Rijeka and Brighton – my home towns

Rijeka and Brighton – a brief comparison prompted by the opening day of Rijeka’s European Capital of Culture year in February 2020.

It was almost 20 years ago to the day that I first came to Croatia, more specifically to Cres, Opatija and Rijeka. I was here to write a travel piece for a Brighton based magazine for which I was the production assistant – when the editor called out across our office “who wants to go to Croatia for a week?” I stuck my hand into the air eagerly although not being 100% sure about where I’d be going. On that trip, I experienced a tiny piece of Croatian life and the Rijeka Carnival and was greatly impressed. In 2003, I left Brighton and Hove (the city’s full title) and moved to Rijeka.

Rijeka and Brighton

In the following years, I visited many parts of the country but I always thought that the city was different and even the Croats I met on those trips told me that Rijeka stood out as being alternative. From music to art to literature this city has proved this to me with the opening of the Rijeka 2020 – European Capital of Culture (ECoC) this February and it made me realise that Brighton and Rijeka have several things in common so I put together a list:

  • They are both cities by the sea – south of their capitals – obvious I know. Brighton is the closest big city to London and a huge tourist destination. Rijeka is Croatia’s third-largest city, not, unfortunately, a big tourist destination, however, in the past it was a very important industrial and transport hub and with ECoC and all that this investment, opportunity and status will bring, it now has much more potential.
  • Theatres – both cities have theatres which came into popular use in the late-19th century. In Brighton the Theatre Royal and in Rijeka the Croatian National Theatre Ivan pl. Zajc. In each city, there is also an unused venue. Rijeka’s Opera hall was recently opened for the opening day of ECoC when several rock bands played well into the night and it has recently hosted a dance event, which will surely boost its rejuvenation. Whilst in Brighton the Hippodrome’s future is still in the balance. Both these venues have seen better days during their century-long lives.
Rijeka’s Croatian National Theatre Ivan pl. Zajc and Brighton’s Theatre Royal
Rijeka’s Opera hall and Brighton’s Hippodrome
  • Both cities have old original cinema theatres. The Duke of Yorks picture house in Brighton is an art-house cinema. It was one of the first in the world and was opened in 1910. It has experienced many lows and highs over the years but has survived and today it is still the oldest working movie theatre in the UK. Rijeka has Art-kino, which under a different name was founded about 1928 and then went through many variations and premises over the decades. The movies were incredibly popular in Rijeka, with films being shown from all parts of Europe, America and the Soviet Union. In fact, at one point in time Rijeka county had more cinemas screens than any other town in Croatia (45) and in the first six months of 1950 more than 750,000 cinema tickets were sold in the city. A law was even in force at the time which meant that the sale of tickets by touts outside before a popular film was screened became a criminal offence – those found guilty were fined, imprisoned or even expelled from the county! During Rijeka 2020 ECoC there will several locations arranged for open-air film screenings around the city and even on the roofs of tower blocks. Brighton also has open-air cinema shows during the summer. Both cities also have multiplex cinema complexes, however, these two small independent art-house cinemas have survived where other theatres have disappeared or been repurposed, and they still draw in the crowds.
Rijeka’s Art-kino and Brighton’s Duke of Yorks picture house
  • Graffiti and murals. Both cities are adorned with murals and let’s say artistic graffiti. With tasteful and professional illustrations buildings, parks and other public spaces can be really brought to life, enhance the image and even become talking points and landmarks of towns and cities in place of drab, grey, depressing, crumbling structures. During Rijeka 2020 ECoC there will be an international festival of murals and street art will appear around the city painted by local and foreign artists.
Brighton’s Prince Albert pub mural and Rijeka’s IVEX building mural
  • Rijeka was and still is a centre of new music. In the 60s the first rock bands in the former Yugoslavia emerged here, in the 70s and 80s punk and new wave groups such as Paraf flourished. Later in the 90s and early 2000s, the club and dance scene was led by the Fun Academy and Quorum Colours. Brighton has always been an innovative place for new music. In the late 80s and 90s, it was a key place for the emerging dance and rave scene, which I really enjoyed. In the mid-90s I played bass in a rock band. My friends and I did it for the joy of music – we didn’t expect to be famous – we weren’t – but like so many others we did it for the fun of playing. 3-4 times a week we went to gigs, in pubs and clubs. This is similar to the feeling I have in Rijeka now – there is a varied musical scene, from flamenco to bluegrass and I have got to know several musicians by helping them with their English language as well as reminiscing about the heady 90s rave scene and concerts by bands that people here would have enjoyed seeing. Of course, all the musicians I’ve met here are much more proficient and professional than I was back then. One particular star from Brighton, Fatboy Slim has played in Croatia several times and Nick Cave, who is immensely popular in Croatia lived there for many years (bumped into him twice in Brighton’s shops).
  • Brighton is one of the key centres for the publication of The Big Issue magazine which was established in 1991 to help homeless people get back on their feet and make a small living from writing and selling the magazine. The Big Issue was one inspiration for Rijeka’s own magazine called Ulične svjetiljke which is now sold throughout Croatia.
The Big Issue was the inspiration for Rijeka’s Ulične Svjetiljke
  • Universities – both cities have renowned universities and big student populations. Several campuses and faculties are spread around each city. The students’ energy and enthusiasm are a constant drive in both communities. And of course, with large numbers of students come festivals and events to cater for them. Rijeka has the multi-day Student Day Festival – the largest in the region, which has just celebrated its 10th anniversary. It features cultural, educational, sports, humanitarian, entertainment and scientific events for up to 40,000 students from Rijeka, all over Croatia as well as nearby countries. The highlight being the weekend of free concerts in the very centre of the city featuring famous local names – something that made me reminisce of student gigs back in the early 90s in Brighton.
  • In Brighton the culture of recycling is firmly established. It is the only city in the UK which has a Green Party Member of Parliament. In the city, every household has separate bins for each kind of waste that is then collected by the council and dealt with. The City of Rijeka is trying – with separate containers for waste plastic, paper and glass for each neighbourhood, and it regularly distributes leaflets about how to cut down on unnecessary waste and raise awareness of recycling. Recently the city received more money from the government for the expansion of its recycling facilities. There is also one excellent initiative in the city called Riperaj, which is Croatia’s first repair café. It was opened in late 2019 and offers its citizens a free repair service (excluding any necessary spare parts) for their household electrical items and furniture and anything that would otherwise be thrown into the rubbish and end up in a landfill. It also offers a programme of workshops for everyone who wants to learn more about recycling and repairing household equipment. Repair cafés are a rapidly worldwide growing concept. Brighton also has its own Repair Café which was opened in 2012. During ECoC there are several green initiatives, such as Zeleni Val, beginning in Rijeka including the conversion of previously unused roofs of tower blocks into gardens and the greening of deserted areas owned by the city. Something that the local communities are invited to get involved with.
Rijeka’s Riperaj repair cafe opened in 2019 – the first in Croatia.
  • There are many other ways which Rijeka could also benefit from sustainable and renewable energy. Off the coast of Brighton, there is a massive wind farm with more than 100 windmills. Imagine the electricity which could be generated when the fierce “bura” wind blows!! Solar power too when considering the number of sunshine hours which the Adriatic Sea enjoys – in fact, a solar power plant on the nearby island of Cres is due to be constructed. Recently the Port of Rijeka was given a waste collection device – the Seabin – the first in Croatian waters. This simple, inexpensive bin for collecting surface waste is a global initiative that aims to clean up the water around harbours and ports.
  • Brighton has a very big gay community. The Brighton Pride Festival is the largest and proudest LGBT event in the UK with an average of 450,000 attendees every year. Although Rijeka does not come close to this kind of event, it is important to note that in 2013 the people of Rijeka voted against the proposed Article 61 of the Croatian Constitution which was upheld nationally as proclaiming that “Marriage is a living union between a woman and a man” – effectively meaning same-sex marriage is unconstitutional. Croatia’s first lesbian organisation – LORI – was established in 2000 in Rijeka and it supports the rights of the LGBT community in society. During ECoC there will be the annual Smoqua festival of LGBT culture which will feature performances, a concert, an exhibition, artist and activist interventions in public spaces, workshops, panel discussions and other activities in order to introduce visitors to the importance of queer and feminist history and it will be attended by participants from around the world. Just recently, in 2019 a new website, aimed at gay travellers and tourists was launched by a woman from Rijeka – gaytravelcroatia.net. Since living in Rijeka I have met many friendly, open-minded people of all generations from school children and pensioners, artists, writers, musicians and professors with whom I share the same passions, opinions and positive outlooks as those I know back in Brighton. Although the two cities do not share similar histories, I think that Rijeka’s past has only added to its diversity and tolerance for others as well as the desire for change and improvement.
  • Both Rijeka and Brighton like to feel as though they are different and independent. People visit Brighton for a weekend away, for the arts, nightlife and shopping. The community feeling is very close. In the 2016 Brexit referendum 68% of Brighton’s residents voted to remain in the EU. For me, Rijeka too has a similar feeling – immediately after the ECoC opening ceremony on the blackboard of a popular bar in Rijeka – Caffe la Guardia – whose daily pearls of wisdom over the years have been highly amusing and succinct, stirred up some reactions – read into this what you will.…..

Of course, this is just a quick list of things that immediately came to my mind after enjoying the opening ceremony of Rijeka’s year of holding the title of European City of Culture – many people I spoke to in the days following that day agreed that Rijeka should have a similar, although more modest, event every year. The year-long programme and the lasting effects after 2020 could be the initiator for a new annual Rijeka festival – RiStartFest (?) which would bring extra energy and interest to the city just like Brighton’s world-famous Festival

Late February saw the annual Rijeka Carnival Parade through the city centre. An extra special event this year to celebrate the European Capital of Culture, and something that I experienced 20 years ago on my first visit to Croatia. Every year I am always impressed by the effort, ingenuity and joy that its people can create and in doing so make it unique – just like my previous home of Brighton.

So Rijeka, in the words of your own annual carnival slogan may you always “be what you want to be.”

I was on Croatian National Television’s HTV1 chatting about Rijeka and Brighton with ‘Romano Bolković – 1 na 1’

Novi List interview

This is a reproduction of my interview for Rijeka’s Novi List daily newspaper with Marinko Glavan published on 15.03.2020.

Životna želja! Prevesti Kamovljevu Isušenu kaljužu na engleski

Martin Mayhew, pisac, prevoditelj i novinar, Britanac je koji već 17 godina živi u Rijeci. U međuvremenu je stekao hrvatsko državljanstvo, a uz svakodnevne poslove prevođenja s hrvatskog na engleski te proofreadinga, posla u kojemu »dotjerava« već prevedene tekstove, bilo da je riječ o poslovnoj komunikaciji ili tekstovima pjesama domaćih bendova koji pjevaju na engleskom, kako bi bili posve u duhu engleskog jezika, započeo je s prevođenjem djela Janka Polić Kamova na engleski jezik. Već je preveo zbirku Kamovljevih pjesama Psovka, a velika mu je želja na engleski prevesti Isušenu kaljužu, vjerojatno najznačajnije djelo riječkog pisca, kako bi, ističe, ovaj čudesni roman predstavio čitateljskoj publici s engleskog govornog područja.

Da Hrvati sele u Veliku Britaniju nije ni najmanje neuobičajeno, no suprotnih primjera, poput njegovog, vrlo je malo, u stvari u čitavoj Hrvatskoj trajno živi svega šačica Britanaca pa na pitanje kako je uopće došlo do toga da se iz Brightona preseli u Rijeku, odgovara da je ispočetka sve bila čista slučajnost. U Rijeku i na Kvarner prvi je put stigao prije točno dvadeset godina, radeći kao novinar turističku reportažu s Kvarnera.

“Došao sam u zemlju o kojoj nisam znao puno. Radio sam za jedan časopis, a naš urednik imao je ponude turističkih zajednica iz gotovo cijelog svijeta da dođemo i pišemo reportaže o različitim destinacijama. Tog dana, kada se odlučivalo tko će u Hrvatsku, nitko od kolega novinara nije bio slobodan pa je urednik šetao po redakciji, pitajući „Tko želi ići u Hrvatsku?“. Kako u tom trenutku nisam imao puno nekog drugog posla, rekao sam „OK, ja ću to napraviti“. lako nisam imao pojma gdje idem niti što mogu očekivati. Kad sam rekao svojim prijateljima i poznanicima da idem u Hrvatsku, bilo je svakakvih reakcija, poput one da uzmem sa sobom pancirku, jer je tamo bio rat“, kaže Mayhew.

Niša na tržištu

Po dolasku, proveo je tjedan dana putujući po Primorju i otocima, s grupom od još pet turista i kako naglašava – fantastično se proveo.

„Na Cresu smo bili u Eko centru Beli, gdje zbrinjavaju ozlijeđene bjeloglave supove. Upoznao sam a zaljubio sam se ovu zemlju, i ovaj kraj. U iduće dvije godine promijenio sam posao, vratio sam se u tisak, kao menadžer za proizvodnju u velikoj tiskarskoj tvrtki, ali sam i još nekoliko puta posjetio Hrvatsku. Posao menadžera bio je vrlo stresan i jednom sam trenutku odlučio sve promijeniti, doslovce promijeniti svoj život. Odlučio sam preseliti se iz Brightona u Rijeku. Počeo sam učiti hrvatski i nakon godinu-dvije sam krenuo s prevođenjem i proofreadingom, tada uglavnom za lokalne ljude i tvrtke, ništa pretjerano znanstveno ili na razini prevođenja književnosti“, kaže Britanac.

Kroz godine provedene u Rijeku uspio je stvoriti vlastitu nišu na tržištu, u kojoj se bavi isključivo prijevodima s hrvatskog na engleski, ne i obrnuto, jer iako je, prema onome što smo čuli tijekom razgovora, hrvatski jezik savladao vrlo dobro, kao izvorni govornik engleskog jezika i pisac, smatra kako puno više može postići prevodeći hrvatske tekstove na engleski.

„Najviše se, zapravo, bavim takozvanim proofreadingom, provjerom ispravljanjem tekstova na engleskom koji su pisali Hrvati, kako bi taj tekst bio posve, ne samo gramatički i pravopisno ispravan, nego i u duhu engleskog jezika. Kroz sve ove godine zapravo sam sam stvarao svoj današnji posao. Bio sam uporan, učio sam hrvatski koji je za nas Engleze vrlo zahtjevan jezik. Sintaksa. gramatika, padeži, rodovi, sve je vrlo drugačije. Hrvatski, po svom sudu, ne .govorim baš najbolje, ali ga odlično razumijem, a to je najvažnije kada je riječ o prijevodima s hrvatskog na engleski“, kaže Mayhew.

Zaljubljen u Kamova

Posao mu je vrlo specifičan, posebno kada je riječ o proofreadingu. Radi se o, da tako kažemo, finom tuningu prijevoda s hrvatskog na engleski, u čemu je već stekao popriličnu reputaciju i broj klijenata.

„Dakle, ne govorimo o klasičnom prevođenju, nego o finim nijansama prevođenja. Ljudi mi pošalju tekst na engleskom i ono što ih zanima je zvuči li to zaista dobro. Zvuči li zaista onako kako bi to napisao ili rekao izvorni govornik. Na tom području surađujem I s nekim bendovima koji pjevaju na engleskom, poput Sarah & The Romans čije tekstove provjeravam. Stvorio sam mrežu poznanika i suradnika koji me dalje preporučuju drugim ljudima i tako to funkcionira“, kaže Mayhew.

Što se tiče prevođenja, „zaljubio“ se u Kamova. Do sad je preveo zbirku pjesama Psovka, a prijevod je objavio u vlastitom izdanju, specifičnom po tome što je uvez i grafički dizajn identičan izvornom, prvom izdanju Kamovljeve zbirke pjesama.

‘Psovka’ original edition and ‘The Curse’ in English – available on Amazon as ebook and paperback here

Kad sam prvi put čitao Kamova, za mene je to bilo otkriće. Bio sam oduševljen. Krenuo sam u prevođenje njegove poezije, trudeći sa da to bude zaista najbolji mogući prijevod. Čitajući njegova djela i prevodeći ih, odlučio sam napraviti i cijeli rječnik prijevoda njegovih izraza na engleski, što mi je pomoglo u daljnjem prevođenju, a na taj sam način i bolje upoznao hrvatski jezik, jer je on u svom pisanju koristio izraze i arhaična glagolska vremena kakva se u suvremenom hrvatskom više ne koriste. Želja mi je da napravim kvalitetan prijevod Isušene kaljuže na engleski i tražim izdavača koji bi bio spreman u tome sudjelovati. Riječ je o vrhunskom književnom djelu koje zaslužuje biti prevedeno na engleski kako bi došlo do šireg kruga čitatelja u svijetu. 1tažio sam potporu hrvatskog Ministarstva kulture, kao i britanske ambasade, ali potpora je uvjetovana nalaženjem izdavača Vjerujem da ću uspjeti naći izdavača zainteresiranog za ovaj projekt“, kaže Mayhew.

Modern and original editions of ‘Isušena kaljuža’
My collection of Kamov’s ‘Farces and Novellas’ is also available on Amazon. More details here.

Otvorene luke

Kao novinar proputovao je većinu europskih zemalja, ali kaže kako mu nigdje nije bilo tako lijepo, niti je igdje bilo tako mirno kao u Hrvatskoj, posebno u Rijeci i okolici, iako nije riječ o turističkom gradu. Rijeku je, ističe, izabrao zato jer je cijeli život živio kraj mora, iako je Brighton po pitanju turizma, kao jedno od najpopularnijih odredišta u Engleskoj, posve suprotan Rijeci.

„Brighton je vrlo orijentiran na turizam i vrlo popularan u Britaniji. Proputovao sam i dobar dio Hrvatske, ali sam odlučio da mi dom bude u Rijeci. Volim atmosferu ovog grada, volim, da tako kažem, onaj idealistički dio socijalizma koji se zadržao u ovom gradu. Rijeka i Hrvatska su, osim toga, vrlo sigurni. Možete se šetati sami, bilo kojim dijelom grada, u bilo koje doba noći, bez straha da će vam se dogoditi nešto loše. U nekim dijelovima Londona ili Brightona to nije moguće, ako šetate sami u neko doba noći, postajete meta pljačkaša I sam sam bio opljačkan na ulici u svom rodnom gradu, Brightonu. Osim toga, ljudi u Velikoj Britaniji su prestrašeni od terorističkih napada, a ovdje toga nema“, kaže Mayhew.

Rijeku je odabrao, što je i naglasio u svom nedavno objavljenom tekstu, zbog sličnosti s Brightonom. U oba slučaja riječ je o lučkim gradovima, otvorenima za ljude koji dolaze iz svih krajeva svijeta kroz dugi period povijesti.

„U Rijeci sam upoznao mnogo ljudi, ali nikad se nisam susreo s predrasudama Ovo je, kao i Brighton, vrlo otvoren grad. Doduše, nisam živio nigdje drugdje u Hrvatskoj parni je teško reći je li Rijeka drugačija od ostatka zemlje, ali uspoređujem je s onim što najbolje poznajem, a to je Brighton, koji je također vrlo otvoren, u kojemu se ljudi iz bilo kojeg dijela zemlje ili svijeta osjećaju dobrodošlo. Mislim da je mentalitet Rijeke drugačiji nego ostatka Hrvatske, jer je riječ o luci i industrijskom gradu u koji su oduvijek dolazili brodovi, pomorci, radnici, poslovni ljudi iz raznih krajeva, različitih nacionalnosti, što je stvorilo drugačiji mentalitet. Brighton je turističko središte i također imamo ljude koji dolaze izraznih krajeva. U Brightonu, kao i u Rijeci, prevladava mišljenje kako je grad drugačiji Od ostatka zemlje. Primjerice, iz Brightona je jedini zastupnik zelenih u parlamentu, dok je u ostatku zemlje izbor samo između laburista i konzervativaca. Mislim i da ovdje u Rijeci ima puno prilika, ako želite nešto učiniti, možete. Bit će prepreka, prvenstveno administrativnih, na koje se zbilja teško naviknuti, ali prilika ima Inače, birokracija u Hrvatskoj je zaista problem. Upoznao sam mnoge strance koji su ovdje došli s namjerom da ulažu, ali kad su vidjeli s kolikom birokracijom i papirologijom su suočeni, na kraju su odustali od svojih namjera Na kraju radije kupe kuću ili apartman, nego pokreću biznis, što je velika šteta“, kaže riječki Britanac.

Riječki EPK

Rijeka je, ističe, drugačija od ostalih hrvatskih krajeva uz obalu i po tome što nije turističko odredište, barem ne u segmentu masovnog turizma. Isprva ga je čudilo što u gradu, tijekom vrhunca turističke sezone, u srpnju i kolovozu, ne samo da nema turista u velikom broju, nego ni Riječana.

„Pitao sam zašto ljudi odlaze ljeti. što to Rijeka nema, a svi ostali gradovi uz obalu imaju. Ali s vremenom sam zaključio da je možda i bolje tako. Je li to dobro za Rijeku, ili loše, jer dolazi manje novca od turizma, ne znam. Nadam se da će projekt Europske prijestolnice kulture ipak dovesti više ljudi, iako je teško bilo što prognozirati, s obzirom na epidemiju koronavirusa“, kaže Mayhew.

Kao prevoditelj i sam je uključen u projekt Rijeka EPK 2020. Do sad je preveo cjelokupan katalog svih događanja tijekom riječkog prijestolovanja europskom kulturom, u dva navrata, što je rezultiralo pozamašnim izdanjem na engleskom jeziku u kojemu su predstavljena sva događanja planirana tijekom ove godine.

Prvo izdanje

„To je bio prilično velik posao. Prvo izdanje na engleskom bilo je otprilike upola kraće od drugog, a sada pripremam treće, koje će biti još opsežnije, kaže nam, pokazujući nam podeblju knjigu, katalog zbivanja Rijeka EPK.“

Drugo izdanje

„Zahvaljujući tom prijevodu dobro sam upoznat s programom događanja i zapravo sam zahvalan što sam imao priliku u tome sudjelovati. To mi je i prilika da pokažem što radim, ali i da engleskim medijima približim Rijeka EPK projekt. Do sad nisu pokazali neki golemi interes, ali ipak ga ima. Imam i dalje kontakte u Engleskoj, u medijima, ali oni su uglavnom zainteresirani za Dalmaciju ili Istru, kao najpopularnije turističke destinacije. Ne znam zašto ova regija nije toliko prepoznata, iako je geografski savršeno smještena, a ima i puno toga što vrijedi vidjeti i posjetiti. Možda biste vi meni to trebali objasniti“, kaže Mayhew.

Dvostruko državljanstvo

Uz Britansko, odlučio je uzeti i hrvatsko državljanstvo, što je, smatra, bio ispravan potez, nakon Brexita, jer ostaje građanin Europske unije. Snažno se protivi izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, što smatra potpuno pogrešnom politikom.

“Nisam siguran da su Britanci, glasajući o Brexitu, sasvim razumjeli za što glasaju. Nevjerojatno je da su za Brexit glasali birači laburista. Mislim da će Brexit naštetiti svima. Neki dijelovi Velike Britanije izgubit će mnogo, posebno zbog izostanka sufinanciranja projekata iz EU, poput Walesa, u kojemu je velik dio javnih projekata bio sufinanciran europskim sredstvima. Škotska će, vrlo vjerojatno, izglasati neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, ne vidim kako se to može spriječiti. Ali tu su i druge stvari, poput razmjene studenata, razmjene znanja, kulture, mislim da će svi na kraju biti na gubitku. Na primjer, čak i glazbenici iz Europe trebati će radnu vizu za nastup u Engleskoj. Glazba je važan dio mog života, a posebno me vesele nastupi britanskih izvođača u Hrvatskoj na koje redovito odlazim, no s vizama, tko zna hoće li i koliko tih nastupa ubuduće biti, hoće li im biti preskupo i prekomplicirano da nastupaju u Hrvatskoj. štete će nastati i po pitanju slobode kretanja, studentske razmjene, znanosti, industrije, svega“, kaže Englez.

O životu i radu u Hrvatskoj i Rijeci kaže kako je drugačiji nego u Brightonu.

„Život u Engleskoj puno je skuplji. Za stan koji ovdje plaćam tristo eura mjesečno u Brightonu bih plaćao barem tisuću. Izlasci, restorani i kafići ovdje su puno jeftiniji. Lako treba uzeti u obzir i da su plaće u Engleskoj znatno veće. U Hrvatskoj su plaće nedovoljne, a to utječe na čitavu kulturu življenja. Ovdje mladi ljudi ostaju živjeti s roditeljima znatno duže nego u Engleskoj, na primjer, jer nemaju dovoljno sredstava da žive sami. To stvara drugačiju sliku društva U Engleskoj, čim završiš školovanje, odlaziš od kuće i očekuje se da skrbiš sam za sebe. To u Hrvatskoj ne vidim i nisam na to navikao, jer sam i sam napustio roditeljski dom kad mi je bilo osamnaest“, kaže Mayhew.

Unatoč razlikama, kaže kako nema namjeru napuštati Hrvatsku. „Kada prestanem raditi i odem i mirovinu, mislim da ću ostati ovdje. Barem za sad, nemam namjeru seliti negdje drugdje. Ovdje sam si stvorio život, našao prijatelje, želim ostati u Rijeci“, zaključuje Mayhew.

Thanks to Marinko Glavan and Marko Gracin @ Novi List.
Ivana Brlić-Mažuranić i Janko Polić Kamov pod kontrolom – ja i Sabina Gvozdić. Ogulin – Rijeka 🙂

Romano Bolković – 1 na 1: HTV1 interview

I was recently interviewed by Romano Bolković for his ‘1 na 1’ talk show programme for Croatian National Television HTV1. It was broadcast on 02.03.2020.

At the same I wrote an article for the Total Croatia News portal about the similarity between the city of Rijeka and the city of Brighton in England where I come from after the opening day of the Rijeka 2020 – European Capital of Culture year-long celebration. You can read it here.

Janko Polić Kamov – Farces & Novellas

My first book of my translations of Janko Polić Kamov’s work is now available on Amazon and all major ebook channels… Apple, Nook, Kobo, Kindle….

It is also available to buy from the publishers Modernist in Varaždin.

The Beard – Brada
In The Country – Selo
Woman – Žena
The Disaster – Katastrofa
The Suit – Odijelo
The Earthquake – Potres
The Bedbug – Stjenica
‘A Confession’ – ‘Ispovijest’


‘Ecce homo!’
Grief – Žalost
Freedom – Sloboda

ebook: ISBN: 978-1-912643-16-5
Printed edition ISBN: 978-1717088611

++Thank you to all those who helped and supported me in completing this important work 🙂 ++

Press clipping from Novi List 02.06.2018

Novi list – članak

Interview for Radio Rojc about Kamov, the book and publishing, in English here

Sarah & The Romans interview

a merry group from Rijeka who are winning over the world!

  • 10th October 2017 – Novi List, Rijeka, Croatia. Interview with Ivana Kocijan.

Coming soon from the German publishing house AGR TV Records in Hamburg will be ‘First Date’ the debut album by the Croatian group Sarah & The Romans. To find out how this cooperation came about, what it means to them, what they sing about in their songs, we spoke to band members: Sara Blažić, Goran Troha and Igor Willheim.

Igor: Six months ago we began to send emails and singles to Europe and America, looking for a publisher for our album. Publishing houses from Canada, America, Sweden and Germany were interested. German companies were the most interested in this regard, and over a few months we reached an agreement with one of them, signed a deal and began the production of the album.
Goran: We were not trying to look for a publisher in Croatia because all the material is aimed at the foreign market, the songs are in English, and the music is such that it is more popular abroad than here.

When will the album be published and what can we find on it? Who are your songwriters?
Goran: We have 11 songs on the album. Of those 10 are original compositions, whilst one is a version of an instrumental on the theme of the movie ‘Kekec’ (‘Good Will is The Best’) which we have arranged ourselves. As for the writers, I can say there are many, especially of the lyrics. As the lyrics are in English, we strive that they are written by native speakers. And in this we also have a translator who is following us, Martin Mayhew, an Englishman with a Rijeka address. Who as a translator and musician, has fitted very well into our story. The music and arrangements are written by members of the band.
Igor: The album should be released on 27th October, and in the deal there is also a second album, which we are already working on, all the demo material has been recorded. We are still not sure of the title.

‘First Date’ now available on iTunes and Google Play

What themes do you sing about?
Sara: The themes are love. The name of the album is ‘First Date’, as in romance, but also as in the first encounter of our band with the audience… It can be interpreted in various ways, but always positively and with good intention. The lyrics are always of love, optimistic, which is also the message of the bluegrass music that we play: everything is happy, positive, and even when something bad happens, you forget it, carry on and everything is OK.

Your first single ‘Smoke in The Wind’ from last year was chosen as Bluegrass Song of the Month by the American Akademia Music Awards. What does this acknowledgment mean for you?

Goran: Yes, we sent the song upon the recommendation of one radio DJ from Houston who fell for our music. The song was chosen as song of the month in June in its category. This really did open the door to the music world for us, and with that we gained many contacts. So for example we joined up with a dance troupe from Tennessee who we accompanied for five days in Zagreb, they danced, and we played.
Igor: It was the International Folklore Festival, an excellent experience. The music brought us together and a great collaboration was created and so we will continue to accompany the dance troupe from Tennessee further at European dance festivals. At that time we also got to know a group from Indonesia, amongst whom was Agung who plays the talempong. This is a (audibly) similar instrument to the xylophone and makes a magical tone which so delighted and surprised us that we asked Agung to record something with us, which we then put together in one song. This is the charm of our music, we mix what we like into it. In the same song we also incorporated a flute.
Sara: With that example Igor has described why we think we are original, what our vision is and how we are trying to create a unique sound.

Remind us of when and how the band was formed; who are its members and were you active as such a large group from the beginning?
Goran: The band Sarah & The Romans came into existence in 2014, and currently there are ten members. We have also collaborated with musicians from Ljubljana (Slovenia), some permanent members are from Zagreb. We work in a kind of Rijeka-Zagreb-Ljubljana triangle. We are trying to make our music interesting, original and surprising. One instrument appears in an entire song, a second in two musical sections and then no more. This gives vibrancy, dynamics, and colour to the sound. And for that to function and be interesting, you need to have a little orchestra.

Where do you play the most, where can we listen to you?
Igor: We will have the promotion of the album in Rijeka after it comes out. We perform mainly at festivals.

Where did you record the album?
Goran: The songs were recorded in the Mr Lucky and Just Sound studios in Rijeka and in Metro in Ljubljana. Both the mix and mastering of the songs were finished by Mladen Srića (Rijeka, Croatia), Janez Križaj (Ljubljana, Slovenia) and Eduardo Reynoso Jr. (L.A., California).

You play a unique combination of various genres. What are they?
Goran: We are unique in every case because we don’t repeat or copy traditional bluegrass. What is that in effect? It is our polka and waltzes, our European music, central European folk which is permanently in our ears. Bluegrass is acoustic, there are no electric guitars, no drums, it is full of wooden, warm instruments. The whole concept is very optimistic, positive… Such as we are in spirit, so is our music.

Are you recognised in Croatia?
Sara: Yes, we are recognised, but in small circles. However, again we don’t play traditional bluegrass. It is not for older audiences, we are making music for the younger people. Radio stations are playing our music, we are played a lot abroad, for instance on British stations, and many more in America… One of our songs was in the Top 10 in Missouri.

Was singer Sara Blažić in the band from the beginning?
Igor: Yes, we met during karaoke shows, she made a great impression on us because she had a very interesting voice. Also with her in the band are the singers Nikolina Akmadža and Matea Dujmović who also plays flute on one song.

You are collaborating with the 92-year-old singer Bruno Petrali. Can you tell us something more about that?
Goran: Yes, at the same time with the band we are working on the project Sarah & The Romans feat. Bruno Petrali.
Igor: Petrali is a legend. He is 92 years old, he knows everything about music, everything about sport. We have recorded a duet with him, a version of the song ‘Una sola volta ci si ama’, with his original translation. It was joy to work with Petrali and so we recorded two more songs, a version of ‘Bambina’ by Neno Belan which he translated into Italian and a version of the song ‘Sve moje jeseni su tužne’ (’All My Autumns Are Sad’) by Žarko Petrović, which Petrali sang originally way back in 1957.

Goran: We are also working on a special album with Iva Santini, a young singer-songwriter from Rijeka, who is also the writer of one of the songs on our first album. The album with Iva will be something very innovative, different. Her genre is folk-ethno, and she usually plays the Celtic harp and ukulele.

Members of the band:
Singers: Sara Blažić, Nikolina Akmadža, Matea Dujmović
Violin: Antun Stašić, Nikola Čeran, Mislav Salopek
Mandolin: Roman Tomašković
Banjo: Goran Troha
Dobro, guitar: Boris Luka Luković
Guitar: Zoran Bebe Petrović
Double bass: Domagoj Zubo Zubović
Harmonica: Ivica Dujić
Drums: Suzan Vidović
Booking manager: Igor Willheim

Guests on the album ‘First Date’:
Anja Hrastovšek and Jasna Žitnik, Ivana Marić, Artemija Stanić, RiverBlue (Vedran and Ivana Mlakar), Mirna Škrgatić, Mladen Srića, Nataša Manestar, Damjan Vasiljević, Sempre Allegro Choir Rijeka, Dino Džopa Šemsudin, Vanja Dizdarević, Damjan Grbac, Tilen Stepišnik, Dušan Pjer Ladavac, Uroš Šuljić, Žiga Šercer, Nikola Jovanović, Krešimir Kunda, Klaudio Kolar, Petar Tepšić, Rajko Ergić and Ivan Pjerić Dorčić.

(Translated by Martin Mayhew from the original Croatian article here)

Follow Sarah & The Romans on:

Buy the album ‘First Date’ on iTunes here.
and Google Play here.

Janko Polić Kamov – Lacerba, 1913

In the 15th June 1913 issue of the Italian literary journal ‘Lacerba‘ there appeared a page of maxims or aphorisms entitled ‘Accenni‘ attributed to one ‘Gian Paolo’.

Lacerba‘ was published in Florence from 1913-1915, edited by Giovanni Papini and was associated with the emerging Futurist movement. This particular issue amongst others also featured pieces by leading figures such as Filippo Tommaso Marinetti, Ardengo Soffici, Max Jacob and even an illustration by Pablo Picasso.

Kamov’s text appeared alongside the works of Pablo Picasso, Filippo Tommaso Marinetti and Ardengo Soffici.

Kamov’s maxims appeared in the same issue of ‘Lacerba‘ as a Picasso drawing

Vladimir Čerina, an exponent of Kamov, was also a contributor. It was most likely under his auspices that these fragments of Kamov’s maxims were included under the pseudonym of ‘Gian Paolo’, in ‘Lacerba’ in 1913, in Italian, three years after his death. Čerina had alluded to their publication in his study of Kamov published earlier in the same year, although they were not properly authenticated until the mid-1980s by Tonko Maroević and Dragutin Tadijanović.

Vladimir Čerina – Janko Polić Kamov, 1913

You can read my English translations of Kamov’s aphorisms in my book ‘The Curse‘. This is a reproduction of Kamov’s collection of poems that he originally published in 1907 under the title ‘Psovka‘.

Kamov’s 1907 edition and my modern edition in English with all the poems plus essays ‘Beneath the Aeroplane’, ‘Edgar Allan Poe’, and his ‘Aphorisms.’

You can buy ‘The Curse‘ from Modernist nakladništvo here.

It is also available as an ebook from Amazon and other ebook sellers.

England to India by automobile, via Fiume in 1924

An 8,527-mile Trip Through Ten Countries, from London to Quetta, Requires Five and a Half Months


Our next stop was at Fiume (Rijeka), the scene of the coup of Gabriele d’Annunzio, Italy’s poet patriot. It is also a fine port, but a mean city in comparison with Trieste. A narrow river separates it from Susak, the Yugoslavian frontier town.

An impressive sight in the city was the great number of apparently idle young men with shock heads of hair fluffed out like a lion’s mane. We thought this must be the latest thing in Fiume masculine styles until an English-speaking friend explained that this is the hall mark of d’Annunzio’s “lions,” who, with him, captured the city.

We were warned not to upset any of them, as they have the reputation of being excessively irascible and a law unto themselves.

After a night in Fiume, we crossed the frontier bridge to Yugoslavia. The incredible change made by those few yards is impossible to imagine – a jump from stagnation and slackness to hurry and bustle.

The only place into which the general energy had not penetrated was the customhouse. We had a letter of introduction to the chief revenue officer, who told us that, as a great favour, they would rush us through the formalities. The “rush” required six hours to deal with our small outfit!

The officials seemed to like our company. As soon as the papers were passed to a fresh clerk, he would come and have a friendly chat with us on European politics, our trip, and, in fact, anything but the business concerned. They were so cheery and genial that we could not take offense; so we smoked endless cigarettes and waited.

Overland from England to India in late 1924 by Major Forbes-Leith. Here seen in Baghdad on 20th August 1924.


We were now in a new kingdom, a charming country of delightful, music-loving people. Every little village café has its orchestra of young men playing the guitar and mandolin, and accompanied by a trio or quartette of girl singers. The former stand and play; the latter sit in a row in front and sing national songs from dusk to midnight.

The Croats and Serbs are fine fellows of good physique, very hard workers, great patriots, and among the finest soldiers in the world. Serbia, before the World War, was spoken of as a little Balkan state; now she must be reckoned as a power in Europe.

English police uniforms used in Zagreb in the 1920s.

At Agram (Zagreb), the capital of Croatia, formerly part of the old Austrian Empire, we had a shock that made us rub our eyes. In front of us at the first crossroad, was the embodiment of an English policeman, with helmet, uniform, and baton complete. We heard afterward that the whole police force of the city was modeled and trained on British lines, even uniforms being supplied by outfitters in England.

In atmosphere, architecture, and general plan, Agram is a miniature Vienna. It has a fine opera house, and the architecture is for the most part typically Austrian.

Living is very cheap here for the man who carries either the pound sterling or the dollar.


The trip was made in 1924 and published by The National Geographic Magazine August 1925.

There was even a cameraman on the trip and there exists footage – called ‘Lure of the East’ of some of the trip available here on the British Pathe archives website. And on Vimeo – watch at 1:00 and you’ll see a Zagreb copper: https://vimeo.com/45439980

Thanks to Saša Dmitrović for the source material.

Hrvatska mlada lirika

hrvatska-mlada-lirika-1914A superb new addition to my collection. An original copy from June 1914 of Hrvatska mlada lirika which features work by Ivo Andrić, Vladmir Čerina, Vilko Gabarić, Fran Galović, Karlo Hausler, Zvonko Milković, Stjepan Parmačević, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Augustin Ujević, Milan Vrbanić and Ljubo Wiesner.

Janko Polić Kamov – sabrana djela

All four original volumes of Kamov’s work, with dust jackets. Published by the ‘Otokar Keršovani’ publishing company in Rijeka. Edited by Dragutin Tadijanović, artwork by Miljenko Stančić.
Vol. 1 – Pjesme, novele i lakrdije 1956
Vol. 2 – Isušena Kaljuža 1957
Vol. 3 – Drame 1957
Vol. 4 – Članci i feljtoni – pisma 1958
Kamov sabrana djela

Lirika Janka Polića-Kamova 1921

kamov-kritika-1921Kritika – književno umjetnička revija – January 1921 edition contains part one of this essay about Janko Polić Kamov’s poetry by his brother Nikola Polić.



„Ja sam plamen, ja sam mač“. (Heinrich Heine)

Još prije dvanaest i više godina — kao i danas — bili su stihovi Janka Polića – Kamova predmetom čudjenja i izrugivanja baš one štampe, najširoko-grudnije pa i prama najmladjima. Stihovi ovi, još uvijek neotkriveni, uranili su prije zore u crnom, ponornom i ponoćnom kliktaju vječno neumorne, vječno žedne i vječno nesretne duše. Sudbina svih iskrenih pjevača. Sivi, tmurni je albatros to poletio grozničavim platnom razderanog neba, ne pazeći na pravilni i ma­tematski lijet aeroplana. Za to su mnogi kazali: Evo ptice, koja leti loše!

Daleko prije Krleže, njegovih simfonija i njegovih nasljedovatelja živio je kod nas jedan — nazovimo ga tako, akoprem netačno — intelektualni, individualni, pa makar i aristokratski boljševik, Spartakus par exellence, raz­likujući se od današnjih time, što u ono vrijeme ne bijaše ultrarevolucionarnost u književnosti moda, šablona i reklama.

Tada se radjala — odvojena od nacionalizma — hrvatska, upravo zagrebačka moderna, pod protektoratom Velikog Meštra Augusta Drugog, koja je dala nepismenoj našoj javnosti nekoliko odličnih i gotovih književnih profila. Ta čisto lirska Plejada, zanešena i besprikorna, umjerena i tiha, nenasrtljiva i nereklamna, pjevala je starijim ritmom, ali uvijek novim emocijama i novim senzacijama, uvijek tradicionalno vezana uz ustaljene forme, da nastavi svojim vidicima i putovima — sama, zamišljena, daleka od savremenog neukusa, bez kompromisa ali i bez zaraze. Matoš, koji je — danas to mi svi pošteno priznajemo — znatno influisao na ovu plavu i mladu radost naših dana pasjih, nije djelovao nikako na unutarnji razvitak lirike Janka Polića-Kamova, akoprem je njihov put, kao i sudbina, bio gotovo kongruentan. Konkurencija, blagorodna gospodja Jalova bila je izmedju njih bespredmetna i nemoćna. Obojica proganjana od službene, doktorske i profesorske kritike, sastali se, vodjeni podzemnim putovima čitave Evrope u Zagrebu, kod „Frankopana” dabome, a zajedničko im je bilo samo grlo i mizerija našeg tričavog i tračavog ambienta.

Grupa oko Matoša pjevala je samo lijepo i o lijepome, osvojena rezignacijom i tišinama. U lirici Janka Polića – Kamova ne osjeća se ni najtanji trag svega toga. Moglo bi se općenito reći, da on ružno pjeva o ružnome. Anacionalan i prognanik, bez doma i bez pratnje, rabiatan i krvav do srži, on nije kanda pripadnik plemena S. H. S. Grabancijaš, ali ne onaj kafana i promenada, proputovao je do svoje osamnaeste godine pola Balkana, većinom pješke, po Gorkijevom uzoru, da nakon šest godina naiđe na svoj kobni i glupavi finale tamo negdje u španskoj Barceloni, što li je?

Taj tragični skitnik bez maske nosio je po cijelom svijetu, u srcu kao i u mozgu svirepu, viseću, veliku i crnu viziju, a njegovo ostentativno komadanje duše i nerava nije bio nikad sport, literatura i danguba.

Grupa oko Matoša, otmena i izrađena, nalazila je često svoju inspiraciju u neplaćenoj bijeloj kafi i to nije vic, zaboga! I Polić – Kamov imao je svoju Muzu, manje diskretnu, ali zato vrlo, vrlo ordinarnu i brutalnu, sastojeću se od četiri prapočela svih dekadenata: duhan, alkohol, žena i histerija. Njegov su moto ova četiri stiha:

„Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani!
A zaborav ću ljepšu nać’ u vinu
Neg u nirvani!“
(Strast bitka)

Alkohol je postao njegovom vitalnom potrebom, stvarajući od njega izraziti tip fiziološkog alkoličara. Svaka njegova pijača svršavaše ludim, konvulzivnim plačem, koji je ridanje, i svaka prolumpovana noć bila je jedan grč, jedna etapa, jedan fokus u ludom njegovom i bezglavom životu. Avaj, nije to rujno, rujansko, đulabijsko vino naših opjevanih Gorica! Nije to satirski, pudarski smijeh sa Vidrićevog Prekrižja i sa Haulikovog baroknog Maksimira. Nije to vino radosti, o kome pjeva Vilko Gabarić u svojem nasmijanom Vinogradu. Rakija, teška, olovna, vampirska rakija kitila je ognjenom aureolom ponorni pad njegovih ponoćnih strofa. To je lirika mȍre, što mori modra, muzička i mirna morâ. To su vizijski grčevi, okovani histeričkim plačem kao krvavi, razulareni bičevi:

„Nakvašeno, crno platno kožom
joj se zmijski svija
i kroz njega trzaj mesa u
ružičnom dahu sija.
To je žena trudnih sisâ
što sa neba sapu traži…
a morski je cjelov pljuska i grebeni nokat draži“.

Taj nas nenaravni, ali zdravi perverzitet malo zbunjuje, kad saznamo, da je to pisano u doba, kad se inače pjevaju soneti prvim naborima zaljubljenih hlača.

Samo jedna alkoholom povaljena strast kadra je rađati stihove guste i masne u embriu bolnog, bijesnog, bolesnog i bespomoćnog neutaženog užitka:

„Kroza zastor mast se cijedi ko sa smokve mast sladčine
pod raskošjem bujnog neba, po kome se priča lijeva, zalutala iz pjesama
ljiljana i cedrovine“.

Pijani, crveni, krvavi i crni su to stihovi, kao boje na nekoj ustalasanoj, nemirnoj, neurednoj, burnoj i grozničavoj paleti:

„Duša dršće; to je priča zašaptala sa nebesa
u bojama, što se mijese u Gomori, na istoči,
kad se miješa karmin krvi, crno kosâ, bijelo mesa.
Duša dršće ko da akord jedna tanka struna toči
navinuta, ištipana, strašću prsti izbijena:
Bješe riječ, što se proli, klikćuć’ u šir: žena, žena!

I ta pjesma (sonet) nazvana Poezija služi kao sentenca čitave te lirike, noseći u sebi sve jake karakteristike onog Polića – Kamova, koji još nije pošao na Zapad i na Jug, da svoj bujni, burni i bojovni duh smiri ironijskim rezignacijama i izigravanjem vlastitog srca. To je bila lirika bluda: čisto primarna i nejasno jasna, sa krikovima i trikovima duše što srlja, riga i pijucka.

Pjevači hrvatske mlade lirike (1908—1914) nisu nikad izravno pjevali ženi mesa, o fiziološkoj životinji i beštijici, shvatajući je tek kao kostur ili kao hostiju na oltaru svojih blijedih i bijelih vizija — i to ih je sačuvalo na pristojnoj visini, ne dajući im povoda, da se banališu i provulgare. Malo imade pjesama iz ove grupe, gdje bi fizis bio osjećaj, rima i ritam.

Drukčije je Polić-Kamov opjevao ženu, o kojoj najviše pjevaše, jer je ona meso njegovih rima i bȉlo njegovog ritma. Njegova žena ne udara nikad u pianino i ne voli da siše krv hrizantema; ne prelijeva se ona u zelenom otrovu što pada na noćno, usnulo i prigušeno svijetlo. Njegova je žena svačija i ničija, prostitutka iz najcrnjih dna života, što draži, svija, kida meso ispija mozak. To je persiflaža Turgenjevljevih Liza i Gjema, Dostojevskijevih Aglaja i Sonja; ona se približava Carmeni, crnom kriku seviljske svile i omamnom dimu Belladonna cigarete.

„Amo te ženo jeftinog mesa i skupog plača,
s haljinom trulom što vjetar snese ljudskog sred drača;
umor je zadro pospane crte na tvome oku,
a muški prsti modrice tupe po tvome boku’,
na tvome mesu svi smo mi pošli koracim’ grubim
i naše stope pričat će svijetu kako se ljubi.
(Blud duše)

„Dođi o trinaestljetna s valovljem nabrekle kože
ko koža napete svrži,
o živo takni me meso i s puti podatnom tvojom
i ovo savjesti sprži“.

U istom posvećenom hramu, u toj tišini tišina, sluša on krvavo golicanje bluda, grijeha i mesa:

„Orgulje bruji hramom,
a ženska grla raskvašena s poja
po njemu srču samom.
O nema stvora toga,
što ženskih struna ne bi lizno zvuka
u hramu istog Boga!“
(U hramu)

U ovim se pjesmama ništa ne retušira. Ovo je sve snimljeno na licu mjesta, u punokrvom nekom transu. Suvišak potencije, koji izbija poput čira.

Ali on nije uvijek napeto griješan. U časovima dobre volje on će zapjevati i Radičevićevim žargonom:

„O tuda prođite noškom: čarapa obijest joj zakri i none u crno zavi;
Planut će eter, kad proljet izdane požudno sapu i suknje o tijelo savi.
Šuškat će daleka priča: košuljom ovita tankom kroz goru prošla je dijeva
i tud je prosulo nebo i suze i podsmjeh i ljubav
i po njoj rosulju lijeva!”
(Nova proljet)

Samo onaj pjesnik, koji od iskona nosi povrh svih životinjskih ekscesa, u orgiji plamena, visoko gore, uvijek gore i gore jedan bludni, sveti i griješni vjeruju, kadar je da završi knjigu pjesama potresnim i ciničkim grčem poput Polića – Kamova, te svoju Golgotu krvi, požara, mesa, duše i nerava zaključuje đavoljim krstom Ridanjem jedne bludnice. Začepite uha, vi blijedi i eterni! Zakrilite oči vaše, mili i slađani! Okrenite se u grobu, vi, te u miru počivate! Pjesnik, pošto je slomio korbač na šiji glatkog i jeguljastog Snoba, pošto je pljunuo, formalno pljunuo na sve lijepe i nebeske vidokruge, te nakon što je prouzročio skandal, javnu sablazan, pada k nogama jedne jadne, ordinarne, glupe i zaražene bludnice. Ne iz prkosa, već zbog neke unutarnje, nesavladive i vizionarne ljubavi. On laže, kad se upoređuje sa Raskoljnikovom, ne iz proračunanosti, već iz samilosti prama sebi: on ljubi bludnicu, ženu na križ pribijenu, on ljubi sve ono vanzakonsko. Braća, čudna, čudna braća. Taj konačni rušeći povik nije kombinovan. Doživljeno je to, krvavo doživljeno. Crni taj liričar nije pjevao ženi obligatnim i mirisnim pervezitetom D’Annunzia iz brijačkih i modnih salona; njegovo ženstvo nije parfimisani žargon neumrlog Marcel Prevosta; nije ni pikantni sos za komije i sobarice Guy de Maupassanta. Taj gusti, masni i čemerni slador zalutao je tamo negdje sa biblijskih obala Salamunove pijane pjesme nad pjesmama. Vreli, uzavreli potok pobunjene krvi, što teče i nikad ne prestaje. Ta je dekandentska lirika — prepotentna i taj paradoks spada među aksiome, kad se citira ta neburžoaska i nesalonska lirika.

Histerija bauči i strahuje tu prekidanim i neuređenim ridanjem i izbitim, rastrganim smijehom, te siječe i reže njegove tanane, fine, ženske i razbludne usnice. Jedno nemirno sunce vise pred tim crnim Bosjakom, te poput Stanka Vraza ne poznavaše kompromisa između pjesme i života. Život je pjesma, pjesma je život. Dok i današnji književnici posjeduju spašenu životnu egzistenciju, Janko Polić – Kamov nije bio niti korektor. U pjesmi je živio, pjevajući kroz cijeli život nonšalansom La Fontaineovog cvrčka. Pitanje hrane, novca, odijela, stana i kuće bilo je tako daleko od njega, pa pošto je izdurao i najjadnije dane, plašila ga je samo pomisao na mir, dom i sitost.

Tom pjesniku, dalekom od svih koterija i škole, osporavahu pravo pjevanja, upućivajući ga na novinarstvo, na fejton, na bablju republiku. Po shvatanju kritičara, bilo je to njegovo „pravo polje rada”. Koliko kuriozne gluposti i stupidnog prenemaganja bogom nadahnute i na čast doktora promovirane kritike. Još i danas nekoji kritičari drže i Matoša lošim pjesnikom, držeći se valjda one „kritičar je gospodin koji se pokadšto miješa u ono, u što se ne razumije”. (S. Mallarmè.)

Polić-Kamov dao je svoje najpersonalnije, najkamovskije radove upravo u lirici, ne imajući preteča, počevši od sebe samoga. Ta elipsa bila je bez fokusa i jakost izraza njegovog stiha nije ni manja ni slabija ni providnija od najjačih verzova S. S. Kranjčevića, nadmašivši i autora Mramorne Venere svojim rapsodijama na prebitoj harfi (S gladi, Sunce, Dan gospodnji i t. d.)

U stvaranju silno nejednak, kao oluja što nosi na svome krilu tišinu i grom, on će nakon sadističkog buncanja zabugariti bukoličkom finesom razmaženog i suptilnog pjevača:

„Pod sunčanom krošnjom od zlatnijeg granja
Ko prašak im zlaćani list —
Poneso se smiješak što cjelove pruža,
a cjelov i draškav i čist.
I zadrhta atmos što pobud raznosi
i poljupce baca ko lud
i reko bi: negdje s plamtećega boštva
talasa se nečija grud.
(Nova Proljet)

Nije li to — čudno — kristalna slika vedrine i krajobraza:

„Cisto je nebo ko djetinja sanja
ko crno s ptičijih oči;
a sunce s dražesti mirisnu blagost
kroz oblak modrine toči“.
(Nova Proljet)

Ali tih svijetlih momenata ima malo kod njega.

Velika je griješka, upravo znak katastrofalnog i fatalnog neshvatanja, što gotovo svi nazrijevahu u njegovim stihovima ideju, tendensu i uvodni članak za anarhistična glasila. Pjesma ne pozna ideje, pa bila ta ideja i najbizarnija. Pjesma je samo izraz — kap sunca ili kap otrova. U pjesmi je Bog ili Ahasver. Metafizika ili rusvaj. Pjesma može biti plava, modra, crna, crvena, siva, ljubičasta, ali nikad komunistički — crvena, anarhistički — crna, nacionalno — trikolorna, naivno — plava i t. d. Takve pjesme uopće nema, a onaj, koji traži utilitarski ili revolucionarni monstrum u poeziji, neka traži i halbcilinder na olimpijskoj i prozirnoj glavi Monne Lise. Pjesma je tu radi pjesme, a žalosne su ambicije onih, čije stihovi imadu zadaću, da ruši sisteme. To su stvari Tolstoja, Lenjina, Radića, Bogumila i prvih kršćana.

*     *

Ispitana Hartija i tragični psaltir Psovka natrpani su abisnom bujnošću jedne crne, otrovane, beskućne i besnene lirike, koja nikad, vaj nikad ne zna za samotne i tihe senzacije uspavanih, muzičkih soba, kad pianino šuti i žuti se miris muti u miru zlaćanih mušica, u odsjevu slika i u bolovima strasnog jorgovana. Taj Ahasver sekundirao je moguće i besvijesno Cvijeću zla, samo što mu manjka linija, mjera i zlatni rez Bauderaireove strašne i tanane, muzičke ruke, koja će istim zamahom pogladiti zelenu kosu i savinuti gvozdenu šipku. Mi nemamo ni danas simpatičnih nasljedovatelja te poezije, koja je sakrivena u nas. Marjanović ga je jedini bez viclanja primio u ono vrijeme, prigovarajući mu ipak rimama, izrazu, stilu, dikciji („Suvremenik“ 1907.) ne znajući, da ovo nije knjiga za sladokusce, te da u tim stihovima nema spomenarske, secesionističke, donhuanske i zlatousne vibracije Xeres de la Maraja, monumentalne i dosadne širine Vl. Nazora i usiđeličkih suza Mihovila Nikolića i D.D. Domjanića.

Polić-Kamov nije kumovao mirnoj, modroj lirici, koja smatra svaki stih jednom cjelinom, jednom gotovom vizijom, jednim savršenim i svršenim unutarnjim titrajem, ukratko: jednom kombinaciom. Mirna je lirika našla svoj klimaks u pejzažima, harmoniziranim i jedinstvenim Wiesnerovim sonetima. To je život u košnici, deputacija k seoskim tornjevima, muzika sjenâ zastora i zvončići neba. Drukčija je arhitektura stihova Polića – Kamova. Njegova čitava knjiga, pa da je napisao i deset knjiga, sve bi to šumilo pritajenim orkanom, vrludavim strujama, razbješnjelim valovima jedne jedine pjesme, jednog jedinog stiha. Jedan njegov sonet nosi teret jedne jedine riječi i cijela je ta lirika ispravno okrštena štipajem. Da se jasnije izrazim: nije uzor-pjesnik, ne ulazi ni u koju antologiju, nije akademik i deklamator. Ovo nisu stihovi za recitaciono veče. Do smiješnosti katkad subjektivan, personalan do ekstrema uvijek, smatra knjigu vulgarnom i formalnom ispovijedaonicom, gdje je on, autor, i ispovijednik i griješnik, a čitaoci sveta inkvizicija. Ta je ispovijed zaglušni krik, od kojega će puknuti bubnjić u otmjenom uhu g. Popovića ili će pozliti ciklamskom Domjaniću.

Progonio ga je ovijek onaj krvavi, neboderni krik Marijev iz Tragedije mozgova: Probudite se živ u grobu! – kojim je zanosno i uhodrapateljno završio i Psovku. Ta grozna, strašna i crvljiva vizija, ta Poe-ova romantična i groteskna senzacija provlači se cijelom ovom lirikom, koja se nikad i nikad ne odmara u sjeni vrbinih pramenova i koja nikad ne ugleda kućnog praga obećane hemlje. Bez doma. Bez domovine. Bez ičesa. Bez korijena. Bez sidra. Ukleti Holandez. Jedna neugašena, žedna i bijedna želja, čežnja za eksploziom, za praskom, za gromom, za požarom, za provalom vulkana. Sve to bez futurističkih snobizama. To su pupoljci na majskoj, procvjetaloj svrži otrovanog, prokletog bilja, a prsnuvši, cijedi se iz njih paklena, crna i crvena smola. Odatle i indignacia ondašnje publike, te sitna, sita i žabarska psikaše nad ovim prvijencem čistog, nelicitarskog srca gospodina Bosjaka, koji ostade uvijek Gosparom. Ista nabikulenska i dembelska čeljad prošla je cinički, triumfatorski povrh umornog i viteškog srca Lazara Heine-a, te u smrtnom hropcu žali, što čovječanstvo nema jedne glave, pa da mu pljune u lice crnu, mrtvačku pjenu.

Prem nije poznavao Heine-a, nabasat ćemo često u Ištipanoj hartiji na čisto hajneovske šlagere, koji imadu katkad onu ženskiju od ženâ ciničku zlobu, ujed i frivolnost. Primjerice pjesma pod mističnim naslovom P. S. ima intonaciju, kao i ugođaj autora Buch der Lieder. I u Novoj proljeti kao i u „Mrtvoj Diani” viri ovaj umorni, žalosni i ružni žalac:

„Sjećaš li se? Nova proljet ponijela me k našoj klupi,
po kojoj su sjele sjene:
oličiše novom bojom i nasuše gustim pijeskom
sve što bješe uspomene.
A meni se nešto misli nasmijava crnim mozgom
ko kad jesen lišće mota
i pomišljam, bogzna tko će, da se tvoga hvata pasa
da te ‘nako opet smota!
O, ne drhti! Nije prezir! Negda bijah — znaš me dobro —
preko tebe težak i ja!
A sad možda kumpanija, da, i cijela regimenta
nije teška kad te svija!“
(Nova Proljet)

Svinjarija! Kaj ne? Praštajte, gospodo suci, moraliste, bašibozuci i eunusi! I Magdalena je griješna, a Polić-Kamov oprao je taj cinizam životom i jednom od svojih najumornijih, najljepših nostalgičnih pjesama Kitty. Ovi su nedelikatni, soldački stihovi skrojeni prokletstvom i nije nikad ružan onaj, koji diše previše iskreno. Taj cinik nije, nije cinik, jer je prošao kalvariju srca i pakao duše.

Ta drhtava, razderana i carmenska muzika ponoćne pohote ne zna za blage i tople nijanse pastela i akvarela, jer se ruši u nekom divljem i crnom prahu beskonačne disharmonije, koja je vrlo daleka od drakonskih zakona gospodina Bacha, Johana Sebastiana. Što bi bilo od njega, da ga poznavaše Skerlić, koji je onako po prstima lupio Pandurovića i jadnoga Disa, inače dvije blage i mirne dušice.

Kad danas, nakon deset i više godina listamo tu krajnju ljevičarsku i mladenačku liriku, posrtavamo svakim stihom u ovoj današnjoj blaženoj i učmaloj, selendarskoj monotoniji. Ovi krvavi trzaji, i one crne strofe tralaliču u pijanom i nakvašenom ritmu jedne ognjene konjice, poput đavolje fuge sa bezbroj temata u vječnoj, nezadovoljenoj stretti. Jedno more žeđi. Jedan bezdan prošnja. Flauta i fanfara. Prokletstvo i šumski mir. Tonika i povećana kvarta. Evo, kako zvoni tišina u ovom labirintu:

„A glava bukti i polijetava k’ zidu,
da tresnem njome! . . .
Svet, svet je prasak, a blagosloven Gospod
u miru svome!“
(U mrtvoj noći).

On ne zna za mistiku i u noći ne vidi modru boju violončela, oboe i šumskog roga. Ne sjeća se zelenih, dubokih tišina, a mliječni, vitorogi mjesec izaziva kod njega persiflažu simbolskih i samotnih Vrbanićevih jablanova:

„U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca
i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive —
i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca,
jablanovi strše u vis ko mesnate duše žive“.
(U nagonu).

Jedna negacija cijele naše lirike. Tamo od Vidrića, Dučića, Rakića, pa preko Wiesnera, Ujevića do Krleže, Šimića, Vinavera i Crnjanskog.

Kad se pojavio, bilo je u troimenom narodu duhovitih danguba, koji udariše u beskonačne burgije, neshvativši, šta više, ne pročitavši tu osebujnu i nikad neepigonsku liriku. Svaka se, pa i najboija stvarca dade izvrći ruglu, a tadanje Zeuse fejtona zbunila je i preplašila ta kuštrava. neelegantna i neštucana prilika, koja je svakom zgodom istupila smjelo, bez rukavica i bez hrizanteme u zapučku.

Bujnost, organsku cjelinu svog pjesničkog izraza kvario je često hotice i znalice nesklapnim stilističkim šiljcima. Vikao je, urlao, zaglušno, nenaštimano pjevao, bančio i strahovao u nekom herostratizmu, koji nikad i nikad nije bio poza ili gesta. Jezik, stil, tradicija, dikcija, Kosovo, Petrova gora, Croacija i t. d. bijahu mu stafažom za nemoćnike, a glupost što urla od Triglava do Vardara, slušao je u Torinu, u Barceloni, u Zagrebu i u Rimu: jer svijet je jedan. Prsnuše okviri Hrvatske, puknut će i remenje Jugoslavije, jer svijet je i opet jedan. Duša, koja živi, ne mari naći Nirvanu u drevnoj Heladi ili na tavanu kakve kamene kućice u Puntu, na otoku Krku.

Ne priznavaše a priori čistoću, plemenštinu i sigurnost stiha. Sveta Jednostavnost je njemu kao i Janu Husu znak gluposti i zlobe. Porušivši arhitekturu stiha, gubi akademsku vedrinu čiče Emersona i poeziju zdravlja, nacije i pobjede. Za Vidovdanski hram ne mari. Klasična, zvučna linija postala je bog te pita što. Ta je plamena lirika daleko od svih dobroćudnih, poltronskih forma; pa ipak je Polić-Kamov uzajmio od Dante-a tercinu, a od ostalih sonet i oktavu, valjda za to, jer ga je privlačila diabolika Dantea, Rinascimenta, papâ i kršćanskih perverziteta.

Poput Ahasvera ne zna za mir i dobrotu i ljepotu i taj čovjek morade umrijeti mlad — kao kaplja — jer je ritam svojih nerva našao u burnom udaranju bȉla, te najnormalnije udaraše stoičetrdeset puta u minuti.

(Svršetak u drugom broju).

Nikola Polić