i savinuti gvozdenu šipku. Mi nemamo ni danas simpatičnih nasljedovatelja te poezije, koja je sakrivena u nas. Marjanović ga je jedini bez viclanja primio u ono vrijeme, prigovarajući mu ipak rimama, izrazu, stilu, dikciji („Suvremenik“ 1907.) ne znajući, da ovo nije knjiga za sladokusce, te da u tim stihovima nema spomenarske, secesionističke, donhuanske i zlatousne vibracije Xeres de la Maraja, monumentalne i dosadne širine Vl. Nazora i usiđeličkih suza Mihovila Nikolića i D.D. Domjanića.

Polić-Kamov nije kumovao mirnoj, modroj lirici, koja smatra svaki stih jednom cjelinom, jednom gotovom vizijom, jednim savršenim i svršenim unutarnjim titrajem, ukratko: jednom kombinaciom. Mirna je lirika našla svoj klimaks u pejzažima, harmoniziranim i jedinstvenim Wiesnerovim sonetima. To je život u košnici, deputacija k seoskim tornjevima, muzika sjenâ zastora i zvončići neba. Drukčija je arhitektura stihova Polića – Kamova. Njegova čitava knjiga, pa da je napisao i deset knjiga, sve bi to šumilo pritajenim orkanom, vrludavim strujama, razbješnjelim valovima jedne jedine pjesme, jednog jedinog stiha. Jedan njegov sonet nosi teret jedne jedine riječi i cijela je ta lirika ispravno okrštena štipajem. Da se jasnije izrazim: nije uzor-pjesnik, ne ulazi ni u koju antologiju, nije akademik i deklamator. Ovo nisu stihovi za recitaciono veče. Do smiješnosti katkad subjektivan, personalan do ekstrema uvijek, smatra knjigu vulgarnom i formalnom ispovijedaonicom, gdje je on, autor, i ispovijednik i griješnik, a čitaoci sveta inkvizicija. Ta je ispovijed zaglušni krik, od kojega će puknuti bubnjić u otmjenom uhu g. Popovića ili će pozliti ciklamskom Domjaniću.

Progonio ga je ovijek onaj krvavi, neboderni krik Marijev iz Tragedije mozgova: Probudite se živ u grobu! – kojim je zanosno i uhodrapateljno završio i Psovku. Ta grozna, strašna i crvljiva vizija, ta Poe-ova romantična i groteskna senzacija provlači se cijelom ovom lirikom, koja se nikad i nikad ne odmara u sjeni vrbinih pramenova i koja nikad ne ugleda kućnog praga obećane hemlje. Bez doma. Bez domovine. Bez ičesa. Bez korijena. Bez sidra. Ukleti Holandez. Jedna neugašena, žedna i bijedna želja, čežnja za eksploziom, za praskom, za gromom, za požarom, za provalom vulkana. Sve to bez futurističkih snobizama. To su pupoljci na majskoj, procvjetaloj svrži otrovanog, prokletog bilja, a prsnuvši, cijedi se iz njih paklena, crna i crvena smola. Odatle i indignacia ondašnje publike, te sitna, sita i žabarska psikaše nad ovim prvijencem čistog, nelicitarskog srca gospodina Bosjaka, koji ostade uvijek Gosparom. Ista nabikulenska i dembelska čeljad prošla je cinički, triumfatorski povrh umornog i viteškog srca Lazara Heine-a, te u smrtnom hropcu žali, što čovječanstvo nema jedne glave, pa da mu pljune u lice crnu, mrtvačku pjenu.

Prem nije poznavao Heine-a, nabasat ćemo često u Ištipanoj hartiji na čisto hajneovske šlagere, koji imadu katkad onu ženskiju od ženâ ciničku zlobu, ujed i frivolnost. Primjerice pjesma pod mističnim naslovom P. S. ima intonaciju, kao i ugođaj autora Buch der Lieder. I u Novoj proljeti kao i u „Mrtvoj Diani” viri ovaj umorni, žalosni i ružni žalac:

„Sjećaš li se? Nova proljet ponijela me k našoj klupi,
po kojoj su sjele sjene:
oličiše novom bojom i nasuše gustim pijeskom
sve što bješe uspomene.
A meni se nešto misli nasmijava crnim mozgom
ko kad jesen lišće mota
i pomišljam, bogzna tko će, da se tvoga hvata pasa
da te ‘nako opet smota!
O, ne drhti! Nije prezir! Negda bijah — znaš me dobro —
preko tebe težak i ja!
A sad možda kumpanija, da, i cijela regimenta
nije teška kad te svija!“
(Nova Proljet)

Svinjarija! Kaj ne? Praštajte, gospodo suci, moraliste, bašibozuci i eunusi! I Magdalena je griješna, a Polić-Kamov oprao je taj cinizam životom i jednom od svojih najumornijih, najljepših nostalgičnih pjesama Kitty. Ovi su nedelikatni, soldački stihovi skrojeni prokletstvom i nije nikad ružan onaj, koji diše previše iskreno. Taj cinik nije, nije cinik, jer je prošao kalvariju srca i pakao duše.

Ta drhtava, razderana i carmenska muzika ponoćne pohote ne zna za blage i tople nijanse pastela i akvarela, jer se ruši u nekom divljem i crnom prahu beskonačne disharmonije, koja je vrlo daleka od drakonskih zakona gospodina Bacha, Johana Sebastiana. Što bi bilo od njega, da ga poznavaše Skerlić, koji je onako po prstima lupio Pandurovića i jadnoga Disa, inače dvije blage i mirne dušice.

Kad danas, nakon deset i više godina listamo tu krajnju ljevičarsku i mladenačku liriku, posrtavamo svakim stihom u ovoj današnjoj blaženoj i učmaloj, selendarskoj monotoniji. Ovi krvavi trzaji, i one crne strofe tralaliču u pijanom i nakvašenom ritmu jedne ognjene konjice, poput đavolje fuge sa bezbroj temata u vječnoj, nezadovoljenoj stretti. Jedno more žeđi. Jedan bezdan prošnja. Flauta i fanfara. Prokletstvo i šumski mir. Tonika i povećana kvarta. Evo, kako zvoni tišina u ovom labirintu:

„A glava bukti i polijetava k’ zidu,
da tresnem njome! . . .
Svet, svet je prasak, a blagosloven Gospod
u miru svome!“
(U mrtvoj noći).

On ne zna za mistiku i u noći ne vidi modru boju violončela, oboe i šumskog roga. Ne sjeća se zelenih, dubokih tišina, a mliječni, vitorogi mjesec izaziva kod njega persiflažu simbolskih i samotnih Vrbanićevih jablanova:

„U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca
i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive —
i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca,
jablanovi strše u vis ko mesnate duše žive“.
(U nagonu).

Jedna negacija cijele naše lirike. Tamo od Vidrića, Dučića, Rakića, pa preko Wiesnera, Ujevića do Krleže, Šimića, Vinavera i Crnjanskog.

Kad se pojavio, bilo je u troimenom narodu duhovitih danguba, koji udariše u beskonačne burgije, neshvativši, šta više, ne pročitavši tu osebujnu i nikad neepigonsku liriku. Svaka se, pa i najboija stvarca dade izvrći ruglu, a tadanje Zeuse fejtona zbunila je i preplašila ta kuštrava. neelegantna i neštucana prilika, koja je svakom zgodom istupila smjelo, bez rukavica i bez hrizanteme u zapučku.

Bujnost, organsku cjelinu svog pjesničkog izraza kvario je često hotice i znalice nesklapnim stilističkim šiljcima. Vikao je, urlao, zaglušno, nenaštimano pjevao, bančio i strahovao u nekom herostratizmu, koji nikad i nikad nije bio poza ili gesta. Jezik, stil, tradicija, dikcija, Kosovo, Petrova gora, Croacija i t. d. bijahu mu stafažom za nemoćnike, a glupost što urla od Triglava do Vardara, slušao je u Torinu, u Barceloni, u Zagrebu i u Rimu: jer svijet je jedan. Prsnuše okviri Hrvatske, puknut će i remenje Jugoslavije, jer svijet je i opet jedan. Duša, koja živi, ne mari naći Nirvanu u drevnoj Heladi ili na tavanu kakve kamene kućice u Puntu, na otoku Krku.

Ne priznavaše a priori čistoću, plemenštinu i sigurnost stiha. Sveta Jednostavnost je njemu kao i Janu Husu znak gluposti i zlobe. Porušivši arhitekturu stiha, gubi akademsku vedrinu čiče Emersona i poeziju zdravlja, nacije i pobjede. Za Vidovdanski hram ne mari. Klasična, zvučna linija postala je bog te pita što. Ta je plamena lirika daleko od svih dobroćudnih, poltronskih forma; pa ipak je Polić-Kamov uzajmio od Dante-a tercinu, a od ostalih sonet i oktavu, valjda za to, jer ga je privlačila diabolika Dantea, Rinascimenta, papâ i kršćanskih perverziteta.

Poput Ahasvera ne zna za mir i dobrotu i ljepotu i taj čovjek morade umrijeti mlad — kao kaplja — jer je ritam svojih nerva našao u burnom udaranju bȉla, te najnormalnije udaraše stoičetrdeset puta u minuti.

(Svršetak u drugom broju).

Nikola Polić